... dan nosi obaveze i uzurbani ritam, vrijeme proleti u trenu ....
Noc nosi samocu, praznu postelju i suze na jastuku, ali i snove u kojima nema tuge, patnje i gorcine .... snovi su utociste za jednu usamljenu dusu
Samoca mi je donijela mir, no svejedno se tesko nosim s njom ... u polumraku sobe tisina gotovo boli, sklapam oci ... cujem smijeh, vidim dvoje, osjecam toplinu
Stih u kojem prepoznajem sebe;
Tiho, niko to ne zna tise,
jos samo ja cujem kako se brise
Dan po dan k'o dlanom o dlan,
naša prica nestaje...
Trenutak u kojem sam svjesna da nas nema vise, ne donosi olaksanje ... jos uvijek je tesko, boli ...
U snovima doticem bice koje me cini sretnom, u tom dodiru je izrazena sva moja zelja za paznjom koja mi je potrebna ... ne trazim previse, ne ocekujem previse ..... tek toliko da me ponese malo topline i zadrzi se do trenutka kada tonem u san bez suza
Tiho, nitko to ne zna tise, al' dovoljno glasno da potraje ... uz tebe se i opet smijesim, mices mi kosu s lica i gledas me u oci ..... tu si sada kada mi trebas, toplo je .... ostani
Zadrzi malo duze moj dlan medju svojima, primakni se malo blize da te osjetim ... ne govori nista, rijeci nisu potrebne, dozvoli da nestajem u tvom pogledu i pusti neka traje ovaj trenutak .... jos malo mi treba, sigurnost i njeznost .... zorom ces ionako nestati
...i opet sam sama na dnu i opet cu kretati u novi dan, uzurbano .... i biti ce to jos jedan dan koji me podsjeca kako sam prazna i kako nisam uspjela, teret poraza jos je tu, jos ga osjecam i boli me ......
Mozda ono malo zimskog sunca sto proviruje nagovjestava vrijeme kada dolaze bolji dani, vedriji, s vise topline i u mom srcu ....
otjeram crne misli, jer povratka ionako nema ..... nasa prica je nestala, ne postojimo vise ..... moj zivot ide dalje, sada .....
