poezija, razmena znanja, nauka i primena u praksi,druzenje,
Dobar
dan Srbijo, moje ime je miodrag trajanovic ovo su Koreni radija x ,
emisija o proslosti, opomena buducnosti.
Nekada
su nasi dedovi, pradedovi ziveli u vremenu koje se sada nekako brise.
A bila su tu i prela i posela, gde su se oni druzili u dugim zimskim
nocima kada i poslednji petli zaspu na granama drveca. Uz vatru
odzaklija gde su se pekli krompiri ispod saca, zene prele vunu i
strikale dzempere, carape, kape, dok su muskarci uz kiseo kupus
pijuckali nacionalno pice sljivovu mucenicu.
Tada
se obicno pricalo o nekim nadprirodnim silama koje su obicno bile
vezane za moravske vodenice, o buducim radovima koji cekaju neko
bolje vreme, veseli se prinovama u kucama, jer se uvek nekako u to
vreme najvise i radjala deca.
Pa su i
prijatelji svracali jedni kod drugih da obidju najmilije svoje
unucice. Na poselima se i pevalo onako iz srca. Tu su bile zetalacke
pesme, pomesane sa tuznim ljubavnim pesmama, mada su se pevale i
pesme o Moravi, Lepenici, Solunskom frontu, cuvenim bitkama iz blize
i dalje istorije, o pojednim licnostima. Na poselima je poneko od
prisutnih i zasvirao na fruli, guslama, redje na gajdama, pa se tako
uvecalvalo opste veselje naroda. Za koji se moglo reci da je pucao od
zdravlja. Nije bilo ni televizije, ni fabrika, zivelo se jednostavno
i lepo, bezobzira na tugu nevolju jad. Narod je znao da se i smeje i
veseli i tuguje jer je gledao sa ponosom i sagovornika i vreme u oci,
a ne kao sada kada svi u zemlju gledaju, a na licu im se samo
jadikovka vidi. I nema one vedrine.
Tih
zimskih noci secali su se toplih julskih kisa, mirisa tek pokosenog
sena, ljubavnog zova slavuja u prolece, kreketa zaba u bari, dok se
oko muskih glava viorio dim. Jer i kako rece Taras Buljba nama
muskima je sudjeno da se vije neki dim oko glave bilo od baruta bilo
od duvana. Dok su zene obicno razgovarale o mustrama nastajucih
rukotvorina, secale se svojih nevolja u zivotu, poneka se zalila
obicno na svekrvu ali na kraju svega sve bi to zacinila pesma.
Tako su
se provodile duge zimske noci, gde su po crkvenom kalendaru bile
rasporedjene slave. Koje su bile najveci praznici, kada su i deca
dobijala malo vise slatkisa no obicno. Sva deca su cekala kada naidje
baka pa im da po jednu jabuku i orah i po kocku secera iz maramice,
sto ju je do tad vesto skrivala u nedrima. Pa je radost bila
prevelika, a taj dogadjaj u secanjima dece ostajao je do kraja
zivota. Jer su ti skromni pokloni imali velikog znacenja. Jabuke su
bile obicno crvene i jedre, orasi su se odnosili na cvrstinu, a secer
na to da su deca nesto najlepse na svetu. Tim poklonima se
simbolisala zelja da deca budu zdrava i cvrsta kako bi mogla podneti
teret buduceg zivota.
Slave i
slicna slavlja su imala za cilj da se rod ne zaboravi pa makar on i
bio u desetom selu. Tada su bake i deke vodili svoju unucad da se
vide sa rodjacima i da znaju ko je kome i koji rod, sto se postovalo
kao najveca svetinja, cak i do sedmog kolena. Ljudi su imali nekako
vremena malo vise no danas i ako se oralo volovima cak i po tri
meseca. Cekalo se prolece. U to vreme se znalo koja je porodica
kakva, koliko je imucna, koliko ima celjadi i drugo. Znanje i zanati
su se prenosili sa oca na sina. Pa su i poneke porodice tako
dobijale imena.
Pa se u
govoru obicno govorilo, a to bece sin onog i onog pintara iz onog
sela, ili to je cuvena kovacka familija i tome slicno.
Tako
bece nekada sada se samo retki prisecaju tih na oko teskih ali lepih
vremena. Kada se sagovornik gledao s ponosom u oci a ne kao sada kada
svi obicno gledaju u zemlju, kao da se stide onog sto su postali, ili
onog cuvenog izvini ali nemamo vremena, znas obaveze.
Ko
zna valjda ce jednog rosnog jutra opet svi postati covek i u njima ce
opet se uskovitlati krv predaka.
Laku noc
Srbijo divne snove usnila pa magde bila.
Postovani
slusaoci moje je ime miodrag trajanovic ovo je emisija Koreni radija
x slusajte nas ponovo.
