Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Otok Taquile, jezero Titicaca
Nakon plutajućih otoka, krećemo prema pučini. Teško je zamisliti da naš brod vozi po jezeru, jer sve oko nas izgleda, djeluje i miriše kao more. Uostalom, veličina (cca 200km) i dubina (do 280m), te neki poveći otoci na pučini lako zavaraju.


Nakon sat i pol vožnje pristajemo uz jedan od većih otoka, Isla Taquile. Tu je previđen i ručak u kući jedne indijanske obitelji. Nadam se da na pučini ne nude gigantske žabe od 3kg, kakve su na ponudi uz obalu, u močvarnom području

Otok Taquile prilično je velik i na njemu živi oko 350 obitelji u selu na vrhu otoka. Tu je vrijeme stalo u vremenima Inka u svakom mogućem smislu. Svi ovdje žive u skladu sa strogim zakonima carstva Inka - ne laži, ne ukradi, ne budi besposlen... Kuće nemaju brava niti ključeva, a od Srednjeg vijeka ne pamte se zločini, niti prijestupi. Nekad bi rijetke prijestupnike čekala najteža kazna-izopćenje i protjerivanje, što je značilo ne samo tešku moralnu osudu, već je egzil značio i sigurno smrt bez hrane i vode.
I danas je tako. Ipak, odnedavno su obitelji u najbolju prostoriju kuće počeli stavljati brave, u skladu sa željama turista koji požele boraviti par dana u ovom prirodnom vremeplovu. Stranci nikako ne mogu bez zaključavanja i teško se navikavaju da im domaćini ulaze u sobu kad požele.
Uspinjemo se strmom kamenitom stazom. Na zidiću djevojčica prodaje rukotvorine - nakit i pletenu robu. Ne nudi, niti nagovara, samo pokazuje rukom i stidljivo se smiješi.
Na strmoj padini pase jedina krava i nešto ovaca. Na otoku nema puno vegetacije ni hrane, pa niti puno domaćih životinja.

Iako limeni krov nije praktičan jer se od krupnih kapi kiše čuje nesnosna lupnjava, imati limeni krov stvar je prestiža, ne samo (od)sjaja na suncu!

Na cijelom otoku vidio sam samo ovu kravu, pa zaključujem kad je cijela Tuzla jednu kozu muzla, što ne bi potomci Inka, koji rado sve dijele.

Ono što Jadran,. Mediteran, Europa nemaju, pa čak ni cijela sjeverna hemisfera (navodno raste uglavnom u Australiji) ima na otoku Taqwuile na jezeru Titicaca, na 3,8 km nad morem - stabla eukaliptusa:

Dok se odmaramo na pola puta do vrha, promatram jezero/'more'- zar nije kao Mediteran (kakvog više nema)?




Otočani su živopisni, kao i njihova odjeća- teška, šarena, sa ešarpom i širokim pojasom za muškarce, kape s kićankama, visokim vunenim larapama. Sliče Grcima na Krfu, Lefkasu, Kefaloniji.....dobro, možda i Zakintosu
Žene, sukladno toj teoriji, također: sve, čak i djevojčice, glava pokrivenih crnim maramama, nevezane, kao pokrov.... Neugodno mi je i ovdje ljude slikati u face, kao muzejske eksponate, pa prilažem vjerne prikaze skinute odnekuda (nije autor-pojedinac).



Starac (na fotografiji ispod, on je zaštitni znak Taquilea i u svim brošurama), sjedi za ručkom blizu mene. Odsutno grabi smežuranom pocrnjelom rukom u šarenu, pletenu torbicu, sličnu našim ličkima, pa iz nje suho lišće koke. Napravi smotuljak, pa žvaće, a onda nožićem odreže komadić stvrdnutog pepela (spaljeno korijenje biljaka) i dodaje u zelenu masu u ustima- pepeo, navodno, pojačava okus i djelovanje koke.

