More  priča  malim kamenim oblutcima.

Šušti, mrmori i šapuće nabirući priču kao svilenu maramu oko nas.

Slušamo i ležimo.

Stisnuta kao šaka na tvojim golim grudima mirujem.

Pitaš me: «Što da radimo?»

«Volimo.» -kažem.

...kad ribe vuku sunce dolje, obrise plavih padina  i otoke u daljini, galebove iznad naših glava i priljepke na stijeni, tvoju šutnju, način na koji vezuješ cipele,moju narukvicu,  i kada se subotom šišaš, tamjan, duge šetnje i našu djecu, filmove i slikare i vuka u tebi i tišinu u meni, ovaj život, Boga, pokušaje da te zamijenim s drugima i onaj korak da  krenem i onaj korak koji zaustavim... pa sve dane što kao  rijeke uplivaju u more naših godina zapisane na našoj koži,  sijede vlasi, tvoje usporene korake, moju ruku dok tvoju drži kada kraj bude bliži....

«Da»-izgovoriš i ja se nasmiješim..

 autor fotografije Moščenička Draga MHiller

                                                                        Pismo 2

Ponekad presavijem dan kao što ću presaviti ovo pismo napola  i napraviti  papirnati avion i poslati ti.

Tada znam da sam izbjegao pola od svega što trebam.

Pola sna, pola smijeha, pola glazbe i pola koraka.

Pola tebe.

Od točke A do točke B udaljenost je  ista. Ne mičem se s mjesta. Sve počinje i sve završava u točci u  kojoj udaljenosti postaju malene  pjegice  od sunca  koje si zaradila kada si pobjegla sa onih otoka.

Kao kakva jedrilica rabijatna i vjetrovita. Odjedrila.

Nošena daljinom kao nekakvim vjetrom opakim u tvojim leđima razapetim.

U tim presavinutim danima uzimam pola  od buđenja, pola od kave i pola kišobrana.

Ostalo ti ostavljam u tom vremenu ispražnjenom do pola.Pola tvoje usne  ostaje na pola moje. I pola tvojeg dlana u mojem danu. I pola tvoje rečenice još odzvanja kao zvono svjetionika.

Budi me  napola. U  tom polu snu još ti čujem smijeh i ljutnju.

Ovo neće nikada prestati , zar ne?  Njezina bedra, njegove ruke, tvoje grudi, moje rame utisnuto u onaj jastuk.  Prokleto sveta da bih te izdao.  Previše nestvarna da bih bio potpun.

Vozim se na onom biciklu s jednim jedinim kotačem i  u jednoj ruci donosim ti ljiljane. Bijele.Vjetar im raznosi latice.

Polu pijan i polu trijezan.

Potpuno sam.

Potpuno tvoj.

Jutrom

Umiveni

Zagrljeni

Dahom života

Sljubljeni

Svježe ubrani

Poljubci

Dozrijeli

Nasmiješeni

Široki

Kao otvoreni prozori

Kao bijeli brodovi

Ljuljamo se

Postojani

Jedno u drugome

Koracima

i

Mislima

Zamiješani

Rekoh ti

Neodjeljeni

Naši

Snovi

Rađaju predivna jutra.

Probudi

Se.

Me.

Nas.

                                           ugasiti glazbu na kraju bloga, prije čitanja i gledanja

Razapela sam riječi.

Sada znam da iz mrtvih slova  nikada ne izrasta život.

Razapela sam misli.

Gledam kako  ih  vjetar raznosi lake kao latice, kamo  poželi.I ne pita me, i ne sluša .

Sada znam da je moja visina  doseg  krila ne razdaljina od mojih stopala do čela.

Jučer sam bacila novčiće uličnom sviraču koji kreće na put oko svijeta.

Sada znam da ću otputovati svijet. 

 «Bisogna che un uomo torni a nascere. Chi non comincerà dal principio non potrà conoscere la verità. L'amore spira dove vuole. Ne percepisci la presenza (…) Non sai da dove venga né dove vada; ma chi rinasce nella verità crede in ogni cosa che il suo occhio vede».(Gv 3.8)

 "Teba se ponovno roditi . Tko ne bude krenuo od početaka neće moći spoznati istinu. Ljubav je poput vjetra. Leti kamo  poželi  bez cilja a mi osjećamo njezinu svuprisutnost. (...) ne znamo odakle dolazi ni kamo ide.. ali onaj tko se ponovno rodi  iz istine, vjeruje u sve što njegovo oko vidi.(Iv.3.8.) 

STOTINU POSTOVA......STOTINU ČAVALA

Grad spava.

Vjetar ljulja  kolijevku  valova,

noć se šulja uz zaspale  brodice Molo longa

a umorne lampe prate rijetke prolaznike

niz osamljene drvorede i trgove.

 Uronjen u zvijezdama lebdiš iznad mojih usana

poput  svitanja

što zabljesne i prene

usnule oblake i potjera ih dalje,

dolje,

sve do one uvale

gdje je kišilo,

ti si ronio

i u dlanovima mi donosio najneviniji pijesak na svijetu.

Za doručak smo

jeli sunce

i morske trave

iz tvojih dlanova i mojeg pupka.

Tako  nezasitni nas.

Zbog toga sam  noćas morala do neba i mora

pitati ptice i morske konjiće

da mi otkriju jastuk gdje odmaraš dah

i  grad gdje me tvoje ime čeka da ga

prelomim jezikom

kao prvi puta.

Poput kruha.

Grad spava.

Noć me okreće kao zvečku.

A ti?

rijeka by night  V -Rusty 2210

Molo longo -  Lukobran i šetnica u Rijeci

Gledala sam  predvečerje kako se  prišiva za morsko dno

 i nebo  razmješta  krijesnice po gipku tijelu valova.

Gledala sam kako  nestaje vid vremena,

Glasove kako otima plima,  i duge brodove

Kako kradu horizonti.

Gledala sam Mjesec dok izranja poput tvojeg dlana na mojem licu.

Prekrije mi oči.

Prekriješ me tisućama sebe i milionima onih

koji su se sretali na najneobičnijim mjestima ovog života.

Zagrcnut morskim travama, nježnošću i pijeskom

stežeš misli da se ne rasprsnu .

Zrcaleći  se u obrisima tvojeg glasa što su opisivali krajeve horizonta

slušala sam  more kako se uvlači u moj uzavreo mozak

kao u krater iz kojeg će preplaviti svijet moje ruke

i sve što šutim i sve što nisam.

Gledala sam kako se pojavljuješ iz oblaka,

iz zalazaka sunca i okamenjenih školjki kako se rađa biser.

Sakrij ga pod jezikom. Da ne izgubiš sebe nikada.

Jer ako se ikada sretnemo morati ćeš me

upoznati sa svojim jutrom, 

svojim ušima i prstima kao da se nikada nismo prije sreli.

Mislim da će  razumjeti govor mojih zakržljalih krila i  moje kože.

Ostalo nikada nije ni bilo važno.

Polutke su iskonski  bile krug.

Prije no ih sasjekoše na dva jednaka dijela.

autor fotografije " Gledala sam" Aleksandar Tomulić *

Ne znam , ( a zapravo znam otkud ) i danas čujem škripanje  kola , zvono oko volovskog vrata i njegov glas: «Tanka moja, Tanka.!»

Spustio bi svoj šešir i prvi buket ljubičica prosuo u moje dlanove. Ja bi ga poljubila i  zatim bi plesali s mojim stopalima na njegovim cipelama. Bez glazbe. Samo njegov ispucani glas i pjesme zaglavljene u prošlosti kada bi težinom  neimaštine, djece, moje none i njezine čelične hrabrosti, bio slomljen. Lutao  bi vinogradima razgovarajući sa pticama i oblacima i bijelim bedrima nepoznatih žena.

Lutao bi danima. Mislim i godinama.

Tako gladan i slab pretvorio je sve u ljubav.

Volio me samo zato što postojim ovako savršeno nezgrapna u svim kutevima moje duše i nemarnih kikica koje su  redovno gubile svilene vrpce.

Nevještom rukom neposlušna đaka zapisivao je  svoje nježnosti.

Od njega mi to zrno poezije umjesto srca .

Vodio me po gostionama i prenašminkanim gazdaricama uvlačio ruke u grudi. Postavio bi me  navrh stola da pjevam. Činio me kraljicom svojih poroka.

Razgovarao je s voćkama i one bi u njegovim suhim dlanovima rodile obiljem. Moje su nožice gnječile  preslatke bobe. Sjedio bi satima u konobi i slušao kako diše njegov trud pretvarajući se iz sunca i zemlje u vino.

Zvao me «Lipe moje črne voči....!» umjesto mojeg imena.

U zimske dane ,zaogrnut nekom sjetom u svojim očima gledao bi satima u orah i pratio poslijednje listove što su se još otimali od zime. Onda bi spustio samo glavu prema prsima i drijemao. Šešir na glavi. Tišina u njegovom srcu proširila bi se  kuhinjom. Sjedila bih na «bančiću» do njegovih nogu i samo naslonila glavu u njegovo krilo.  Mirisao je na bosiljak.

Umro je  negdje poslijepodneva jednog tako davnog i  kišnog proljetnog dana. Još je ujutro zvao našu poštaricu da sjedne na njegovu smrtnu postelju i da ga nasmije svojim raskalašenim smjehom.

Zakopali smo ga kako je i želio. Olovku, malo papira i bosiljak u džepu.

Sada ga sadim u nekoliko tegli na mojoj terasi.

Da mi miriše život na njega. Da mi miriše na ljubav.

