... vjerujem kako je ponekad dovoljan zaista samo trenutak da se u nama nesto prelomi nakon cega mi vise nikada nismo isti ... jednostavno dodje vrijeme u kojem dio zivota ostavimo iza sebe nakon tuge i boli, suza i ocaja ... i krenemo dalje
Svatko od nas se na svom zivotnom putu barem jednom nasao na prekretnici, nakon cega je uslijedio 'izlazak iz tame', taj put je posut trnjem, neizvjesnoscu, strahom ... suocavamo se sa novim izazovima, lijepim i ruznim stvarima koje nam vise ili manje obogacuju zivot, tjeraju nas dalje, cine nas jacima, sigurnijima u sebe ...
Tesko je, al' u dubini duse ipak titra onaj mali plam nade, nesto lijepo i toplo vraca nam osmijeh na lice, bile to samo i mrvice paznje koja ostavlja neizbrisiv trag jer eto covjek kada je najosjetljiviji tada je i najvise sklon tome da istinski nesto prozivljava
Treba ostati pozitivan u svojim razmisljanjima ma koliko da je tesko, jer svaka sekunda koja prodje odlazi u proslost koju vise ne mozemo mijenjati, te jedina stvar na koju mozemo utjecati je da svaki taj trenutak iskoristimo maksimalno ...
I nije vazno koliko puta padamo, vazno je koliko puta se dignemo, zivotna filozofija je zapravo jako jednostavna, zivot nije ravna crta, ima crnih dana ali i suncanih trenutaka i uvijek postoji razlog za prezivjeti jos jedan dan ...
Ponekad je teret koji nosimo jednostavno pretezak i potrebno je nauciti zivjeti s tim, nekako se nositi kroz zivot, jer ipak u konacnici vrijedi, sve ono lose sto nam se dogadja ostavlja neki trag i cini nas takvima kakvi jesmo, imamo svoje bolje i losije dane i zapravo silno bih bila razocarana da se zivot ne sastoji od uspona i padova, da je jedna konstanta bez izazova ... no kada se nadjemo na dnu ipak su neminovna sva ova pitanja koja su me prilicno opterecivala protekih mjeseci, to je ljudski i to je normalno, netko se s time lakse nosi, a netko ipak ima potrebu traziti podrsku u jednoj lijepoj rijeci, malom znaku paznje, tek toliko da se manje osjecamo usamljeno ...
Kazu da ono sto nas ne ubije, to nas ojaca ... svako zlo koje mi se u zivotu dogadja nosi neku poruku, svojevrsno iskustvo nakon cega sam i dalje jos uvijek JA ona stara, al' ipak mozda malo jaca i svjesnija da zivot zaista nije posut ruzama i da nas ne mazi i svi smo mi nekakvi, no bit svega je da smo ljudi, a biti covjek u pravom smislu te rijeci je zapravo poseban izazov
Ponekad lice sakrijemo rukama i ne zelimo da se bol koju nosimo ispod koze vidi, bojeci se da smo na taj nacin jos vise ranjivi, no ljudski je pokazati da nismo savrseni i da vapimo za promjenama
Tada do izrazaja dolaze oni mali, obicni ljudi i mali postupci koji su cijeli svemir nekome tko je izgubljen ... a kao sto rekoh svatko od nas se ponekad nadje u takvoj situaciji, trazimo odgovore na pitanja i lijepo je znati da u tome nismo usamljeni
Pitanje kojim se sve vise moja dusa bavi ovih dana je spomenuti novi pocetak ... DA zelim ga i zelim se trgnuti iz ovog bunila kako bih konacno krenula dalje, zelim ga za sebe i za one koji su se nasli na prekretnici, na tom putu zaista prolazimo kroz faze koje su nemilosrdne i tesko se nosimo sa svojim porazima, preispitujemo sebe i svoje postupke, odluke, vazemo i pogubimo se ponekad u prioritetima no nada je ono sto nas ipak gura naprijed u bolje sutra i bitno je zadrzati ju tu sebi blizu, biti ce lakse
Takodjer ponekad stojimo ispred golemog zida i cini nam se da smo potpuno nemocni pomaknuti ga ili tek zaobici, no ako je u nama dovoljno snage, hrabrosti, volje i entuzijazma da se krene dalje zaista nista nije nemoguce i nepremostivo, te smo te iste zidove u stanju doslovno srusiti ...
Tu snagu od nekuda crpimo i nismo usamljeni, imala sam prilike proteklih mjeseci uvjeriti se u to ... dovoljno je da se na trenutak okrenemo oko sebe i shvatimo kako postoje oni kojima je stalo do nas i koji ce biti uz nas kada nam je najteze
Treba poci od sebe i osobno odluciti nesto promijeniti, krenuti malim koracima da bi u konacnici mogli potrcati ne osvrcuci se previse, ipak iako mozda grubo zvuci sami sebi smo na kraju najveca podrska ako se dovoljno cijenimo ...i to je put kojim zelim u buducnosti koracati, jer jednom kada cu sebe vise cijeniti .... sve ce biti drugacije
Ovaj post posvecujem onima koji su bili uz mene u vremenu kada mi je zaista bilo neopisivo tesko, neki od njih su oni koji me okruzuju svakodnevno, a neki su potpuni stranci koji su pomogli slusajuci me i posvetili mi paznju kroz savjet ili lijepu rijec ...
Moja zahvala svim nesebicnim ljudima, zaista ispod ovog plavog neba nismo usamljeni !