Idemo prema prašnjavom dvorištu od skorenog blata sa postavljenim drvenim stolovima i klupama. Tu ćemo ručati, na tradicionalni način. Istina, domaću hranu, ali ne i skromni ručak kakav jedu domaćini, jer tu hrane uvijek nedostaje. Juha od povrća, jezerska riba, puno neobičnih, ljutkastih začina i palačinke od kukuruznog brašna i lokalno pivo. Istina, platili smo, ali nelagodno je jesti, dok djeca iz prikrajka motre bogate strance u gozbi.
Nakon ručka, jedan od starijih muškaraca pravi prezentaciju kako se na otoku spravlja prirodni deterdžent za pranje rublja. U posudu stavlja naramak domaćih trava zelene boje, koje gnječi kamenim avanom, a onda dugo i energično mijesi. Pomalo se stvara zelena pjena, a on dodaje vodu i sve presipa u veliki lavor, te stavlja prljavi stoljnjak. Voda pozeleni, pa se užasno zapjeni, a nakon par ispiranja tkanina je bijela -bijela, kao iz reklame za vanish! It's vanished, gone in 60 seconds
Žene iz grupe oduševljeno plješću, a jedna traži recept. Sjedim malo dalje od nje, pa ne čujem treba li recept za muškarca ili za ovaj prirodni deterdžent?
Da ponovim, muškarci ovdje kuhaju, peru i pletu, tj. kukičaju. I to vrlo vješto! Možda zato izgledaju tako ispijeno, osušeno i mnogo starije od svojih godina, tko zna?
Prije odlaska na brod, jedan od domaćina pokazuje nam bijeli cvijet kaktusa i objašnjava, kako se radi o halucinogenu- meskalinu. Dobre strane su mu kratkrotrajni flashback i osjećaj kaleidoskopa boja, a o lošima nismo htjeli slušati.
Ionako taj jedini cvijet uz kuću nismo smjeli ubrati, pa onda nema veze. slično je bilo i sa slikanjem- nije dosta što sam ga zumirao kamerom, pa bi dodatno snimanje fotoaparatom stvarno pobudilo zanimanje u grupi za moju ljubav prema cvijeću. A samo sam se divio ogromnom bijelom cvijetu, časna pionirska! Evo kako izgleda u wikipediji (moj je bio veći i ljepši
)

Vratili smo se u Puno, a brod kontroliraju iz Obalne straže:

Update: par dana nakon našeg povratka, u Hrvatskoj su ulovili bračni par s povelikom pošijkom kokaina u dolasku iz Perua (ovog novog 'lap(t)ala', koji je uvezao pola tone kokaina, al iz Afrike, ne spominjem/o
)
Zašto ljudima nije dovoljna čokolada? Dobro, tko mora, može i duhan, liberalan sam
Mašemo otočanima i idemo prema pučini. Tamo, na horizontu, vide se planinski lanci u Boliviji, napregnite oči!

Brummmm, brummmm... Moj mladi suputnik i ja sjedimo na krmi, uz mornara koji spava sa slušalicama na ušima, dok mi upijamo vodeno prostranstvo, sunce i plavetnilo vode.

Epilog:
Sutradan smo se iz Puna uputili busom do Juliace, kako bismo odatle uhvatili avion za Limu, pa Madrid, pa Genevu, pa Zagreb... U prvom mjestašcu iza Puna vodič pokazuje ograđeni zatvor, gdje i dan-danas kaznu služe vođe maoističko-lenjinističkog pokreta Sendero Luminoso. Oni su se 1980-tih (do 1990-tih) borili protiv terora bogataša, korumpiranih amerikanofila i Vlade SAD - koji su držali domaće stanovništvo u ropskom odnosu - otimanjem turista. Suosjećam s njihovim ciljevima, ali sretan sam što su danas ceste sigurne. Da su bili pametniji, trebali su.....