Sa ovog mjesta nagriženog slanim cjelovima

lansirati ću srce  umjesto torpeda .

Meni više ne treba.

Uhvaćena u mreži vremena,

odrezala sam kosu i

korijenje zlatoveza neba i mora.

Oslobodila sam beskraje.

Sada

vidim  i tvojim očima.

lansirna rampa za torpeda, rijeka, sinoć ( zbog loše slike kriva je Nokia :-)

Ugasila  sam zvijezde želja.

Sada nebo stanuje u meni.

Dobro mi došla Tišino!

Vrijeme je.

Vrijeme je

da te

zavolim!

 U subotu me  pronašla ta ulica.

Dotakla  srce dlanom od opeka i

čeličnim zagrljajem mreža usnulih divova.

Prašinom finih kovina

rumenih provincijskih obraza

posula  me  pokislu

i pustila kišu

da me skrije u danima od prije.

Na leđa utisnula

osamljenosti

i zaključala riječi

 portama prolaznosti.

Koračam zvukom brodskih turbina

u njenim  grudima,

nadglasana ljepotom postojanosti i

iskrenošću jalovosti  mojih pokušaja

da prestanem pisati.

Ti prolaziš kroz moj mozak kao  brazda

samosvijesti u

u srebrnom tragu šina

tvojih zjena što me

mame ka ovoj dekadentnoj tišini.

Širiš se prema moru kao izgovor

 zarđalih vala i karnevala

u mimohodu poljubaca , kišobrana i ovog dana što me zatiče

zbunjenu od ljubavi.

Zahuči iz ugaslih dimnjaka

magleni trag mojeg oka

i nasmiješim se

 ispaljenim torpedima.

Podigni pogled da nazdravimo  

ja, ti,

zaboravljeni oluci

osamljeni mačori i

dva osmjeha u sedamnaest  prozora od

početnog broja 22 do kraja

ovog  sna.

Ako se zaista dovoljno potrudim

(jednog od ovih dana)

i uspijem zavezati omču  tišine oko tvoje slobode,

možda ću prestati pisati po listovima i  pupovima

nerođenog rođendana tvojeg osmjeha

(kasnije ih sažvačem ).

Neprilagođena mogućnošću postojanja,

odustajanja i koketiranja,

nižem pješčana zrna i

kvrgave oblake  kroz utrobu morsku

(ako se zagledaš u rijeku vidjeti ćeš u dnu i  odraze mojih obraza).

U zvuku mjesečine

(Valovi plime vodene duše guše drskost, svjesno, nesvjesno, slobodu, nužnost i aroganciju.  Apsolut.)

ja vidim Tebe i molim se

(Zašto mi ulaziš u pogled svakog trena kao moja sjena?..  Ispružim ruku i uhvatim zgusnut miris tvoje košulje, mimike, mjesečine ...I..

:  «Tu sam...»;

...«tu tu tu..» kroz utihnuli svemir..;

...«tu, tu..» kroz začet dan.

Tu, u mojim očima,

nametnuta nepodnošljiva jednostavnost potreba,

nadilaženje stihova, nedostajanje riječi  i trnci tvojeg imena...

Kako se ono zoveš?....Trajanje?..Kajanje?.....).

u hramu  okrenutom ka moru,

nasukane  želje prinosim umjesto svijeće.

(Ne, ne brini, želje ne mogu izgorjeti. )

Padajući sa mojih kapaka, na kraju dana,malo pepela zagušiti će žar u mojim očima.

Snivaj najdraži.

To samo tišina tišinu traži.

Poslijepodne sam te dvaput ljubila.

Onda sam zaspala.

Sanjala sam omamljena .

Zvao si me «malena moja» i pričao

o moru koje ulazi u tvoj stan bez pitanja,

 o stijeni na kojoj  vidiš moje grudi i o magli što se omotala oko nas.

Kretao si se mojim moždanim vijugama kao požar.

"Razmakni suvišne riječi koljenima.

Otvori se.

Uči ću u tebe prije zore kao more."

-rekao si.

Yellow Drum među  prstima odmotavao je  zapetljani dim  mojih misli.

Tišina se  nasukala na ovu noć.

More  je teško disalo.

Udahnuh duboko.

Duboko.

Sve do tebe.

Aleksandar Tomulić

MAGLA

Ljubila sam mrtva čovjeka.

Voljela sam njegove beskrajne plave oči kada je nebo plavo

i zelene  kada ja uđem u njih.

Dok je govorio ja bih ogladnjela i zagrizla mu čelo ili ramena.

Prastare svoje kosti polagala sam u njegove ruke.

Osjećala sam kako toplim usnama grije moje kukove i moju dušu otvara kao praskozorje i  nisam više marila jesu li dani  sivi i tamni ili se na mojim zanokticama zgrušavala krv požude.

Odlazio bi  nekada tako daleko da bih pomislila da nakon tih putovanja

postoji samo bezdan u koji će se strovaliti sve;

Mi,

filmovi, Bog, glazba

knjige i vjerovanja

i njegova idiotska pisma kojima

bi podvlačio kako sam nevjernica,

kurva i lažljivica

koja bi se podala tek tako, za

recimo njegovu noć i njegov dan.

Onda me nosio u hotelske sobe pa se kleo da je to, tako, iz navike i da ne zna šta radim  u Italiji, Engleskoj ili recimo Rumuniji.

Ljubila sam njegove tanke prste i

način na koji se zapetlja u vlastite istine

dijametralno suprotne.

I njegove slomljene, polagane korake sam ljubila,

grube riječi

i način na koji  me pretvarao u

prašinu

pa u grumen zlata.

Nisam ga prestala ljubiti  ni kada je strah od mene same bio tolik da sam čitav život prodala za avionsku kartu u nepovrat.

Kasnije sam kartu bacila u more.

Možda ribe otputuju do njegove duše mislila sam.

Nekada je i on mene ljubio.

Zatim je lagao da je mrtav.

Ne zna da živi.

U meni.

Oljuštili smo vrijeme.

Zagledana u svjetionik tvojih zjena kažem:

 «Sada ću sjeme usaditi duboko u tijelu zemlje.

Jednom će možda izrasti oblak ispreden tišinom.  

Ploviti će poljem lavande u ljetna povečerja

raznoseći  nedozrjele poljubce nerođenih želja u nepovratnost .»

 «Posadi u sebe nas i gledaj kako na mojim usnama miruje tvoj strah .

U rukama držim tvoju vjeru i znam;

trajanje uz tebe je sjeme odgovora.»

-govoriš  dok na mojem trbuhu utiskuješ svoj dlan..

«Moja žudnja niče kao jutro na tvojim grudima,

i budim se  s rukama punim tvojeg smijeha i tvoje kose.

Zar možeš reći da smo samo zgusnuta  prašina mora?»

«Osjetih one večeri kako ljuštim boju tvojih očiju, kako stružem tvoj osmjeh sa freske u mojem mozgu. U onoj tami, ticala sam oblike tvojih rečenica, tvoju riješenost da  zaboraviš snagu srca i snagu sunca. Tamo, duboko , položila sam uho i čula sam kako živiš. Zatim je prisustvo tvoje misli  postajalo  sve što sam od vremena htjela. Nije bilo trenutaka, nije bilo protjecanje. Odjekivalo  je toliko snažno. Boljele su me uši, zjene i usne.

Voljeti tebe je bilo prelako. Ne voljeti je  mjera moje snage.»

«Zar nije dovoljna misao?  Ti  znaš dubinu ovog plavetnila i kako probuditi sunce u noći, zar ćeš to znanje pokopati duboko u tu zemlju kojom se kuneš? Kamo ćeš položiti nož kojim smo dubli zvijezde sa neba, kamo sakriti moj ugriz na tvojim dlanovima, miris mojih putovanja i prevara?»

«Oljuštili smo vrijeme.» kažem,

«Možda iz sjemena izraste drvo života.»

Nekada,

u  jutrima  kišnim i sivim

umačem  srce

u široki  plavi  osmjeh ,

u čelične moreplovce,

šarene zastave gore na  nebu,

sivog pero galeba daleko,

 (daleko)

u tvojem pogledu prema zapadu.

Nekada

miriše kiša u mojim nosnicama kao

toplina zagrljaja isparava

u prolazima zbijenih ulica

gdje stiješnjeni potrebom,

vjetrom i tvojom rukom u mojim grudima

dišemo.

Nekada se zaogrnem tobom kao

Čežnjom.

Naslanjajući lice nad gradske ulice

ljubim

te

(polako )

u odrazu kiše na pločniku,

otrovanoj istini na vrhu mojeg jezika,

tvojem dlanu  što me pokriva;

Il' otkriva?...

Nekada.

Uvijek.

Sada.

                                jutro u ulici decumanus autor :ARBIANO

  link  :šarene zastave

link : čelični moreplovci

  Ruka života

upisuje inverzije

kao intarzije u zvjezdama.

Razmakni usne.

Porekni me.

Možda bude jednostavnije.

Znaš,

beskraj je  sloboda okovana obalama

krajnosti.

Da ostarimo od sunca, vjetra i soli

tu ću ljubav nasukati.

Idi.

Kasno je.

Prekasno

da me zavoliš.

autor fotografije "zarobljeno more"  Aleksandar Tomulić

jutros te nisam mislio.

Skidao sam zvijezde sa grana stabala na mojem prozoru i vraćao ih na njihova mjesta.

Spustio sam pogled naniže i mirisao tvoju kožu umotanu u toplinu paperja.

Poslije sam spavao na tvojem uzglavlju.

Sanjao sam.

Posolica morskih divljina zašila  mi kapke.

