... kapi su nocas natopile zemlju, smocile ulice i staklo mog prozora .... remetile tisinu u noci, trgnule me iz polusna
Sklupcana u postelji, osluskujem zvuk ... misli lutaju, redaju se u nizu, jedna do druge, sapucu u tisini prostora, izmedju rijeci ponekad se zavlaci jecaj, krik ili vapaj ..... no jutros tuga na moja vrata nece pokucati, niti ce se moje suze stopiti s kisom koja i dalje rominja ....
Ovo jutro nisam beskrajno usamljena ... gotovo da ne znam odabrati prave rijeci za to i kako su uopce moguce ovakve oscilacije u raspolozenju koje idu u od euforije do depresije i agresije u tako malom vremenskom razmaku
Tek nekoliko zadnjih dana zivotni tempo je nesto drugaciji .... jasno je kako zivim u nadi
I sada se pitam, ulazim li konacno u fazu kad pocinjem prihvacati grubu realnost na jedan i jedini ispravan nacin, da je doslo vrijeme da krenem dalje i vise mislim na sebe, svoje potrebe i zelje .... na vrijeme koje mi je preostalo
