Ponekad zivot covjeka podsjeca na leptira.
Zivis u nekom svom mirnom svijetu,zatvoren bez ikakvoh ocekivanja da bi se pojavio neko i dao ti krila.Uzdignuo bi te lijepim rijecima,saputanjem,tajnama....
Poletis do visina uzivajuci ne misleci a onda iznenda kako si poletio tako i padnes.
Spusti te na zemlju,jednim dodirom. Bolje reci padnes.
Kako je moguce da covjek ne misli, da zaboravi na sve oko sebe?
Zar je pozeljeti prijateljstvo grijeh??Pozeljeti da imas nekog da mu se mozes povjeriti,popricati o stvarima koje volis...grijeh???
U momentu covjek pomisli svasta ali kad proradi mozak sve dodje na svoje mjesto.
Shvati se mnogo toga. Drago mi je da sam od onih koja shvata.
Osjecam se nevidjeno. Rasvjetljeno i uzdignuto.
Stvari su sjele na svoje mjesto.
Idemo dalje.....