Šunjao sam se po mraku nazubljenim škojima* na punti* mojeg srca.

Razmotavao sam riječi, namotavao ih u morske trave, u šaš i onda pustio da  sve struja odnese u deltu krvotoka. Tamo gdje se miješamo..

Kada je sunce podiglo glavu razvio sam jedra, učvrstio kormilo u svojim rukama i krenuo.

Zamisli, dan se još rađao na tvojim ramenima i zora se poigravala ružičastom sjenom inja i snova i  prašine sjevernih aurora  miješajući se kao topao  napitak  tvojim mislima. Jedrio sam beskrajnim obroncima tvojega glasa.

Kada bih mogao sustići svoje misli i biti mrmljanje tvojeg buđenja!

Tako sam htio popločiti daljine koracima prema tebi i prikratiti vrijeme. Odrezati sve one minute i sate u koje sam se zaglavio,  zagledavao ih   i osluškivao  kako tumaraju mojim životom kao nekakvim slijepim hodnicima.

Osloboditi vrijeme. Osloboditi prolaznost i zataknuti tvoje ruke oko mojeg vrata kao sidro.

Samo sam to htio.

Jutro te nije mislilo.

Neki jaz u mojoj duši gutao je onaj krvavi trag buđenja, gutao dah i udah , gutao i korake i štipanje mraza za moje ruke i gutao u virovima  moju snagu,  osmjeh i ogolio sve misli do bola. Primicao sam te usnama kao molitvu. 

Probudi se sada.

Probudi se ovdje. U ovom krevetu od tišine i moje duše osamljene kao svjetionik.U ovom gradu koji  je tuđ i ledeniji  od ove zime. U ovom gradu kojeg su poharali stranci kao skakavci,  obukli mu kićeno svatovsko odijelo a bazde na neuglavljene i raštimane njihove koračaje mojim ulicama i bulevarima. Ovaj grad kojeg toliko volim. Ovaj grad kojeg toliko voliš.  Uselio se u mene kao kakva ruševina, kao pohaban kaput  i raskalašena seljanka okruglih bokova  što se gega po ulici gdje smo pili čaj i kroz zatvorene  plafone čitali plavo ljetno nebo bez ijednog oblačka.

Tvoji uvojci, malo mjesečine, moje trepavice zaljepljene za tvoje usne kao u nekim  fatalnim filmovima. ...Ti.

 Ja.

Ovaj grad od praznina.

 Ja. Ti.

Tako bespotrebno moja i tako bezuvjetno nasmiješena.

Jutro te ne misli.

Samo ovo jutro.

Sve ostalo znaš.

                                    xxx

*škoj- hrid

*punta – vrh, rt, kraj zaljeva..

                                                                                             autor fotografije: Saša Tomulić " Kao san"

Pisati da bi se razigralo.

Zavrtjeti vrtešku crvenog i crnog i staviti sve na ništa.

Pisati da bi se dogodilo.

Privući sve konce i  predati ih  i dopusti biti lutak drvenih zglobova i očiju boje kestena.

Pisati da bi se pronašla savršena riječ.

Hrabošću svjesnosti zakoračiti na stranu privida.

Pisati da bi se prešutjelo.

Ušutkati tišinu da ne remeti žamor.

Pisati da bi manje boljelo.

Razbiti da ne bi bilo jedno cijelo.

Pisati da bi se dušu otvaralo.

Ispljunuti stih kao zloćudnu bolest ljubavi i mrziti svoje stihove

Kao jedina neprijatelja koji gleda, zna i razumije.

Pisati da bi se uglazbilo u svijet  ritam svoje duše.

Odreći se sebe da bi se sebe imalo.

Pisati da se ne bi umiralo.

Pisati da bi se živjelo.

Ovaj život

Pisati?

DABOGDA TI USNE UTRNULE

OD LJUBLJENJA

NA MOJIM

USNAMA !

                   homage a Auguste Rodin "L'Eternelle Idole" by Ina Mar:

Imam  putovanja, tišine i povratke,

ravnice žute i raskvašene kao

suze.

Puni mi džepovi dozrijelih  poljubaca i molitvi.

I kad zazvone zvona crkvi  ja

zaronim,

krstim se vodom pod mostovima Dunava,

gdje plava tuga u srcu riba

guta vrijeme koje nas ne ima.

Imam i gomile nezavršenih rečenica

i nesavršenih misli.

Gledaju me od Istoka u ružičastim jesenjim buđenjima,

zalijepljene na mojim usnama kao

«slatka vuna»  seoskog sajmišta.

Vidim ih u oku galeba na mojim prozorima i

kriku bijelog brodovlja kada ga odvezuju od

ovih obala

mrešakjući nabore  slana plavetnila.

Skrivaju se  u obliku tvojih usana,

i trncima kada se približe na dohvat mojima.

Imam zaboravljenu dušu i nepotrebne nježnosti

nakupljene na obrazima ,

u malo ispucalim glasnicama

i  koracima.

Usitnjene kao prašina sipe se niz oblik tvojih ramena

u mojim dlanovima.

Skupljam ih u uzdasima, pa

 utrljam u dane da gore kao

mirišljavo ulje.

Žižak te lampe nosim tajno,

u ušima,

i svjetlost slušam.

Odzvanja.

Kao ti i ja.

Pratili su me dok ih ne stavim u usta i progutam .

Odvozili  su me  mjesecima kolima hitne pomoći iz škole. Gušila sam se i povraćala. Ugurali  bi mi u injekciju i problem bi bio riješen. Nekada nisam mogla hodati potpuno izdrogirana i tupa. Sušila su mi se usta toliko da sam imala kraste koje su bile gnojne i krvave. Mjesecima su se svakog tjedna  vozili samnom onom smrdljivom autobusu do psihijatra koji je bilo izdrogiran više nego ja. Mislim da je umro nakon nekoliko godina.

Ja još uvijek živim. Nekada drhtim kao prut. Nekada suspregnem mučninu. Ali kunem se mogu osjetiti njegove ruke kako se penju po mojim bijelim čarapama, skidaju mi gaćice i diraju me tamo gdje nitko nije. Valjda  sam svaki put dobro upamtila. Tada povratim. Bude nakon toga dobro, prazno i tupo.

Mogu i voljeti ponekad. Ne volim kada netko viče,  ne volim ni agresivne filmove. Bojim se bliskosti. Tek sam s 18 godina imala prvo iskustvo. Gorak okus. Plakala sam. On nije shvaćao zbog čega. Malo krvi između mojih nogu blago je obrisao. Meni se gadilo. Željela sam mu darovati svoje tijelo. To je sve što sam imala. Nije išlo. Nisam imala snage priznati mu. Kasnije me ostavio. Rekao je :  «Ne mogu protiv tog mraka u tebi. Ponekad mi se čini da si mrtva.»  Bio je dobar dečko. Umorio se. Mislim da je oženjen i ima djecu.

Ja se nisam udala.

Nekada  poželim onaj starački vrat zadaviti rukama. Sada je bolestan. Kažu da umire od raka.

Ja sam umrla tako davno.

Valjda je na njemu red.

Otkrili smo okus ljubavi

one noći dok su se rađali naši poljubci

i ispadali iz  tvojih ruku i

mojih  kosa kao prvi snijeg.

Prekriveni njima gledali smo mrak.

Te noći Mjesec je zapeo svjetlosti sjenu

 da  obasja  vrhove mojih grudi

i  tvoje usne isprepletene s mojim

kostima.

Mrtvi bludni padali su  sati

u raku prošlosti.

«Vrijeme ne postoji dok ti postojiš.»

-rekla sam.

Ljubeći dan u usta

jutro

se uspavalo

i prosulo

sva naša

Pitanja

po mojim uškama

Nijemi kao drhtaji

stezali smo jezikom ispucane

riječi

kao zagrljaje;

da ti ne odem, da mi ne odeš.

Rekao si:

«Volimo se  još jednom prije svitanja, možda dan bude jasniji.»

Nedostajanje Tebe nagriza jutra poput rđe;
prožima umjesto mirisa prve kave
prozor, stepenište i hol
i moje lice obješeno o naličje jastuka.
Krećem se u čarapama
da prigušim postojanja,
dok dolijevam snove
u gutljajima 

……..o kako se ne bih još budila….

i , eto…nastaje pjesma.
Zapletena
u disanju
zastora na prozoru,
razmaku bora na tvom čelu,
u jutrima Atlantika što donose kišu,
u noći ispucalog Juga
i podivljala bosiljka,

u kružnicama Mjeseca  u mojim očima,

na bijelom jahaču oblaka

u raskrvavljenom oknu svitanja.

  …sanjam te …

 …tvoja glava na mojim grudima..
 ..na čelu ti ispisujem stihove tišine,

..prokleto  dobre.... tišine...

Moja.

priđi,

dohvati,

obuhvati,

zahvati,

utihni,

utisni,

usnu

na

usni,

razvali

pa sagradi

na mojim

grudima

tvoje

ruke,

otopi

vatre ,

vode

kao krijesnice

neka te vode

u vode,

udahni,

zaroni,

duboko,

na dnu,

mrtvi tragači,

osmjesi

papirnati ,

tragovi,

krvavi cvjetovi  

života

smrti

ljubavi

sasušeni

na mojim koljenima,

klečim na

spoznajama,

drhtavim

plamenom

svijeća

topim

otopim

dane

i noći,

još samo

Kiše

mirišu

na kadiš,

ispod tvojeg jezika

okus postanka

i prestanka,

otvori  dlanove,

oči

moći,

dopusti

da uđem u tebe.

