Prvi Đuka u moj život ušao je nenadano, na način kako to čine sve bitne pojave u životu. Prije tog postojala je samo priča o mačku, nekom crnom i posebnom, koji će nekad doći na zasluženo mu mjesto kućnog ljubimca. Čekali smo "našu" kuću, naše dvorište, čekali na tren kad ćemo imati slobodnog vremena i sve ono na šta čekaju neodlučni da bi preduzeli neki korak.
A onda sam sa mamom, sestrom i zetom otišao na selo, u negdašnji vatuljsvijet. Iako sam otprilike znao šta me tamo čeka, moram priznati da nisam očekivao njegovo isčeznuće u tolikoj mjeri. Makar je prvi utisak bio toliko strašan. Kasnije sam otišao u obavezni obilazak svih ljudi što ih 10ak godina nisam vidio, u sklopu kojeg sam došao i do ujne Đurđe. Ujna Đurđa meni baš i nije prava ujna, nije ni mojoj mami, koja ju tako oduvijek zove. Nekakva rodbina i jesmo, al to stoji zapisano samo u glavama baka po vatuljsvijetu (dakle, jedva da i postoji).
Ujna je inače jako pitomo stvorenje, a krajnje pitomo ponaša se i prema životinjama koje drži. Gotovo bajkovito je koliko su stvorenja u njenom dvorištu neuplašena ljudima. Nekako sam uvijek očekivao u tom dvorištu da će me neka od životinja, njoj posebno draga, pozdraviti i osloviti imenom. U dvorištu samtog dana ugledao i crno mače, koje je u stvari bilo samo prividno crno, dok je zaista bilo tigrasto, ali su mu vrhovi dlaka bili crni.
Ispostavilo se, na žalost, da je riječ o ženskom mačetu (a ja oduvijek tražim mačkA, jer onda ne bih morao da brinem da ću imati problema sa udomljavanjem mačića niti sa rastankom od istih). Sa ponešto tuge, ujna mi je pokazala na žutog brata od male crne mace, očigledno ljubimca među trojkom (ispostavilo se da ih je troje). Brzo je pao dogovor o primopredaji mačeta. Trebalo je još samo ubjediti zeta da pristane na prevoz istog, pa sam otišao kući da obavim tu formalnost. Taj dio sredile su seka i mama jer je zet u ta doba bio još zet-novopridošlica, pa je polagao dosta u što bolje odnose sa familijom (posebno zato jer je bio u nemilosti s početka). Ubrzo smo seka i ja dobili tačke i limeno korito koje je trebalo prevesti ujni (u vatuljsvijetu vam uvijek uvale neki posao), pa smo mašući repićima krenuli ka ujni, ka Đuki, ka naglom ostvarenju jednog sna.
Teško mi je bilo odvojiti ga iz legla. Ne znam kakav bi život imao da ga nisam uzeo, ali tad kad sam došao da ga uzmem, imao sam osjećaj kako ga prekidam. Na dobro ili zlo, ostalo je da se vidi. Tek, nije mi bilo nimalo svejedno.
Njih troje spavali su na klupici preko koje je bila prebačena krpa. Ležali su jedno do drugog, poslagani kao tri banane - crna seka, zatim crno-žuto mače u sredini i žuti Đuka krajnje desno, kao na reklami nekoj iz snova. Uzeo sam ga, pozdravio se sa ujnom, ona se pozdravila sa đukom i krenuli smo. Ovaj se samo protegnuo, izvrnuo se u kutijici koju smo mu namjenuli, i nastavio da spava blaženim snom.
Eto, tako je došao prvi Đuka, ili samo Đuka. Priča ima tužan kraj, kao što neke priče ponekad imaju. Pretpostavljam da je kraj njegove priče u stvari nauk o tome kako vatuljsvijet postoji samo u mojoj glavi i u vatuljkraju (u tragovima), te da se odatle ne treba iznositi. Divno je čudo onda što sam ja još tu i kuckam. A opet, mi ljudi smo ponešto grublja sorta, ponešto životinjskija od samih životinja. Ono što ima vatuljak a Đukica nije imao je nešto više godina, nešto više kilometara u petama i nešto tvrđa glava, ojačana Bosnom tvrdom. Kako ono ide, "Oj Bosanče stara slavo, tvrdo srce tvrda glavo..."
Epilog
Kada više nije bilo prvog Đuke, moji roditelji su to primili gore nego išta dotad. Bilo je svakakvih udara na nas tokom vremena, al' kao da im je ovaj pao najteže. Toliko je ono malo žuto čupavo čudo bilo divno i toliko dio nas. Sjećam se dobro kako je mama govorila da nikad više neće imati nikog poslije. Nikako. Nije željela da dopusti ičemu više da joj toliko priđe. Pokušavao sam da ju razuvjerim, na način na koji ja izgleda uvijek pokušavam razuvjeriti ljude od pojedinih mišljenja za koja mislim da nisu na mjestu (makar ne u potrebnoj mjeri, šta god to značilo). Nije palilo.
Onda je došla priča o žutom mačetu rođenom u bosanskim brdima. Rodio se drugi Đuka.
Kada je prvi put došao, bio je preplašena, velikoušna, pacovorepa, mršava žuta kuglica, što se sva tresla i gledala kako da šmugne negdje u sigurnost. To mu je bila prva greška, šta je on, onako malen, znao o sigurnosti?
Odbijao je druženje sa nama, sakrivao se po potkrovlju prvih dana. Odbijao je i hranu, te sam dugo morao da stojim i dozivam ga da bih ga nahranio. Nije dirao mlijeko koje smo mu ostavljali, nije znao da ga jede vjerovatno. Hranio sam ga špricom, onda kad bih uspio da ga uhvatim, što je dolazilo poslije puno ubjeđivanja. Prvi dan je pojeo najviše par kapljica mlijeka.
Priča se nastavila još neko vrijeme, dan, dva, možda i tri. Poslije toga je počeo da prihvata mlijeko malo prirodnije, a nakon nekog vremena počeo i sam da ga klopa. S vremenom je prestao da bježi, iako je i dan danas nepovjerljiv prema strancima i ne prilazi nikom sem nama. Postao je dio familije, na neki način upotpunio mjesto koje je ostalo prazno iza mene koji sam otišao.
Ja sam iz svega toga naučio da se strpljenjem ponekad može zadobiti ljubav mršavog, žutog mačeta sa velikim ušima, pacovskim repićem i običnim, običnim usnama. Jedina nezgodna stvar sa strpljenjem je u tome što ga ja obično nemam. Al' ponekad, baš baš rijetko ponekad, nađem pomalo, kao tih dana.
Pretpostavljam da je za strpljenje potrebna ljubav.
još jedan utorčić.
KREMPITA