... cudni su putevi nasi, u jednom trenu kao da stojim na tronu, ponosna i zadovoljna zivotnim postignucem, moje drzanje i nacin izrazavanja jasno odaju kako sam sretna, ispunjena i zadovoljna svojim zivotom .... dok u drugom trenu silazim sa trona, gotovo padam na koljena, lezim u prasini, gusim se u suzama i sve oko mene tone u bezlicju, vrijeme vise nije pojam, trenuci me slamaju u boli, svaki pokret, svaka rijec isuvise boli
I tada osvane jedno jutro, sasvim obicno, uobicajeno svitanje koje donosi novi dan ... i pitanje je na kojoj granici se nalazim, sto ce prevagnuti i kako ce dan zapoceti, sama u tisini prostora nemam previse izbora, podrska mogu jedino biti sama sebi ili cu se izgubiti u toj boli koja kao da sjedi i ceka da me dograbi, tu meni tako blizu .....
Ponekad je osjecaj gotovo opipljiv i bas kao sto sam pobacala gomilu stvari i uspomena iz svog zivota, tako bih mogla i bol primiti s obje ruke i udaljiti ju, unistiti i ne dozvoliti joj da me obuzme, u tisini ovog proljetnog jutra .... ima u meni snage za to .....
Prostor u kojem obitavam postepeno mijenjam i pomalo sam zaprepastena cinjenicom kako me to veseli, zivim u nadi da ce promjene stvoriti pozitivno ozracje, onakvo kakvo mi treba da bih svoj zivot nastavila ne osvrcuci se toliko za prosloscu