                                 još ova noć, još jedan dan, još ovaj san, još jedan život, još jedna smrt, još jedamput, još stoput, još put, još hod, još glas, još znak, još ...

Marta je sjedila u čekaonici punoj žena. Ja sam stajala i skrivala se iza rečenica T-ovih priča. Umijem s lakoćom navući lice nedodirljivosti i nekim zidom  odijeliti svijet od sebe. Ljudi to razumiju i kažu : «Drska kučka.» Nepodnošljivom toplinom rumenih obraza smiješila se .«Malo je smiješno.» ponavljala je kao mantru. A meni su zvukovi njezinih riječi izazivali mučninu. Zatim je položila svoju nezgrapnu bijelu ručicu na koljeno žene koja  je sjedila do nje. «Ti si dobra. Malo je smiješno» rekla joj je. Gledala je u oči i nisam mogla spustiti pogled i trudila sam negdje iz mojeg mozga izvući u svoje zjene ono najbolje od mene. Ali Marta je znala ući kroz pukotinu mojih grudiju. Tamo gdje se uvuklo malo morske soli. Osjećala sam da me rastvara njezin pogled, da ona prolazi taj zid nepremostivosti  kao da lebdi. Marta zna. Malo se zavali u sjedištu i bezbrižno nasloni kao da će upravo taj tren utonuti u san. Onda se nasmiješi i ponovno promotri moje lice. Ima gotovo 100 kilograma i iskrivljene noge. Teško se diže .Pružam joj ruku da ustane. «Hvala , hvala .« kaže. Osjetila sam joj tople dlanove. Marta je tako nemoguće nježna i nasmijana da me boli. «Prestani me gledati!» –želim joj zapovjediti. Ona se privija oko struka svoje majke i grli ju. Mazi svoj obraz o majčine grudi. Sluša majku i gleda ju tim osmjehom kao štene. «Malo je smiješno. Marta mora čekati» Smiješno je Marta što ti zavidim na toj toplini i tom osmjehu kojeg sam zaboravila i na majčinim grudima i tvojoj spontanosti i tvojim iskrivljenim nogama i svih tvojih stotinukilograma. Marta neće nikada dočekati moje godine.  Ja ostavljam Satrea i Plutarha i Krležu za "stare dane" . Daruje osmjehom svakog  . Ja smatram da je moj osmjeh dragocjenost. Marta voli. Ja se trudim da prestanem voljeti. Marta me gleda u oči. Moje staklaste oči pokušavaju zadržati suze. Želim da me čuva. Želim njezinu ruku da me drži. Želim biti živa. Marta živi i kaže :«Malo je smiješno! Malo je smiješno!»

autor slike Stefano Lupino

Izmaglica se hvatala kao paučina po mojim očima.  Sunce se upiralo da isuši, ispari i zapali toga dana.

Do tada rijeka je živjela i otjecala i utjecala i oblizivala moje dane slatkastim snenim valima koje sam koračajuči  ravnomjeno snažno pratio u  popinjanju i napuštanju ove obale.Znao sam dokle će sezati i kamo se povući za plime. Volio  sam rijeku. Zato sam te odveo do nje.

Sjedila si na rubu stolice razmaknutih koljena.

Zatim si micala  usne i podizala dlanove i opisivala riječi i udubljen u tvoje pokrete  izgubio sam sluh. Vidom izoštrenim tišinom spuštao sam se niz tvoje usne, zube, tvoje grlo i probijao se do srca..... kada bi samo mogla prići malo bliže i pružiti mi grudi da na njih položim uho.

Želja za tvojim otkucajima srca  nakupljala mi je slinu u ustima . Nešto si govorila ramenima, zatim se smijala pa zatvorila usne. Zastajala bi da udahneš i u tom trenu ulazila si zjenama u moj mozak. Kao oštrica pribijala si se ravno u  iskru kojom pretvaram krvotok u riječ. Zanijemih. Poželih. Rukama obujmih čašu ili tvoje koljeno ili sam sve to sanjao.

Osjetih tvoj dah. Udahnuh ga.

Zadovoljno si skupila usne i  ustala. Imala si me. Disao sam te.

Spustila si se stepeništem do rijeke.

Na jagodicama prstiju prinijela si kapi rijeke na usta.

Obljubila si rijeku.

Stajao sam iza tebe. Samo pokret udaljen od tvojih leđa i tvojeg vrata. Da si se  pomakla. Da sam se prislonio bliže...

Ukočenih prstiju i bez treptaja kapaka  ponovno te poželih. Razderati sve što prekriva tvoju kožu. Prisloniti uho na tvoje srce.

Drhtala je rijeka. Čuo sam tvoje stope koje je gutao asfalt užaren kao moj mozak.

I sve je bilo gotovo.

Danas je bablje ljeto  izlilo fini bjeličasti preljev preko njezine površine.                Otječe teška i umorna i ne govori mi ništa. Sebi dovoljna. Ja sam sebi previše.

Sada prolazim kraj nje  mrtvim koracima.

Misli prepuštam bujici i šašu i ptici.

Čujem valove kako otkucavaju krvotok rijeke.

I želim.

Otkucaje tvojeg srca.

I  želim.

Obljubiti nju i tebe.

Znala sam da će se dogoditi kao što znam kada ćeš se ti pojaviti čudnom sjetom prizvan i pozvan. Osjetim  negdje na jagodicama prstiju tvoje tek začete rečenice i sve ono što te obuzme i natjera i prisili da mi ne odoliš pa onda  pokušaš sve opravdati.

Znam i kada bi me zgnječio u mojem postojanju kao malinu i onda napišeš rečenice bez interpunkcije i suzdržavaš se  u slovima, u ustima, u ušima ..volim tu hrabrost na granici bola. Prikupi sve otkucaje mojih misli u jednoj točci na dnu mojih leđa, na dnu tvojih. Tu ih vrti, vrti i prostire ih  po mišićima, zateže i škripi. Otvara nove i nove konačnosti. Ja više nisam granica. Ti više nisi omeđen. Sada razumijem što si mislio o dušama. Zovem to pripadanje.

Osjećala sam i nju tako na nekim zaboravljenim kostima stopala, strujanju po grudima,  na obrazima. Blagi osjećaj rješenosti nemira svemira i moje svijesti koju poslijednjih dana upakiram i uredno odložim za neki drugi dan. Događalo se u nekom meni neznanom ritmu kojega ja nisam uspjevala poremetiti. Godilo mi je to odlaganje mene u mariginu vlastita vremena ili sam ja odložila vrijeme? Ne znam. Ne razmišljam. Samo se okrenem na leđa i raširim ruke i noge i gurnem glavu dublje, da prekrije uši ,u vodu. Nisam ili jesam ili opet nisam svjedno je. Zovem to svjesnost uranjanja.  Samo voda , sol i samo sunce na mojoj goloj koži. Zovem to i  odmaranje od sebstva.

Noseći tu drhtavu svijest o događanju, u predvečerje ja sam namještala vrat i izvijala se na fotelji ne bih li uhvatila što veći dio neba. Isprva su me izluđivali zrikavci i čvrčci i skakavci i psi. Kada ih umirih u svojem nemiru postali su nedjeljivi  mojoj noći. Mojim noćima.

Bile su noći kada sam samo brbljala sa zvijezdama, gledala kako se Mjesec puni, osluškivala noćne leptire i napinjala zjene u mraku. Mogla sam bez imalo grižnje savjesti tako ostati dugo, zaista dugo vremena. Noć i ja jednako tamne i jednako svoje. Iščekivanje me umirivalo. Davalo mi  je da predahnem i predam se svemiru.

Priznajem da sam se plašila neću umijeti reći prave riječi i da ću sve propustiti zbog prirođene  nespretnosti  govora.

I noćas podigoh lice prema svjetlosti njegovoj.

Ugledah nju.

Padala je.

Moja zvijezda.

Mahnuh joj osmjehom a moje usne izgovoriše nepogrešivo....

 Zatvori oči. Sada ću ti priču nacrtati na koži.

Ako pokušam da te ne volim jedan jedini dan

ja postanem mrlja tinte na praznim listovima

koji jedu sve moje misli prije nego ih uspijem zapisati.

I već se neko vrijeme zapravo igram

hvatača papirnatih zmajeva

a oni izranjaju, uranjaju i pojavljuju se na najneobičnijim mjestima,

između naslaganog kruha i

čaju od brusnica,

uzdišu sa svakim zalaskom sunca

ili samo prođu tutnjajući kao neki mrki i sasvim razljućeni oblaci

koje ne smijem ni pitati kamo su naumili.

Ja zapravo nikada nisam dorasla ljubavi i

nikada neću naučiti kako obuhvatiti to što

me lomi u trenu kad u boji života ugledam tvoju zjenu

ili tvojeg srca sjenu.

I postiđena pred  pravim pjesnicima ljubavi

ja te  ipak u svakom novom stihu i rimi tražim

da uhvatim

i u pjesmi zaustavim.

Jesam li hrabra ako se utopim u jednoj suzi?

Nebom je prsnulo predvečerje.

Zlatno i ružičasto na kraju sivog dana.

Prislonila sam misli na oblak, to zgusnuto treperenje nemira ,i isprela ga nitima u bjeličastu pjenu valova .

Tamo negdje ,dolje, u Kvarneriću, bura ga veze po kamenju, usitni u prašinu kapi i odloži u novi val.

U nosnice uguram sjećanje na miris paperjaste tišine , pucketanje leda pod stopalima, šuškanje lista umočenog u mraz, bljesak reklama i rijetke prolaznike , zacrvenjelu studen mojih obraza ,promrzle  ruke i   tako topao dah zgužvan između prolaznika i naših usana.

