... kazu da nakon kise dolazi sunce .... nakon tuge i ocaja na lice se vraca osmijeh u dusu se zavlaci neka toplina, zrnca optimizma koja imaju neopisivu moc posebno u satima kada cijelo tijelo vapi za promjenama, ne onim spektakularnim, vec onim malim promjenama koje su u odredjenom trenutku bas dovoljne da me pokrenu
I poseban je to osjecaj, male stvari .. jedna jedina rijec koja odzvanja s toliko pozitivizma, podize mi glavu, osvijesti me, pruzi poticaj
Osluskujem, osvrcem se ... cujem u daljini rijeci koje imaju smisla, jos uvijek ne dolaze dovoljno brzo do mene, no jednom ce doci i sve ce biti drugacije ... rijeci ce za sobom donijeti i djela, sve ono sto mi treba i za cime ceznem, jer nemoguce je osjecati nesto a ne znati se izraziti, ne mogu se pomiriti s tim, sebicno bi bilo cuvati u sebi ono za cime necija dusa cezne, kada je usamljena ili kada je ispunjena, svejedno .... bitno je izraziti se, nisam vidovita ne mogu znati, ponekad sam umorna od maste i mozebitnog zavaravanja same sebe, stvarajuci slike pretocene u djela, dodavajuci im rijeci iako gotovo nista od toga nije opipljivo, nista stvarno i realno ... prokletstvo koje me prati ovih dana, nadam se kako ce s kisom nestati, prve zrake sunca izvuci ce me iz ljusture i sve ovo jednom cu ostaviti daleko iza sebe, zelim zaboraviti ...
