... i opet sav normalan svijet spava dok moji prsti prebiru po tipkovnici, traze slova koja treba posloziti u jednom nizu, uciniti od njih nekoliko smislenih recenica i ostaviti trag mog trenutnog raspolozenja i misli kojima sam zaokupljena ...
Skloni idealiziranju iako u dubini duse znamo kako je to beznadan slucaj koji ne nosi nista dobro, vec gotovo uvijek razocaranje, gruba realnost nije idealna, jednostavno savrsenstvo ne postoji u niti jednom segmentu zivota ... a ipak imamo neodoljivu potrebu uciniti stvari ljepsima nego sto jesu, lica i duse koje nas okruzuju idealizirati dok se u konacnici ne razocaramo, na zalost gotovo uvijek je tako ... tek ponekad pokaze se da netko ili nesto zaista zasluzuje paznju u svakom pogledu, dio price je ipak izgubljeno vrijeme s gorkim okusom u ustima ...
Zasto je tako prokleto tesko biti iskren, pokazati svoje mane, jednostavno biti ono sto jesi bez tih rukavica koje se jednom ionako moraju skinuti, zasto ?
I voljela bih da ne gubim vise svoje vrijeme i ne poklanjam paznju, povjerenje, dio sebe ... trenucima ili osobama u kojima zivi i po nekoliko licnosti, ne trazim puno, ne trazim previse, samo neka je iskreno i nesavrseno je dovoljno dobro ako je tako ... i vise nego dovoljno i voljela bih da me ne idealiziras, da prihvatis sve moje mane, jer savrsena nisam, pusti me da budem ono sto jesam ....