... rastrgana izmedju stvarnosti i maste u kojoj zivim ponekad moji dani kao da umiru bez sjecanja, ne ostavljam iza sebe nista postojano, nemam se za sto uloviti
Mudri ce i opet reci vrijeme je da se pokrenes, dok su moje noge tako prokleto teske, dok je moja dusa jos tako prokleto ranjiva ... izmedju boli koja me drzi na svom dlanu i maste koja mi se zavlaci nocima u postelju, zivim ... disem, postojim negdje
Nadam se cudu, iako se cuda ne dogadjaju ... nadam se trenutku iako se trenutak raspline kao da nije niti postojao, jos uvijek se nadam, no stojim nepomicno izgubljena u svijetu koji je nemilosrdan i ima trenutaka kada je bol neopisivo jaka, bez moci da ju kontroliram, ne postoje prave rijeci cak niti da se izrazim, zaprepastena sam u toj nemoci
Vrijeme u kojem zivim ima nekoliko lica, varljivo je ... u jednom trenu dusa mi se smijesi u drugom pada u ocaj, cak i dok se smijesi u dubini duse grize me bolna istina koja je ostavila pecat, tragove, oziljke ... unistila mi je samopouzdanje, uzela moc rasudjivanja, oduzela hrabrost i snagu rijeci koje bih rado izgovorila, ne u tisini nekog prostora vec da me masa cuje ... zelim zivjeti