13/11/2007 - karavani

Putovanje kroz nepregledno.Putovanje kroz prostor i vrijeme,gdje sat ne igra nikakvu ulogu.Pjeskovito prostranstvo oduzima dah.Pitam se da li je nesavladivo,savladivo u ovakvim uslovima i okolnostima?

Na put kroz bozije pjescano korito,nije preporucljivo krenuti sam.Tu ne vrijede pravila magistrala i sirokih traka za preticanje.

Ovdje je tempo sveden na ona puziji,cak i onda kada je puz u najboljem  elementu.Ovdje vladaju kamile i nomadi.Oni odreduju tempo i stanke i samo oni razumiju kruptiranu dusu pustinje.Ja sam samo putnik,ne govorim mnogo,ustvari samo zapazam i sutim,jer ne zelim da razotkrijem treptaj pred ovim kolosom - beskrajnim prostranstvom pjescanih zrna.....Idemo polako.U koloni,jedan iz drugoga.Sunce sija ili bolje receno przi i direktno prijeti svakom onom koji se usudi zakoraciti u dolinu apsolutnog mira i dugotrajnih susa.Na momenat osjetih relativnost svake vrijednosti koja je do tada bivala postavljena.Ovdje jedino voda i kamile imaju istinsku vrijednost,sve ostalo je manje vise nebitno.Sunce izvlaci vodu iz svake pore,ma kako vjesto da je sakrivena.Kako savladati umjetnost racionalisanja zaliha i odrzati fokus na cilj?....Posmatram nomade,ni oni ne govore mnogo,ali drzanjem tijela, samouvjerenim stavom i nacinom upravljanja kroz nevidljivi pjescani lavirint,daju i ulijevaju osjecaj sigurnosti.Oni su ti koji znaju,ono sta treba,kako i gdje treba.Oni poznaju u tancine onu tanku,nevidljivu nit koja razdvaja sigurnost od kobne sudbine.Znaju kuda se moze,a kuda ne.Iako svjesni postojanja precica,oni ni ne pomisljaju da njima krenu.Oni znaju da je koristenje precica,poigravanje oko nevidljive linije,one iste - sto razdvaja.Oni znaju,sjecaju se, sto iz iskustva, sto iz prica nomadskih mudraca da je na ovim prostorima, oduvijek  bilo onih koji su zeljeli nabrzinu i precicama nadmudriti pustinju.Ali to nikada i nikom  nije poslo za rukom.Ne vrijedi protiviti se tempu koji ovdje vlada.On je star,kao i sjecanje na ova fascinantna prostransva o kojima mnogi ne znaju nista ,a nekolicina zna sve.Mozda bas ne sve,ali dovoljno mnogo da bi sacuvali i zastitili opstanak covjeka u dolini pjescanih oluja.Karavan je zastao,niko ne objasnjava zasto.Govorim sebi da mora da postoji prihvatljiv razlog za tu odluku.Niko nista ne govori,ovdje samo pustinja ima pravo glasa,a ona govori tiho,u njedra i samo u apsolutnoj tisini se moze cuti njen glas.I ja pokusavam oslusnuti,ali ne cujem nista,osim bucnog kamiljeg mljackanja.Uzimam flasu sa vodom i oprezno zalijevam sasuseno grlo.Pazim na svaku kapljicu.Ni jedna mi se ne smije oteti,svaka je vrijedna nad najvrijednijom.Tjelo se okrijepi,zadobi ponovno izgubljenu snagu.Cekali smo vece.....tiho,zajedno,ali ipak svako za sebe.....Iznenadna misao je prostrujala tjelom i kicma se izvila.Tijelo je bilo ispravno,pa skoro kao u onog nomada koji je stajao na celu.Jesam li na putu da razumijem bar djelic ove pustinjske mudrosti ili je to samo dasak vjetra koji poce da se komesa i unosi osjecaj lagodnosti, ali i nekog cudnog i neobjasnjivog nemira.

Ne znam,ali karavani bude olujnog jahaca u meni........   fasciniraju me i mame.

autor:suton