... vidno iscrpljena sto od posla sto od tereta koji nosim na dusi .... stojim i cekam vezu koja ce me povesti u moj dom, cekajuci glavom mi prolaze misli, pogledam u nebo iznad, uzdahnem ... pa opet pogledam i u tom trenu osjetim kako mi niz lice klizi jedna suza, u misli mi se zavlaci netko ... i nesto i ne mogu kontrolirati emocije, jednostavno to je jace od mene i opet se pitam zasto nisam bila dovoljno dobra, kao da sam ukleta i prokleta .... kao ostecena lutka ili pokvarena roba na prasnjavoj polici, tesko mi je
Pored sebe cujem smijeh nekih djevojaka, malo dalje psa kako laje, visoko gore jedna ptica cvrkuce ... sve je oko mene zivo, a ja stojim u suzama usred bijelog dana ispod ovog plavog neba
I vratiti cu u misli kako trebam voljeti svoj zivot, eto takav kakav je ... nije za mene sve izgubljeno, toliko dragih mi osoba upututi ce lijepu rijec .... cijenim to, ali
Neke stvari su jace od mene, nemam nad njima kontrolu i tesko, jako tesko se sada nosim i s malenim porazima, koji mozda nisu vrijedni paznje, al me pritiscu zbog stanja u kojem se nalazim kao nesto veliko i tesko, slamaju me ....
Jos nedavno sam postavila pitanje, koliko zapravo vrijedim sada, sada kada me zivot bacio na koljena i gazi me nemilosrdno iz dana u dan .... ovakva nisam niti sebi dobra pa sto ocekujem onda ..... zakljucala bih se u ta cetiri zida i ostala ovdje dovijeka...