Onih noći kada su me hirovito i silovito sa sjevernim vjetrom odnosili dalje od mene same. Da povjerujem da me nikada nije ni bilo.

Stvarnije od stvarnosti sada me sustižu te zimske vinjete .

U umiranju ovog dana, sata i mojih otopljenih misli sa kojih kaplje suza.

Jedna po jedna.

I utapaju se tamo dolje,  u Kvarneriću.

Nebo ih  predaje moru.

Šuma je obukla plavu tamu večeri.

More se više ne vidi.

Upalila sam svjetlo i zatvorila te u srce.

«Priđi » kažeš » da okusim suze na tvojim usnama.»

-uputa-klikni ovdje , prije čitanja a radi slušanja- fala lipo :-)

….a onda svi imaju tvoje usne i onaj okus vlažnog poljupca  koji se blago spušta niz moj vrat i prati liniju ramena i  zavojito slijedi rijeku tvojeg grada , tamo sve u praskozorje sna.

I  mirišem tvoju košulju natopljenu minulim proljećima.

Koliko je prošlo sreća od mene do tebe uopće se ne sjećam, mislim da nije ni bilo sreće bez tebe…nikada…

Mjesečina rastvara

Napukle misli

I ulazim

U tebe

Poput blage izmaglice,

Ušutkavam srce

U suglasja tišine

Da ne probudi duh tvoj.

Noć otkriva veo po veo tvojih snova,

I ogledam

se

U pješčanim dinama onih dana

Kad uhvatiš u letu

Vjetar i pospremiš ga u

Svoja krila.

I osjećam

blagi okus topline na mojim dlanovima dok se budiš a ja  te umivam

u mojoj kosi

I vidim

ti oči u ovoj tmini

kao nebeski svodovi natkrilile me.

Dotičem ih  nježnošću latice.

I znam,

Na tvoje sam usne spustila svoje srce.

 Toči se  aurora mojih snova u nebeski pehar.

I dok sam koljenima razmicala svjetlost od tmina

U tvoj dah

Sleti osmjeh.

Svanulo je.

Volim što postojiš

Umnožiš me iz sebe

Pa odvojiš

Promatraš me

I prešutiš

Samo zagrliš

Izgubiš se u daljini

Pa vratiš

Da me poljubiš

Zatakneš me za svoj osmjeh

I nosiš

Skriješ se u oblaku

Sunčevu kraku

 poželiš

Da si tu kraj mene

Onda zanijemiš od ljubavi

Stoljećima

Okameniš našu ljubav

Živiš u svim životima

Da se sjetiš

Da voliš

To što postojim

Jutros su vodili ljubav

Moja pidžama i tvoje bokserice,

Tamo ,na dnu kreveta zapetljani,

Zgužvano su disali

U mraku ispod perja i plahti.

A ti i ja smo

Zagrljeni  i goli

sanjali.

Ne okrećem se. Nikada .

Samo uguram  prste dublje u kaput.

Zatim živim.

Pospremim te  u ormaru, između  crnog ponča i svijetlo plave dolčevitke.

Izravnam da ne viriš.

Zatim živim.

Pomislim; što bih  da netko otkine ,na primjer, komad tvojeg hoda, oči zakovane kroz moje i onu stanku u kojoj bi objasnio kako smo toliko tuđi da nikada ne bismo smjeli biti više svoji.

Zatim živim.

Snažnija od želje i kretnjama kista umočenog u grimizno crvenu mojih misli, obojim poeziju , glazbu, strah od nepokretnosti mojih udova da krenu ponovno kroz život.

Na platnu se ponovno samo plavi to tvoje nebo.

I poletim.

Zatim živim.

Osjećam na  te leđima dok spuštaš svoju misao.

Naslonjen na dovratnik poželiš

Da si ti sam kruh koji mijesim,

I onda otkinem grumen da probam

je li dovoljno sladak….

I prisloniš se na moje rame bradom

I škakljaš me dahom

I onda se smijem

I onda staviš ruke na moj trbuh a  ja kažem:

«nek' se tijesto malo odmori!»….

Na vrhovima gladnog  krša

Vjetar je tkao tvoj glas.

Nadvio me njime

I oteo  misao

Kao trepušku  stisnutu između dva prsta u ime želje i otprhnutu dječjom vjerom i nevjerom svijeta da se ostvari.

Mreškanjem valova prišio si moje usne u morske tišine

                       gdje se horizonti zvuka gube

nepovratno

usitnjenim poljupcima vala o val o val o.....i

rastegne se od istoka do zapada mojih grudiju

taj nemir tebe u meni.

Sve ceste i stranputice  protječu pod mojim nogama

Kao krvotok svijeta i

Zavara mi glad neki novi grad,

prijeđeni kilometri od ja do ja,

Tvoj trag dok si se kretao ulicama i  trgovima svih gradova svijeta,

Dok me vodiš mirisom osmjeha i onog dragog koračanja tvojih stopa prema meni i

Ti zastaneš a ja se uvučem pod tvoju mišku

Zagrlim te i šutim

Sretna

Negdje,

tamo,

gdje te slutim.

Ovaj  vjetar opak

šuti

I uzalud krilima slušam.

Sve više tišina jesam

Sve manja bivam.

I već bih ti u dlan stala

Mala

kao

Zrno vjere

I kamen spoticanja

-«Molim te, vrati mi bar srce.»

-«Ne mogu, ne bih znao da si živa!».

Ne, nije to noć,

to miriše krv na mojim jagodicama

dok spuštam usne

među tvojim očima

raste oaza naših želja

sakriti će nas besplodnosti pustinja.

Otopiti ću zvijezde,

pretvoriti u ptice rajske

a riječi izgovorene želje

prhnuti će poput

latica cjelova

neponovljive vjetru i snu.

Ne ,nije to dan.

To otkrivaš svjetove

dlanom svojim na mojoj koži

niknuti će oceani

utopiti se vjetrovi i

na mojim bokovima

jedriti će snaga,

Prkosna.

Ne , to nije san,

Ovo je oluja  nasukana na tvojim ramenima,

plima želje i virovi prstiju

umreženi u praskozorja

koja  prsnu sebi dovoljna za novi san

o vremenu koje nikada ne protječe.

Ne, nismo to mi.

To je ruža vjetrova  ljubavi.

Dolje, u Kvarneriću, noćas su plivarice upalile sviće. Nosi ih more kao srebrna sunca na koži naboranoj od valova.

Varka od mjeseca napuniti će mreže ribara i mrtvim očima noćas će posljednji put gledati put zvijezda duša riba.

Plovi  kraju, zvjezdana, na dnu mreže uhvaćena i jedna školjka bez bisera.

Čvrsti oklop  strahova otvorila  je i propustila, prepustila.

Šutimo.

Kao umorni ljubavnici

Isluženi ratnici

Prepuna soba nas.

Na stolici  za ljuljanje  tvoje misli

Od ljetos kada si gledao zalaske i

Slušao kako se noć propinje do mjeseca.

Hladnim rukama sada dodirujem tragove tvojeg glasa na naslonu za ruke.

 Riječi se motaju kao klupko oko mojih stopala.

Spotiču me.

One bi da ih razmrsim.

Ja bih da me ljubiš,

Da se vratiš

U tu zvjezdanu noć

Lagano ljuljanje mojih potkoljenica preko tvojega krila

Tvoja ruka na mojim bedrima….

«slušaj»….promrmljaš

«tišina je živa!»

I ljubav bi klizila niz usne od mojih do tvojih.

Sada je zima i gledam to isto nebo noćas.

Ove su tišine drugačije,

vrište nekim nerazumljivim jezikom nedostajanja

i kradu miris tamjana iz vrta Bogorodice.

Ove su samoće sada osamljenije od svih prije

 kradu snagu i radost i otimaju mi osmjeh.

U sobi prepunoj tuđih lica koje ne prepoznajem

Bez tebe nestajem.

U stolici za ljuljanje ljubavi

Više nema nikoga.

Samo okus zore koja samo što nije svanula.

                            «i u tišini ima nas; slušaj kako te volim!»

Odreži mi srce

Tu sam tvoja i živa. 

                        Čujem ih! Topot svih noći koje još nisu

                        zamračile um naših dodira. Razotkrivaju

                        moje bokove i drhte

                       Još nedosanjane, neispjevane i neispunjene

                      Vatrom tvojeg daha dok se utapa u

                      mojoj koži.

Zatvori  mi oči

Tu mi duša misli muči.

                     Miriše lavanda u dubini mojih zjena.

                     Blago plavičasta ispod kapaka dok snivam,

                    Tamno plava sjena koja pada na tvoje ruke

                     dok sjediš i čekaš

                    i pitaš to nebo :Da li me tamo život skriva?

                    Jesam li uopće živa?

                   Jesam li dok te izvijam i pod rebrima

                    prste zarivaš da umiriš  tu bol kojom sam te

                   zavezala u čvor mojih dodira.

                   Osluhni me dok dišem!

Zakreni mi korak među svoje koračanje

Dok lagano klizimo u noć.

Vodi me u praskozorje

Tvog uzdaha,

Prvog sna kojeg ćemo zajedno

Snivati.

Drveće prastarih ulica

Ležaj će prostrijeti

Ovoj ljubavi.

Otkini mi sve stope

Buduće

Da se ne kreću u nemoguće

Sačuvaj me od

svjetlosti

I vatre

I vode

I mraka.

Okupaj me u snovima

Razmrsi kosu i obriši dušu.

Tvoja sam.

Sva.

Ako smo dio vječnosti , možemo li se ikada više odijeliti?

Pa što ako sam ti lagala?