Dobar
dan Srbijo, moje ime je miodrag trajanovic ovo su Koreni radija x ,
emisija o proslosti, opomena buducnosti.
Nekada
su nasi dedovi, pradedovi ziveli u vremenu koje se sada nekako brise.
A bila su tu i prela i posela, gde su se oni druzili u dugim zimskim
nocima kada i poslednji petli zaspu na granama drveca. Uz vatru
odzaklija gde su se pekli krompiri ispod saca, zene prele vunu i
strikale dzempere, carape, kape, dok su muskarci uz kiseo kupus
pijuckali nacionalno pice sljivovu mucenicu.
Tada
se obicno pricalo o nekim nadprirodnim silama koje su obicno bile
vezane za moravske vodenice, o buducim radovima koji cekaju neko
bolje vreme, veseli se prinovama u kucama, jer se uvek nekako u to
vreme najvise i radjala deca.
Pa su i
prijatelji svracali jedni kod drugih da obidju najmilije svoje
unucice. Na poselima se i pevalo onako iz srca. Tu su bile zetalacke
pesme, pomesane sa tuznim ljubavnim pesmama, mada su se pevale i
pesme o Moravi, Lepenici, Solunskom frontu, cuvenim bitkama iz blize
i dalje istorije, o pojednim licnostima. Na poselima je poneko od
prisutnih i zasvirao na fruli, guslama, redje na gajdama, pa se tako
uvecalvalo opste veselje naroda. Za koji se moglo reci da je pucao od
zdravlja. Nije bilo ni televizije, ni fabrika, zivelo se jednostavno
i lepo, bezobzira na tugu nevolju jad. Narod je znao da se i smeje i
veseli i tuguje jer je gledao sa ponosom i sagovornika i vreme u oci,
a ne kao sada kada svi u zemlju gledaju, a na licu im se samo
jadikovka vidi. I nema one vedrine.
Tih
zimskih noci secali su se toplih julskih kisa, mirisa tek pokosenog
sena, ljubavnog zova slavuja u prolece, kreketa zaba u bari, dok se
oko muskih glava viorio dim. Jer i kako rece Taras Buljba nama
muskima je sudjeno da se vije neki dim oko glave bilo od baruta bilo
od duvana. Dok su zene obicno razgovarale o mustrama nastajucih
rukotvorina, secale se svojih nevolja u zivotu, poneka se zalila
obicno na svekrvu ali na kraju svega sve bi to zacinila pesma.
Tako su
se provodile duge zimske noci, gde su po crkvenom kalendaru bile
rasporedjene slave. Koje su bile najveci praznici, kada su i deca
dobijala malo vise slatkisa no obicno. Sva deca su cekala kada naidje
baka pa im da po jednu jabuku i orah i po kocku secera iz maramice,
sto ju je do tad vesto skrivala u nedrima. Pa je radost bila
prevelika, a taj dogadjaj u secanjima dece ostajao je do kraja
zivota. Jer su ti skromni pokloni imali velikog znacenja. Jabuke su
bile obicno crvene i jedre, orasi su se odnosili na cvrstinu, a secer
na to da su deca nesto najlepse na svetu. Tim poklonima se
simbolisala zelja da deca budu zdrava i cvrsta kako bi mogla podneti
teret buduceg zivota.
Slave i
slicna slavlja su imala za cilj da se rod ne zaboravi pa makar on i
bio u desetom selu. Tada su bake i deke vodili svoju unucad da se
vide sa rodjacima i da znaju ko je kome i koji rod, sto se postovalo
kao najveca svetinja, cak i do sedmog kolena. Ljudi su imali nekako
vremena malo vise no danas i ako se oralo volovima cak i po tri
meseca. Cekalo se prolece. U to vreme se znalo koja je porodica
kakva, koliko je imucna, koliko ima celjadi i drugo. Znanje i zanati
su se prenosili sa oca na sina. Pa su i poneke porodice tako
dobijale imena.
Pa se u
govoru obicno govorilo, a to bece sin onog i onog pintara iz onog
sela, ili to je cuvena kovacka familija i tome slicno.
Tako
bece nekada sada se samo retki prisecaju tih na oko teskih ali lepih
vremena. Kada se sagovornik gledao s ponosom u oci a ne kao sada kada
svi obicno gledaju u zemlju, kao da se stide onog sto su postali, ili
onog cuvenog izvini ali nemamo vremena, znas obaveze.
Ko
zna valjda ce jednog rosnog jutra opet svi postati covek i u njima ce
opet se uskovitlati krv predaka.
Laku noc
Srbijo divne snove usnila pa magde bila.
Postovani
slusaoci moje je ime miodrag trajanovic ovo je emisija Koreni radija
x slusajte nas ponovo.