... zatecena u vrtlogu zivota, reagiram na vanjske podrazaje i osjecam fizicku bol ... onu emocionalnu sve manje i manje... udaljavam se od ponora, ostavljam ga negdje u daljini, gotovo da se i ne osvrcem vise
I vrijeme zaista lijeci sve rane, nema patetike u tim rijecima .... zametne tragove koje ostavlja bol, rane jos nedavno vidljive sada su samo oziljci, koji ce takodjer vremenom izblijediti i ostati sjecanje na jednu fazu u zivotu mom .... onu prolaznu
I dok sam nosila teret na svojim ledjima, savijala sam koljena u nedostatku snage uz bolan uzdah od siline tog tereta, ceznula danima da se nadje netko uz mene i olaksa mi malo, preuzme dio tereta ... danas shvacam da sam sama sebi najveca pomoc i podrska, iako je bilo osoba koje su spremne priskociti i ne dozvoliti da padnem na koljena, teret je postao laksi tek onog trena kada sam sama naucila premjestati ga tako da ne gubim ravnotezu, skidati dio po dio i odlagati na mjesto s kojeg vise mena mogucnosti naci se u mom posjedu ... malo po malo sve dok ne osjetim olaksanje i ne hodam ovom prasnjavom cestom uzdignute glave, dostojanstvena
Moje svitanje danas razlijeva se u bojama ... svuda oko mene, dani su duzi i noci toplije