Prevarila sam te sa tvojom sjenom i

Zavezala ju prstima

Sada  šišti i škrguće među zubima

Okovana.

Pa što ako sam ti dušu usitnila

U šarene  listiće

Karnevalskih konfeta

Koje prosipam po grudima prolaznika

Hladnih dodira

Uhvaćenih u mračnim ulazima i

Zamagljenim staklima automobilskih

šaputanja

Na kojima odmaraju svoja bestjelesna

Traženja u tjelesnostima?

Pa što ako sam krivotvorila

Tvoju želju i prodala ju u bescjenje

Vječnostima?

                   Golim mislima legni na proplanak mojih grudi.

                   Slušaj kako padam na tvoj um kao sloboda,

                   Jer  Ja sam samo ptica a ti plava zjena

                 Beskonačnosti.

                  Daj da me nosi mimika tvojih pokreta usnama.

                  Raspori ovaj san zubima.

                 Okreni me, prelomi mi krila dodirima.

                  Priđi!

                  Ostavi znak, križ i krst i zvijezdu i ubod.

                 Rana tvojeg dodira propupat će bijelim noćima

                  Mjesečinom i  ljubavima…

                 Ja sam vrela krv tvojeg pamćenja.

 Ja znam.

Osmjeh na tvojem licu

Izbrisati  će netragom vremena u kojima nije bilo ljubavi.

Čekam te tamo.

U vječnosti.

«Ostani , molim te» prošaptao je. Meni se činilo da šapuće dah vjetra u krošnji koja je gotovo ulazila u sobu.

«Želim da ti objasnim, želeo bi da shvatiš, da mi oprostiš. Ne umem da te pustim da odeš ovako. Ne smem .»

Još uvijek sam gledala krošnju i list. Njegove riječi su zvučale kao odriješenje suzama koje su slijedile jedna drugu. Više nisu ni slušale. Odzvanjale su kao ogromna bol koja je cijelo vrijeme pulsirala između mojih rebara. Čas se propinjući da izađe, čas da zarine svoj krvavi pohod dublje. Kao da se dvoumila kojim putem treba krenuti. Kojim će se otvoriti porta bola i propustiti neizrecivo, boljeti tupo.

Prolaznici, listovi, ja, lelujali su te jeseni na trepavicama mojih očiju. Koliko nisam znala i koliko sam trebala nabosti srce na trnovitu krunu ove ljubavi? Oduvijek.

«Razumeš li? Ne mogu da se podelim! Uništiti ću svet u tvoje ime i onda..? Misliš li da će pod našim stopama niknuti cveće, dani biti samo blagi, osunčani i povetarac će razmicati oblak? Ništa ti nisi shvatila o ljubavi. I taj tvoj tvrdoglavi bol kojeg nećeš ni da podeliš, samo umeš da me teraš, teraš i oteraš daleko.» prekinuo je povišene tonove koji su izlazili kroz zidove i gubili se u  blagom sivilu jutarnjeg disanja grada. Grad živi svojim migoljenje, tikatakanjem taksimetra, udarcima smetlara koji su stropoštali  kontejner na ulicu, zvuk otvaranja prozora, lupanja vrata, bljeskova žmigavaca, iščekivanja, opušaka, jutarnjih mrzovolja. Grad živi. Pokušavam se pokrenuti. Ne mogu. Presreće me još snažnije. Naslanjam se rukama na okna. Spuštam čelo na staklo. Slomilo me.

Naslanja se na moje tijelo. Podupire me zagrljajem.

«Ne mogu da ostanem….ne možeš da odeš..ništa ne može….» izgovarao je tiše nego tišina.

Znam da ga lomi kao i mene.

Ne mogu mu dati snagu koju više nemam.

Jesmo li željeli previše, voljeli premalo, jesmo li dovoljno ludi da se rastajemo kada se toliko volimo? Netko je trebao prekinuti izvjesno.

Postoje nemoguće ljubavi. Nose prokletstvo vjekova, neka sasvim svoja pamćenja koja nas u svakom našem životu pronađu. Nepogrešivo  uzdignu i ponovno odrežu krila. U najvećem zanosu leta. Smijemo li željeti? Smijemo li voljeti dok se taj okov srca steže sve snažnije ,kada se  giljotina bliješti da odreže suvišne, božanske emocije. Zašto nam nisu dostupne? Zar ih čuvaju za polubogove, polusvece i poluljude?

Pogledala sam na sat. Nisam uspjela razabrati vrijeme. Bešumno su se spuštale suze.

Mutile su pokušaj da umirim stvarnost, da ju nadjačam sa sobom.

Okrenula sam se prema njemu. Bol na njegovu licu, ruke koje su se umorno spustile uz njegovo tijelo kao da mu ne pripadaju, pogled zakovan za vršak mojih cipela i još milion sitnih udaraca u tkivo moje ljubavi koje sam osjećala.

Primila sam lice rukama. Suh poljubac uplakanih usana spustila sam na njegova usta,čelo, jedan po jedan kapak.

«Volim te ,više nego život, gotovo koliko i Boga. Tako će biti zauvijek. Sada idem. Ostani.» Stavila sam dlan preko njegova srca. Da ukradem bat njegovog života, ritam njegovih misli i slobodu disanja.

Ili je tvoja ljubav snaga želje?

                            Podigni me sa zemlje.

                            Ukleši tvoje ime na mojem dlanu

                            Šutnjom.

                            Rastvori svjetove

                            Neka uđe  mir daljina

                            I tišina čežnji

                            U naše danas.

                            Nazvati ćemo ocean našim imenom a

                            jutra će na čelu imati poljubac umjesto sunca.

                            Život će se smješiti zvjezdanom nebu.

                            Samo otvori dlanove

                            To su jedra

                            Udahni  ljubav  u njih i

                            uplovi u moje vode.

                            Moj glas u tvojim ustima

                           okreće molitvene žrvnjeve,

                           volim te, šapuće, volim te.......

Je li sloboda  voljeti

To što se vezujemo ljubavlju?

                            Pridrži mi srce dok te želim

                            Ljuljuškaj svoje misli na mojim leđima

                            kao da me oblikuješ rukama.

                           Prišij me za ramena kao krilo anđela.

                           Pod jezikom mi okus tvojeg dolaženja.

                           Čuvam ga od zvjezdokradica.

                          Mirišeš na moje molitve i zbog

                          tebe mi u grudima gore pustinje.

                         Zagrizem te i po meni  poteče neka

                        plavičasta krv i tada znam da si  ti 

                        Vladar moj a ja Čuvarica tvoje duše.

                      Objesiti ćemo naše snove na zidove  krvi 

                      naše i nacrtati  dugu na mojem struku.

                            Hoćemo li proći ispod nje?

 "Da ti pričam o sebi?"

"Ne, ne moraš. Ja sam Ti."

Koje  ne želim

Nadglasavaju misli, poremete zvuk zvijezda.

Tako sam žedna  bezglasja

pupova dok se otvaraju laticama svijetu,

Onih neizgovorenih glasova kada je glas veći od vriska,

Kada ribljim jezikom mimike vode struje oceanima

I morima mojega postojanja.

Zapravo  bih  da sam tiha tajna

Na tvojim zanokticama

I trepavicama.

 U ovim daljinama se ljudi nagužvaju

Kao u prepunim gradskim trbusima

Teturaju u nama

Pridržavaju se

Nosimo ih i putuju

Putnici lica bezličnosti dana

A ja sam tako  samoće gladna

Istegnula bih se samo preko tvojega ramena

Kao pogled

Ti bi prešao rukom preko putova

Opisao horizonte prstima.

Ja bih slušala kako odjekuješ.

 Napuni mi usta tišinama

Praskozorja koja te zatiču budnoga

Kada kao tane para vrijeme tvoja želja

I uleti u moju zjenu i tu se rasprsne.

Moja šutnja tako dobro zvuči

Kada ju ti progutaš

Svojim očima.

 Obješena sam o klatno

na kojem otkucavam

glasna razmišljanja.

Prereži ga 

popola.

Ne dopusti da te  vežem  riječima.

Svjetlost zlatne boje prostire se ulicom kojom noćas hodiš.

Malo umoran od svih.

Tišina prelijeva polaznike, osvijetljene izloge, narkomane i  pijance i

Lampe narančastih očiju.

Praznina kljuca asfalt , tvoja koljena,

sve do lubanje i tu ječi kako kakva melodija.

          Korak,

                    uz korak

                                             Prolazi ulica.

Ili to prolaziš ti da nadglasaš stol, mrvice keksa,

prepun sudoper, tvoj život, snove, njezinu ruku dok ti se svemirom spušta na lice,

strepnju, njezin osmjeh, tijelo drugih žena… 

Sa zidova zgrada lelujaju filmske trake

tvojih snoviđenja,

Odlaženja,

Dolaženja

Paraju šuškavim celuloidnim smiješkom sve što si htio da postane

Polje cvjetova pamuka

Polje boja da obojih  dan i san i strah i žal i srce da umočiš

U te grudi koje te vole

I znaš da noćas mole za tebe.

             (tko sve korača ovim  sutra noćas….?)

Nisi to bio ti.

Ovako  umoran i sam kamo bi stigao?

Kloparanje ravnomjernih koraka oduzima od daha,

Zagnjuriti ćeš glavu u dim

Poželjeti  da bude sve lagano spuštanje pera

Iz stratosfera ljubavi,

Niska tvojih poljubaca da započne na njenim rebrima

Koje ćeš ogoliti od ljubavi,

I biti ćete svoji

I tuđi

I sami

I samo ljubavi gladni

Tvoja sreća i ti.

