Vukašin
Forenzika
Rešio sam da žena i ja više ne gledamo TV serije i dokumentarce o kriminalističkim forenzičarima i njihovim dostignućima. Ne samo zato što serviraju mnoštvo recepata tipa kako supružnika lišiti života upotrebom antifriza i pritom ostati neotkriven. Ima tu još nešto.
Juče, posle jedne takve emisije, leškarimo na kauču i kao, dremkamo. Kao, jer mojoj ženi svako malo, iz usta izleti brojka. Tišina, tišina, pa odjednom: hiljadu i po! Opet tišina, ali zakratko: To su četiri i sedamsto! Ne mora da mi objašnjava, tačno znam šta radi: mota po glavi kako da rasporedimo kućni budžet a da ponovo ne uletimo u dozvoljeni minus. Lepo joj kažem da ne vredi, to nam je – što nam je. Ali jok! Ne prođe dugo, čujem: dve i po i dve i po su pet. Ne bih li joj skrenuo misli, predložim da maštamo.
- O čemu? - pita ona.
- Evo, ovako: kad bi ti sutra neko sredio da odeš u Ameriku, gde bi volela da živiš? Kalifornija?
- Neee...
- Plaže? Sunce?
- Neeee... Možda Vašington ili Boston.
- Nisi ni ti luda! A šta misliš o Koloradu? Ili, zamisli neki fin gradić a u blizini nacionalni park. Prostrane šume, a nad njima planina.
- Jeste, pa da me onda neko tamo skrlja pa ne mogu da me identifikuju!
- E jesi blesava! Što bi te neko skrljao?
- Otkud znam! Pa vidiš u ovim emisijama, skrljaju ljude bez dobrog razloga.
- Čuj: ne mogu da identifikuju! A zubarski karton?
- Aha. Koji zubarski karton? Imaš li ti zubarski karton? Koliko ljudi znaš a da imaju stalnog i pouzdanog zubara koji u arhivi čuva snimke njihovih vilica? Ha?
- Dobro, ja sam menjao zubare, to je tačno, ali imam negde onih par snimaka...
- Gde?
- Ne znam. Tu su.
- Džaba. Neću u nacionalni park.
- Nisam ni mislio u nacionalni park nego... Sad mi pade na pamet nešto. Zamisli kako bi bilo zgodno da imaš snimke pluća ili CT ili magnet pa ako si nedajbože bolestan budeš bolestan samo na snimku, a uživo ne. Ko onaj Dorijan Grej.
- Ej, ne sviđa mi se više ovo maštanje.
Istina je, ne sviđa se ni meni. Stalno mi u glavi scene iz odgledane emisije.
Predveče, čujem ženu kako bogara. Viče me iz presoblja:
- Ej! Donesi mi onaj široki selotejp!
- Šta će ti selotejp?
- Da uzmem otiske.
- Da uzmeš šta?
- Otiske.
Uzmem selotejp i izađem da vidim šta radi, a ona u ruci drži istrošenu rolnu s onim lepljivim trakama za čišćenje odela od dlačica i mrvica. Vidi da je gledam u čudu i smeje se:
- Nisi valjda mislio stvarno? Ne smem da četkam kaput četkom, osetljiv je. A selotejp bi mogao da zameni ove trake. Video si da tako u onoj emisiji uzimaju dokaze sa automobilskih sedišta. Zalepiš i odlepiš sve što se nahvatalo...
Što se mene tiče, nema više forenzičara. Hvala na praktičnoj primeni njihovih tehnika, ali meni – previše.
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara ( 1 ) | Pošalji komentar
