Ovih nam trenutnih dana prolećnih, probuđene nam prirode iz nekog
svog zimskog polusna, slika prirode i ova slika klovnova me okupira.
Kao da sam se našao u toj slici, ponekad sam sebi ličim na jednog
od njih u rukama nekih drugih drugih klovnova. Drugi put ceo svet,
koji me okružuje je svet tih istih klovnova a ko da ja ni ne pripadam
tom svetu klovnova, kao da sam pao od nekud ni odkud. Koji je
pogled od te dve istine je neki istinitiji, može se samo naslutiti
a uglavnom je povezan za neku određenu datu situaciju koja te
sustigne u datom trenutku. To razmišljanje je kao neka vrteška,
kojoj nema kraja i jedno drugom uvek za dlaku izmiče, baš kao
sedišta na vašarskoj vrtešci.
I zato se sve više a naročito u proleće rado okrećem svetu biljaka,
koji nikad ne reaguju na pažnju, ko ljudi klovnovski vec smireno
bujnom lepotom i cvetnom rekacjom.
Proleće je jedno divno godišnje doba u kome je transformacija
iz jednog sna u budno stanje, tako ogromno da je prosto
ne moguće a ne primetiti to, i ne oduševiti se.

kao i srce, otprilike.
i da, mi zivimo u svetu klo(v)nova...
Zar i biljke u svom večitom radjanju i umiranju ne slede tu istu vrtešku života?
ali ja nisam dete koje treba zabaviti :)
priroda očekuje samo da je voliš, ne i da joj se diviš
Pošalji komentar