...na momente mogla bih svoj zivot usporediti s jednim obicnim kamenom, koji nalazimo negdje uz cestu i u jednom trenutku pozelimo podici ga, uzeti u svoj dlan, zadrzati na trenutak ....
Kamen je sasvim obican, utapa se u masi drugih i ne istice po svojoj savrsenosti ili nesavrsenosti, jednostavan a opet dovoljno pozeljan da ga oblikujemo ....
Pitanje je sto cini s kamenom onaj koji ima priliku zadrzati ga, bilo jedan jedini dan ili cijeli niz godina .... hoce li kamen biti isklesan tako da vise nije nalik kamenu vec ostavlja dojam da je njegova vrijednost daleko veca ili ce jednog sivog jutra kamen biti ostavljen, zaboravljen ... odbacen
I gotovo da mozemo manipulirati njime, donositi odluku sto uciniti ili jednostavno u trenu odluciti ne podici kamen sa prasnjave ceste gdje nepomicno lezi i odoljeva mnogim neprilikama, hladnoca ga obavija, sunce przi
Ako smo ga vec podigli, nije li logicno uciniti nesto s njim, jer bio je u masi i ipak je necim privukao tvoju paznju ......i dok slazem ova slova imam neodoljivu potrebu u ovom trenu da izgovaram i ove rijeci : trebao si ostaviti taj kamen da lezi pored ceste, ubrati cvijet ili zagrabiti rukama vodu s izvora ..... steta bi bila manja, jer baciti sada kamen ponovno u masu, nakon toliko godina .... steta je tim cinom nepovratna