Nikad nećemo u kino

Pišem ti, da znaš kako često mislim na to. Mi nikada nećemo završiti u kinu, a sto puta smo pomislili na to. Čarolija mraka i velikog platna, ljudskih sudbina i zapleta koji nas oboje zanima toliko da gutamo filmove nepoznatih ljudi, u parku smišljamo scenarije za sebe i druge, nas neće ni okrznuti. Umjesto toga, ispisujemo nerealizirane sinopsise i pomalo gorke uspomene s nekim drugim ljudima, nečijim drugim slikama, uz šuškanje vrećica bombona i rasipanje kokica u mraku kino-dvorane.

Javljam ti, da sam puno puta bio blizu te savršene slike - nas dvoje u mraku poluprazne dvorane, uz zujanje starinskih kolutova s celuloidnom trakom, prije nego su kompjuteri progutali taj dio naših neostvarenih snova, pa sad na ekranu, prije početka, vidimo klik miša na ikoni BSPlayera, kao grubo podsjećanje da je film i kompletni zaplet na običnom disku koji glumi kino projektor i nekadašnju čaroliju.

Jučer sam u mraku, napeto zureći u zadnji red, ugledao par koji bi mogao odglumiti nas dvoje. Ona je držala glavu na njegovom ramenu, a on lice zagnjureno u njezinu majicu. Ruke mu nisam vidio, više se nadam i uvjeravam, nego što slutim, da su stisnute vrelinom njezine kože i odsustvom zanimanja za događaje na platnu.

Nije da nismo ljubili druge usne u mraku kino dvorane, a neistina je i da se i dan-danas ljubavnici ne skrivaju ispred filmskog platna. U kinu često naslutim nečije pokrete glavom, ali kad se zagledam bolje - nema grozničavo priljubljenih tijela. Sve sluti na mlaku, potrošenu strast prije ulaska u kino, već potrošeno i otprije razriješeno u haustoru, parkiranom autu ili na šetalištu uz rijeku. Uostalom, davno su prošla vremena, kad se žudnja nosila u džepovima kao teško kamenje, teret koji se odbacivao kad se pogase svjetla u dvorani za projekcije.

Sjećam se, ili samo slutim, ne znam, da dugo odlažeš odlazak u kino sa mnom.

Neću u kino! Jednu ćeš mi ruku držati na ruci, drugu na koljenu! Tko onda može pratiti film?'

Smijali smo se tvojem šaljivom tonu, iako smo znali da misliš ozbiljno. Da će se sve desiti baš tako. Da je neizbježno. Kad bih brojao, mogao bih mirne duše reći da je bilo mnogo nečijih toplih dlanova u mojem. Da si iskrena, mogla bi priznati barem sebi, da je bilo i bit će još mnogo nestrpljivih prstiju među tvojim nogama, nema nikakve sumnje. Ali, taj dobro izbalansirani omjer strasti za filmom i tuđim životima na platnu i istovremene podudarnosti usana i naših dlanova, ruku, to sumnjam. Uostalom, danas strast iscuri prije nego se i poljubimo za rastanak, onako ovlaš, nabrzinu, kad usne tek okrznu obraz i vrat, kao žeravica.. Trznem se, trzneš se, pa opečeno mjesto hladimo plitkim komentarima i banalnostima svakodnevice.

Uostalom, čemu odlazak u kino, osim ako nije reinkarnacija onih dobrih osjećaja iz mladosti? Samo, mi smo neki drugi, tinejdžeri u nama začepljenih su usta i svezanih ruku, kao taoci nas samih, mudrijih i hladnijih glava. Zamijenili su nas ovi starci što tek nalikuju na nas. Oni povremeno pobjegnu iz dobro ograničenih, utabanih ruta, trčeći na kratke staze, roneći na dah kroz minsko polje zrelih godina, strogo kontrolirane pašnjake ograđene žicom i strujom da opeče, podsjeti gdje nam je mjesto... Gdje pripadamo u takozvanoj sadašnjosti.

Znam da lažeš, kad oholo izjaviš da ti ne nedostaje ruka na tvojem koljenu. Nekad si misila o toj ruci, tim prstima, kao ostrašćenom lososu što pliva uzvodno, nestrpljivo i bezumno uz vodopad. Čuo sam ti misli, dok si ih skrivala od same sebe, da nikad nije prerano dostignuto krajnje odredište, mriješćenje unaprijed kodiranih misli i prstiju u Sargaškom moru tvojih bedara. Istovremena, paralelna radnju na platnu, uz šuškanje vrećica bombona i hrskanje čipsa u redovima ispred nas, tek je poznato okruženje koje tražimo pogledima, dok drugi ne postoje, bez obzira na prodane karte i sjene koje popunjavaju redove, kao vojnici od terakote.

Samo da te pozdravim i kažem, da više ne možemo u kino. Nema više filmova, za koje bi vrijedilo potražiti nekoga kao ti, da odglumimo scenu, toliko puta ponavljanu u mislima. Ta slika se izlizala i postala prozirna kao izmaglica, za koju ne znaš je li san ili činjenično stanje. A i što bismo u kinu, u kojem više nema junaka, crnobijele pravde i happyenda na kraju? Dugo još, nakon što se upali svjetlo i širom rastvore vrata na izlazu iz kino dvorane, ostaju odrvenjele usne, utrnule ruke, obamrli prsti od stodvadeset minuta čiste nostagije. Nečeg neopipljivog iz davno prošlih dana, kad smo bježali u mrak i trudili se da potraje, sve dok nas blještava svjetlost raskriljenih vrata kino dvorane ne bi razdvojila na kraju predstave.

Jesmo li bili na velikom platnu ili ispred njega? Znam da bi nas kraj zatekao na vratima i odlasku, dok su još slova lijeno odmicala prema najmanje važnim akterima filmske čarolije.

I da me sad iznebuha nazoveš, javiš se nakon sto godina i pozoveš u kino, uzalud ti je. Prsti i usne pamte, a tu su i sterilne multipleks dvorane, bez mirisa i bez zrnca prašine da sipi iznad naših glava, u zadnjem redu, odmah ispod projektora.

Uostalom, ruka u ruci, druga na koljenu - uvijek vodi do usana, a toliko intimni nismo. Više ili još, ne znam.