“She stopped breathing! Oh my God, please, help!” glomazna zena je pokusala da se sagne i prodrma malu devojcicu koja je lezala na betonu ispred kuce.
Angelina se iznenadila da je nije pre primetila i potrcala prema njima.
Dok je zena pokusavala da objasni, gubeci dah, Angelina je kleknula pored malog nepomicnog tela.
Mrsava, visoka devojcica od trinaest godina, bleda i hladnih ruku, je lezala zatvorenih ociju. Opipavsi joj puls koji je bio veoma ubrzan i slab, Angie ju je okrenula na stranu, kako je nedavno naucila na obaveznom kursu za Prvu Pomoc koji su svi morali proci u prvom semestru. Primetila je da joj se grudi uopste ne pomeraju i da pokusava da dise ali joj se dah zadrzava u grlu, gde joj se koza ulubljuje ocrtavajuci traheju. Malene usne su pocele da plave.
Zena je i dalje vristala histericno, pokusavajuci da objasni da je to kcerka njene drugarice koja je jos uvek u poslu, svako malo ocajavajuci i kriveci sebe. Devojcica ima asmu, i raznorazne alergije, i pre pola sata pocela je otezano da dise uprkos dodatnim dozama Ventolina koje joj je ona dala. Nakon toga je samo kolabirala ispred kuce. Ne, ona se nije setila da zove Hitnu Pomoc, pokusala je da zove svoju drugaricu koja je otisla na pauzu i odlucila da ceka dok se ona ne javi, medjutim, dete je odjednom prestalo da dise i tada je pocela da vristi.
Potpuno smirena, kao da je to uradila hiljadu puta pre, Angelina ju je poslala po telefon i rekla joj da nazove 000, nakon sto je proverila prstom da li su devojcici prazna usta i poslusala pluca golim uhom ustanovivsi da su zlokobno tiha. Odlucila je da je najbolje da ne ceka da dodju ambulantna kola, nego da uzme devojcicu na ruke i pocne da trci prema bolnici, koja je bila udaljena svega par minuta.
Uzevsi dete u ruke, noge su pocele da joj drhte pod tezinom mlitavog decijeg tela. Uplakana zena je izasla iz kuce i prislonila joj slusalicu na uvo. Na drugoj strani veze je bio operator koji je hteo da zna sta se desava.
“I have a thirteen year old child, probably acute asthma attack. She’s unconscious and not breathing. I’m going to carry her to the back of Monash Medical Centre, we will be there in less than 5 minutes. Call Paediatric Resuscitation team immediately and tell them to meet me there, NOW!” i pocela da trci.
…
Jedini zvuk koji je cula je bilo njeno ubrzano disanje. Pejzaz oko nje je prolazio kao u slow motion. Osecala je neverovatnu bol u rukama, koje su trnule, i molila boga da joj devojcica ne ispadne iz narucja. Iako je trcala najbrze sto je mogla, cinilo joj se da svaka tri koraka koja napravi je pomere svega pola metra unapred. Nije se usudjivala da pogleda lice malog deteta, usmerivsi svu svoju snagu i koncentraciju na sledeci korak, pa onda sledeci, i tako, cinilo joj se, u nedogled.
Najzad, kapija ! Skrenula je sa puta i proletela kroz otvorenu metalnu kapiju bolnice i razdrmala glavu pokusavajuci da razbistri pogled. Nastavila je da trci prema sporednom ulazu ocajnicki se osvrcuci oko sebe u nadi da ce spaziti nekog od osoblja.
Petoro ljudi u plavim uniformama, mobilnim bolnickim lezajem i instrumentima su im trcali u susret. Uzevsi joj dete iz ruku okruzili su krevet i trceci prema bolnici polako nestali u velikoj zutoj zgradi.
Jedna medicinska sestra je ostala sa njom, pazljivo slusajuci i zapisujuci sta je Angelina govorila.
“Don’t worry honey, we’ll take it from here.” rekla je odlazeci “come by later, in about an hour or so, to see how she is doing.”
…
Kao u snu, Angelina je odsetala do kuce od koje je malopre trcala, cinilo joj se, satima. Zena je sedela na ivici stepenica i plakala sa telefonom u krilu, cekajuci poziv svoje drugarice.
“She’s in the hospital now. They will be expecting you there as soon as you can make it. She was alive when I last saw her, 5 minutes ago, don’t worry, she’ll be allright.” rekla je nadajuci se da je u pravu i pokusala da ohrabri slomljenu zenu prijateljskim stiskom ruke.
“You need to tell her mum where she is, ok? Don’t worry, you have done well.”
Ispracuci pogledom gegajucu uplakanu zenu koja je uzurbano hodala prema bolnici, polako je krenula prema supermarketu.
…
Kasnije te veceri, dok je uzbudjeno prepricavala dogadjaje tog dana Andrei, jeduci svezu hladnu lubenicu bez kostica, po prvi put je osetila nervozu i strah. Secala se svojih automatskih reakcija, devojcicinog lica i svojih utrnulih ruku. Iako ju je obuzeo neverovatan umor i bol u misicima, odlucila je da ode do bolnice i proveri da li je devojcica prezivela.
U cekaonici na`Hitnoj, naletela je na jednu od sestara koja ju je prepoznala.
“We were wondering where you were” rekla je nasmeseno “come and see this.”
U jednom od kreveta u Resuscitation Area, mala devojcica je sedela u krevetu sa maskom kiseonika na licu, i drzala ruku svoje mame koja ju je nutkala vecerom. Pored njih je sedela zena koju je Angelina prvi put videla ranije tog popodneva i nesto pricala. Monitori su se oglasavali urednim sporim tonovima, infuzija je sporo kapala kroz razne cevcice koje su okruzivale prelepo dete duge svetlosmedje kose, rumenu u obrazima.
Obuzela ju je neverovatna toplina dok su joj suze navirale na oci. Placuci na ramenu medicinske sestre koja ju je snazno zagrlila, po prvi put je upoznala osecaj spasavanja ljudskog zivota.
“What is your name honey? Give me the telephone number, I’m sure that her mum wants to thank you.”
Nakon kratkog razmisljanja, gledajuci prelepu scenu netaknute male porodice, takve geste su joj se ucinile suvisnim.
“Don’t worry about me.” rekla je “I’ll probably run into them at some point, I live just down the road. Just make sure that they know what to do next time, heaven forbid it happens again.”
“I understand” sestra je rekla snazno joj stezuci ruku “Don’t worry, we will… And you will make a wonderful doctor one day.”
Opijena srecom, izasla je iz bolnice sa rukom svoje najbolje prijateljice oko struka, i osetila da koraca nekim drugim, boljim nogama u neizvesnu buducnost.
THE END
(copyright Lara Rossa 2006)
|
