... gotovo svako jutro kad se probudim, ispravim se u sjedeci polozaj i tako ostanem na trenutak zaokupljena svojim mislima .... zasto mi u snove dolaze dogadjaji koje zelim zaboraviti, zasto mi se u snove zavlaci proslost od koje bjezim i zelim ju potisnuti, jasno vidim lice i pokrete covjeka koji je obiljezio gotovo pola mog zivota i taj osjecaj me drzi dobar dio dana ..... ne zelim takve snove, zelim da me napuste, ostave, zaborave
Ustajem tih dana s nekim grcem i tjeskobom koja me umara, ne osjecam se dobro i od jutra znam kako ce mi se kroz dan vracati dijelovi snova u misli i tjerati mi suze na oci, doslovno me muciti u toj svojoj nemoci da im se suprotstavim i otjeram takve misli daleko od sebe ... ne dozvolim da mi se motaju po glavi i rade zbrku koja je jos uvijek sveprisutna .....
Uzdahnem i polako ustajem ....