Koraci udaraju u zidove stvarnosti.

Zidove moranja.

Prelaziš ih preko njezina tijela,

tog  mosta koji spaja stvarnost i krv u ovim besanim noćima.

Jesam li živa?

Ispruži misli kao dlanove i ljubi me.

 Možda me ni ne voliš.

Samo mi reci da znam.

Šuškavo tiho  prišapni to vlakovima koji se svakih tri sata i pedesetidvije minute sjure

niz niziju tvojih grudi.

Mogla bih pobrkati taj  dječački osmjeh s nekim sasvim ljubavnim osmjehom.

Uzeti, recimo, za stvarno, kada pitaš «Kako si Tanja?» a ja  budem klupko nježnosti  da me otpetljaš usnama.

Učini mi se da jezik zaplićeš oko tih misli kada poželiš stati u moju piđamu, poželiš progutati moje naušnice i sasvim nerazumljivo čučiš na prozoru i gledamo se gotovo cijele noći.

Ni pred zoru se ne rastajemo.

Mi ne volimo rastanke.

Zato se stalno i ponovno sastajemo, neodijeljeni jedno od drugog...

Sasvim sam  vjerujem izmislila da si prstima tapkao po mojim ramenima nekakvu melodiju , onda si prebirao po onoj gitari , neuštimanoj i prastaroj koju je tvoja mama zaključala sa stvarima od sutra u podrumu.

Ti čitaš onu pjesmu dok  se

moja koža giba niz tvoje zube.

"Sviraj mi  Cohena ,molim te..Pravimo se da….."

Jutros  su mi stopala bila umotana u onu nebeskoplavu pašminu.

Pričinilo mi se da sam čula kako odlaziš po topla peciva.

Ili sam u šuškavim tišinama pomiješala  tvoj glas s kišom i sjevernim vjetrom koji je odnosio sve  od mojeg koljena pa  do brade.

Oprosti ako sam te pobrkala s nekim riječima što na prijevaru uđu u moje glasnice, izgovore tvoje ime i ja te premještam od kutnjaka do očnjaka. Uživam u okusima.

Ili je sve ovo  ipak istina?

«Koliko ćeš me još voljeti ?»

"Neću ti reći iz inata…."

Magla se cijeloga dana rastezala mojim vidokrugom kao paukova mreža.

Sustigla je more i otela ga u ljepljivom zagrljaju.

Svjetlost se probijala za dana  u finim tonovima svijetlo sive.

Sada gledam u mrkli mrak.

Osluškujem i palim svoje misli.

Dok dogorijevaju užižem slijedeću prvom.

Čuvam plamen u mislima da svijetli pučinama.

Da ne zalutaš u valima.

Padalo je svu noć.

Mokra mi je haljina i ramena i noge i ruke.

Od suze ili od kiše?

Nema ni veze više.

Večeras ću te   ubiti riječima bez glasa.

U tvojoj sobi  gledati ću te sa zidova i čekati da zaspiš.

Bdjeti ću tvoje snove i čuvati ih od zloduha noći što bi nas pretvorio u obične ljubavnike i suputnike ovog putovanja kroz ljubav.

Kliznuti ću u tvoj dah.

Udahnuti ćeš me.

Kako volim ravnomjerni ritam tvojih kapaka dok gledaju mrak.

Volim kada me zagrliš u ponjavi i odmoriš ruku na mojem trbuhu.

Na stropu tvoje sobe  prolaznici nestaju teatralno (kao u japanskom kazalištu) i ostavljaju nas same.

Svjetlost stvarnosti prelijeva svaku potrebu u nestvarno i ti tražiš po toj praznini oblik koji podsjeća na moje grudi, tražiš prstima miris ovog dodira.

Slijevam se nemarna niz tvoje hlače ostavljene na stolici i tvoj osmjeh. Oblačim te u sebe.

Ulazim u razmaknute procjepe tvojeg uma koje ostavljaš otvorene da ispare misli tople i uzavrele koje si poslijepodne ukrao od života i od kojih se skuplja slina u tvojim ustima. Vlaže tvoje dlanove i ti grčevito sada zagnjuriš šaku u jastuk.

Zgnječi me, i istisni iz dodira.

Sada.

Ljubiti ću te prije prve zrake svjetlosti koja će  ti dražiti  misli .

Među prstima tvoje ruke moji se poljupci rađaju.

Prstenovala sam te dodirom.

Tvoja sam.

Daj sebe do kraja

Uzdaha

Onoj koja te

Ne poznaje!

                      Kako izgleda sloboda od mene?

                      Hodaš li lakše kada ti ne zavezujem misli?

                  Sanjaš li ljepše kada ti ne dolazim u san?          

                       Tko sam ja?

                        Ništa.

                       Odlaženje i dolaženje do ognjišta  gdje gore krjesovi mojih privida od kojih do slijedećeg jutra neće ostati ništa osim prašine, pepela.

Prešuti ta sva patetična i glupa pitanja.

Misliš da će biti lakše ako ne mislim dok govorim,

Ako preskačeš i napominješ, podvlačiš koliko me nema,

Koliko nisi sretan ?

Okreni se na drugu stranu ,Stisni zube, Stisni hrabro srce i poništi me.

Tko si ti? Kakvog sam te izmislila?

Nazvala sam te ljubav.

Nazvala sam te zamagljen pogled, vršak jezika dok dodirujem uglove tvojih usana. 

Nazvala sam te grč u mojoj požudi pretvoren u prazninu i bezdan kostura strasti. Sjediš na tronu iluzija i vičeš: «Ljubavi gladna !» 

Nazvala sam te glad, rat, umiranje, rađanje ,laž , privid, moranje, trebanje , prilaženje, osmjeh, mržnja, pa sve iznova, zaboravljeno , naučeno, uglavljeno, izgubljeno..…

                 Srce se ne može pokrpati, nije to oblak, nebo, nije more.

                  Nisam to znala.

                 Više nikada neću moći biti cijela.

                 Šteta.

                 Možda bih  ipak umijela……

Legla sam  na toplu jesenju kišu..

Moj dlan je ukrao nebu kameni oblutak sna.

Šćućurila sam se na kraju ovog retka..

Pusti me da snivam

Ljubav.

Činilo se da mi tijelo  polagano i gotovo nezamjetno propada u sitne kamene oblutke plaže. Kao da su živi, kako da gutaju milimetar po milimetar mene.

Vjerujem da je more negdje dublje u zemljanim naslagama prošlosti micalo njihov mir.

Stajala sam ukopana u ogromnu količinu tebe.

Ruke sam prekrižila na grudima i dlanove stisnula pod miškom.

Bura je nemilice bjesnila  mojom kosom. Uvlačila se u splet vlasi s lijeva pa s desna pa odozgo, trudila se nadigrati ju, trudila se svojski razigrati ju. Umiješati malo hladnog i malo morskog. Na obrazima me već štipala sol. Lice se zatezalo pod tom maskom od soli i vjetra. Vali su se obrušavali na plažu silovito. Na onoj stršećoj hridi razbijali su se toliko snažno da me boljelo srce.

Željela sam samo predati misli toj silini. Ispružiti ruke, baciti se licem u more. 

Uz lukobran se načičkalo desetine galebova. Šćućurenih na kamenju održavalo je ovu sliku nestvarno mirnom.

Boljele su me nozdrve. Posolicom nagrižene, burom raširene, boljelo me udisati.

Sada još snažnije bura je ljuljala moje tijelo. Udarala mi je u lice i prsa:«predaj se!» vrištala je «predaj se konačno! »  Ja sam na svakom novom valu tražila središte ravnoteže ,ukrala ga na djelić sekunde i prepustila da se zapjeni u kamenim oblutcima, prodre duboko u njihove šupljine i odvuče ih bliže moru.

Svatko je ovom igrom tražio za sebe nešto.

Činilo se da se umirila na tren. Oblaci su se zabijelili na horizontu ali već su slijedećeg trenutka ustupili tamnim i  mračnim oblacima sjevera.

Sada je pomicanje valova bilo polaganije i teže.  Snažnije, jer se pomicalo iz dubina. Vjetar je ušao u samo dno i  primicao ga zemlji. Uzdiglo se more. Valovi su me davno nadilazili visinom. Hučili su u muci razdora i borbe i vjetra i kamenja i mene, koja kao vlat trave, a tako ukopana, prkosim još, smiješno mala i smiješno krhka, strašnom i tamnom iz srca voda zemlje same. I znala sam da se  sobom borim, toliko smo obje bile snažne. Voda u vodi nadglasati će jedna drugu.

Vrijeme se sasvim zaustavilo u prolaženju kroz ovo divljanje, rasipanje, povijanje mladica i stoljetnih borova iznad mora. Vrijeme je nepoštedno pregaženo u ovim  borbama dugih odlaženja valova i novim i jačim propinjanjima do neba. Kamo streme te dubine danas? Do neba samog. I gotovo jesu. Oblaci pritisli pučinu, vali se uzdigli k nebu i svijet je nestao u tami jednog trena između pomračenja uma i pomračenja svijeta.

Samo ogromna količina tebe koja me okamenila na ovoj obali, napuštenoj od vlati morske trave, od šumorenja i šuštanja blagih dolazaka morske pjene, napuštene od školjki i rakova, osamljene kao samoća tišina.

Trenutak spoznaje da me nije srušila učinio me morskijom od mora samog, učinio me vjetrovitijom od sjevernog i hladnog vjetra koji je kovitlao svoju glazbu ponad moje glave. Namah se pričinilo da sam  riba, da sam polip, možda školjka ,što umiju nestalnošću tijela , migoljenjem oblika zadržati sebe.

