zamisljam jednu tvoju noc, ciju tisinu prekida prasak munje i kisa koja rominja, pljusti, odzvanja ... kao da vristi u vremenu i ostavlja poruku, nebo se otvorilo, uz olujni vjetar u kosti ti se zavlaci neka tjeskoba, san je prekinut i jasno cujes otkucaje srca ... neki nemir se zavukao pod kozu, zauzeti ces gotovo polusjedeci polozaj i prisiljen si razmisljati iako te san trebao drzati dok se dan ne probudi ... bilo bi lakse za tebe da je bilo tako, prespavao bi bezbroj pitanja koja te tiste i u tisini noci
tako je osvanuo tmuran dan, noc ti je oduzela spokoj u dusi... bezvoljan, omotan u osjecaj tjeskobe ... i cujes moj glas, rijeci koje se probijaju do tebe, kao otvoreno pismo drzis ga na dlanovima ... nisam vise ista, godina me promijenila, nisam vise u necijoj nemilosti i na koljenima ne molim za mrvu poklonjene paznje, ne moras se danas truditi oko mene, zeljeti se opravdati zasto si onako otisao iz zivota mog, ostavio me bez rijeci, viriti sebi u dusu i traziti moguce razloge, kukavicluk ili nesto trece ... zaista nije vazno, odavno si zaboravio kako ja negdje postojim i disem ispod ovog plavog neba i sve ide na tvoju savjest, moja je cista kao suza i moje namjere su uvijek bile iskrene, nikada te ne bih povrijedila, no ti mene jesi ... danas su moja svitanja drugacija, moje noci drugacije i ostao si samo sjecanje, manje ili vise lijepo, no sjecanje, nemam potrebu niti dodirnuti te, niti upijati do dugo u noc tvoja slova ... i gruba je realnost kako sam zapravo ravnodusna, takvo stanje govori dovoljno samo za sebe, jer biti ravnodusan je gotovo jednako rijecima kako mi nije stalo, kako ne osjecam nista, praznina ...
neke rijeci su mozda ostale i nedorecene, no neke su bile i suvisne ... danas ti tako malo imam za reci ... samo sam iskrena, drugacije ne znam ... cuvaj se !
