ponovo sam na proplanku daleko od svega,udišem noćni vazduh prepoznajem mirise ,negde ispod planine osećam miris strasti nozdrve mi para oštrina nečije strasti a srce ubrzano kuca u mojim grudima znam neko nekoga voli tako jako i strastno,
polako se uspinjem uz planinu osluškujući svaki šum zastajem kod Bele stene tu je uvek nekako posebno ,opet miris oštar parajući osećam jezu od tog mirisa nije isti kao prethodni ovaj izaziva mučninu znam to je onaj odvratan miris krvi ne bilo koje već ljudske ,pokušavam da uklonim osećaj mučnine ali ne ide ,neko se noćas igra gospodara nad nečijim životom,misli sve u meni vrišti neeeee!ali me niko ne čuje jer ko još danas sluša i ko još ima hrabrosti da ne okrene glavu na drugu stranu,polako se vraćam teškim korakom ,tuga je zabranjena,teskoba i sva realnost očigledna više zvanično ne sme da postoji,samo lepo upakovane laži bez mitisa slatkastog ukusa su dozvoljene