Ruke sam zavukla ispod majice.

Iz  mojih toplih grudiju izvukla sam svoje srce.

Predala sam te moru.

Tamo na pučini razmicala se zora i probila je okove zimskog sna.

Obala je  pusta, tiha i mrmori morskim buđenjima.

Ispod dlana položenog na grudima gdje je otkucavalo srce

probudila me prva pahulja.

Cvjetovi su sipili sa visina.

Kada ugasnem i

Isušim svaku riječ

Smijem li se ponovno roditi

Kao žena ili kao sjena žene moga imena?

Kada stopa obješenih

na tom vršku mjeseca

sipim  san

od tvojeg do mojeg srca i

a moja duša  pada

kao staklena kugla

i rasipa se u

pijesak

pustinje želja i stratišta tvojeg bića.

Kada umjesto nas

Drugi budu

Dovoljno sveti i snažni

Da žive životom nas

Hoćemo li biti sretni

Kada horizont bude

Plav i krvav sav kao

sukrvica

Sasušenih riječi

I otisaka tvoje riješenosti

Da me udaviš otetim uzdahom?

Hoćeš li moći onda reći da ne postojim?

Mjesec je samo zaljuljao svoj krug i

Okrenuo me na drugu stranu

Vremena. Zaspala sam.

Stopala obješenih na tom vršku sna, ja,

Mjesečeva nevjesta.

Drhti nemirna misao kao list listopada.

Prolazimo osvijetljeni kroz gradske ulice, lampioni i ja.

Ljudi odjeveni u previše i nasmiješeni od premalo.

Kuće nanizane kao čeljust  grabežljivaca proždirati će i noćas svu muku postojanja malene morske zvijezde u moru  traženja.

Krenuti ću k tebi i ulicom će se vijoriti moje grudi na zastavi, prazne kao mješine, bez srca i sna.

Uzmi tijelo-prah prahu žene tvojih iluzija.

Ja mogu i smijem okrenuti nebo na drugu stranu i  pregaziti strah svojim potpeticama i njihov  šiljati nož ugurati u svakodnevicu tvojeg postojanja.

Čuješ li ?

Topotom ždrebice moje srce te steže.

Uzalud bježiš jer su odavno  propupali  morski konjici i svoje su djevičanstvo poklonile ruže.

Neka pada ljubav kao svjetlost s visina.

Iglenim prstima prišiti ću te na ramena snoviđenja.

Snijeg, snijeg na moju tamnu kosu.

Led, led mojoj uzavreloj misli u procjepima vremena.

Zaustavi me  mjeseče da ne zalutam!

Ispuni se noći!

Na mojem prozoru mrtva zora te sniva.

Jesen je.

Studen je u srcima.

Razumiješ li da  te volim?

Za to se ne brini.

Bojim se  da se ne izgubimo 

Do budućnosti.

Zato nas spremi

Ispod jastuka ,

U cipeli koju obuvaš,

U ključevima kojima otključavaš  osmjeh.

Kao dunja da zamiriše život od nas,

Dok odložimo zrelost još neko vrijeme

I budemo nevini kao buđenja.

Ne daj da se  razletimo vjetrovitom riječju,

U tragu , u sasvim nesigurnom kretanju od tebe do mene da polomimo srce .

Čime bi se onda grlili?

Zar nije dovoljno da me voliš?

Pa što ako smo umrli već jednom

Zar se ljubavlju ne vidaju sve rane svijeta?

Reci mi dok se oblačiš u plavi oblak

Zar me ne vidiš u nemiru svijeta?

Dok ljubiš i tuđi bivaš

Zar sumnjaš da ću prešutjeti slutnju?

I da sam samo voda,

I da si stijena samo

Ja bih se na tebi nasukala

U svim životima.

Uhvati mi usne svojima.

Topao dah tvoj razmaknuti će labirint

Ljubavi

Da pronađeš liniju srca na dlanu svojem .

Srebrnom koprenom snova svojih zaogrni me

Kad se noćas tisuće svijeća  upre da obasja duše neba

Ti me ugrij  tišinom svijeta.

Moja želja će te nositi na grudima kao orden ratnika

Prpošno  da se otme

Od vremena , stremena i bičeva.

Opkorači moje misli prstima.

Zaustavi oblake koji me nose.

Kap slanu  tvojih buđenja.

Spusti cjelov na rub moga čela,

Na nemir mojih kosa

I ostani.

Neću ni disati.

Miruj

Miruj

Ljubavi

Duboko u meni.

Volim pronaći tvoje ime u svim imenima. Uhvatim ga vrškom jezika.

                        U staklenim izlozima, u prolazima i semaforima , u uzbrdicama i križanjima susrećem  se s očima i stopama. Kako te zamišljam, od kojeg si osmjeha stvoren (jer ti moraš biti osmjeh i ja moram biti Sretna)?Moja se peta upire u ovaj grad, ispravim misli i grudi.Čekam te. Bojim se. Da ne postojiš. Toliko te želim.

Volim se klizati niz tvoja ramena. Spustiti se niz tvoja leđa, nogu, sve do peta i uspinjati se  ponovno uvis, sve do tvojeg tjemena i tu bdjeti tvoje budne noći, tvoja pijanstva, strah od ove ljubavi. Bdjeti  njezinu snagu da nas potpuno izbezumi, polomi nam zube, da  svijetli, da lomi i da nas oslobodi nas samih.

Vrijeme razumije i šuti. Ja sam nepopravljivo djetinje musavo iskustvo   prvog poljupca. Ništa nisam shvatila. A morala bih raspoznavati ljubav od pohote, i ljubav od vječnosti i ljubav od kolebljivosti. Kako da pomaknem svoja stopala urasla u osmjeh , kako da se oslobodim ludosti kada se usudim budna sanjati. Želim se umoriti od vjerovanja i ostarjeti u nevjeri. Biti trajanje i otjecanje. Samo spominjanje i sjećanje.

I što više ne želim to više životu sličim. Vrtlog radosti ispremiješa mi smjerove, poglede i dodire. I namignemo mjesečini, ljubimo do besvijesti , ljubavi gladni moja ja i moji udovi.

Volim ispreplesti se u tvojim dlanovima, žilama, mreži nervnih završetaka kada zastrujim , protrneš, zagrliš me, rukama obaviješ moj vrat i ugušiš me, pa oživiš, uzdahneš, zatvoriš oči. Da me u zjenama zadržiš.

Jednom, ja znam, možda ne na ovom svijetu, možda i neću biti ja, možda samo dva maslačka, ali biti ćemo mi. Vjetar će nas odaslati u svoj nemir, vrtjeti, spustiti i uznositi u visine i daljine. Kao dva oblutka mjesečine  što mi noćas otvaraju glad za tobom. Otvaraju mi se kukovi, svjetovi i svi noćni cvjetovi i strahovi. Umrijeti ću od ljubavi.

 Volim tvoje neizgovorene rečenice. Stisnem ih u grudima i propinjem se na prstima da Te dotaknem .Volim zvuk tvoje ljutnje, zbunjenosti, i kada kažeš «neću nikada više tebe..»a znam da i ne bi izabrao mene već taj ocvali cvijetak što raste uz putove i stramputice.

Otprhnuo ga i gotovo.

Nema više.

                        Volim te. Nema više.

Noćas, kada nebo razmakne zastore tame

Umiri udisaje i ispruži se uz mene.

Sjena samoće neka prekrije tvoje tijelo.

Ušutjeti će vjetar i kiša.

Grad će u tišinu ušuškati mrak.

Ispruži ruku prema nebu.

Daj mi da te dohvatim.

Sastavimo se negdje u vrtoglavim visinama

Svemira

Kamo odlažemo težinu naših želja i nemira

Ostavljajući ih drugim životima i drugim ljubavima.

Pod zvjezdanim plahtama

Pokriveni dodirima

Uđi hrabro u svoje srce.

Tamo sam.

Dok jagodicama prstiju dodiruješ usne

Gdje sam te ljubila

Osjetim te mirisima,

Dolaze mi u valovima sna i preplave

moju tamnu kosu svjetlostima.

Željeti  ću te zubima i noktima.

Ostaviti ćeš mjesečev trag na mojim  preponama.

Stisni me u šaku,

Udahni i pretvori me

U zvijezdu.

Svako sam slovo tvojeg pisma izrezala.

J-a-m-i-t-i-ž-e-l-i-m….

Uzimam jedno po jedno i prizivam pokret tvojih prstiju zapetljanih u olovku.

Zatim ih lijepim po očima, rebrima, kičmi i grudima.

Da srastu u mojem tijelu.

Da izrastemo  iz nas.

Ti se meškoljiš na drugoj strani svijeta dok ja urastam u tebe.

Izvlačim  pipcima zagrljaja tvoje snove

i čujem kako

pulsiraju poput ogromnih  zvijezda iznad moje glave.

Trepavicama ću sastrugati  oklop oko tvoga  tijela,

da budeš oslobođen od obala , od moreplovaca i školjaka …

Obujmiti ćeš moje grudi svojim rukama,

Otvoriti srce i oteti me suzama.

Kada oslobodimo glas , svladati ćemo vjetar i  izmiješati naša krila.

Protjecati će vrijeme ali bez nas.

Znam da će tako biti.

Vjerujem ti.

Vjerujem ljubavi.

Sćućurena  u  najtajnije odaje krvnih zrnaca

Tamo, gdje se rađa još jedan gram moje duše

Tamo te osluškujem. 

Pišeš mi snovima….j-a-t-i-m-i-lj-u-b-a-v-i-………