... zelim otici negdje izvan granica ove svakodnevice koja me cvrsto drzi i ne dozvoljava cak niti na trenutak da mi se tlo pod nogama malo uzdrma, srce brze zakuca .... poremeti bezlicje istih sati, dana ili trenutaka
Rutina je sastavni dio gotovo svega sto cinim, veliki dio je bez unesenih emocija, tek toliko da se nesto dogadja, da prolazi vrijeme .... i bas ovih dana micem iz kuce suvisne, nepotrebne i prasnjave stvari koje stoje tu negdje oko mene, cekaju neko bolje ili drugacije vrijeme kako bi bile upotrebljene ... no jasno je da to vrijeme nikada nece doci i bas ovih dana postelju gledam s posebnom paznjom, razmisljam o njoj .... pitam se sto zapravo osjecam pri svakom pogledu koji spustam na nju ? .... praznina
Tako sam pobacala dio proslosti u smece, tako cu i postelju uskoro izbaciti iz svog zivota, tu istu postelju koja ima zivotnu pricu, vijek trajanja ... sate i trenutke u kojima sam se nekada gubila u zanosu, dok mi sada samo presotaje uzdah u samoci .... i odluka kako ju vise ne zelim niti gledati niti imati ju pod sobom, ne zelim vise biti sklupcana na lijevoj strani postelje ..... jer odavno sam izustila rijec ' zbogom'
S posebnom paznjom odabrati cu novu postelju, ona nece imati zivotnu pricu i nece biti niti upola prazna kao ova dosadasnja .... oko srca neka toplina, silno zelim promjenu, pa makar i ovako malu i gotovo neznatnu