... ulovljena u jednoj konstanti relativno dobrog i pozitivnog raspolozenja, slazem kockice malo po malo na svoje mjesto, sarene su ... u svim bojama i samo ih treba rasporediti tako da cine jednu oku privlacnu cjelinu, one koje su ostecene stavljam na stranu, njih ne zelim ukomponirati ovdje
I nemam neki odredjeni datum kada ta slika mora biti gotova, ne zurim se .... no iznenadjena sam i ponekad me doslovno fascinira cinjenica kako je malo potrebno da se u zivotu neke stvari preokrenu i kako zapravo sigurnost ne postoji, u trenu mogu dobiti inspiraciju i satima slagati kockice, veseliti se djelu koje stvaram ... dok je isto tako dovoljan trenutak da se te iste kockice jednostavno sruse kao kula od karata i opet sam na pocetku ...
Ako izdvojim nekoliko kockica koje nisu samo plastika, koje imaju ono nesto ... iza cije se vanjstine nesto krije, njih pozelim sloziti na posebno mjesto, da su uvijek vidljive i moje dane cine ljepisma, jednostavno volim svoj pogled zadrzati nja njima .... no ne volim onaj osjecaj kada shvatim da sam ih gledala kroz ruzicaste naocale i idealizirala, jer ipak djelomicno zivim u svjetu gdje sam okruzena glumcima iako se ne nalazim na pozornici, postoji mogucnost da se grubo razocaram ... i shvatim kako su neke od kockica nacinjenje od jeftine plastike
