Dok kazaljke lagano otkucavaju ponoc, srce joj ubrzava otkucaje.
Kroz vene joj prolazi tuga za izgubljenim danima, neke stvari su nenadoknadive, povratka nema.
Iz tisine cuje se sum i zvuk koraka, jos veca tuga joj se priblizava, strepi .. ne zna kako ce to podnijeti.
Zna da mora pobjeci, no ne moze se pomaknuti ... jer ona je andjeo slomljenih krila, sto trazi izlaz iz samoce ... koja joj razara dusu.
Putuje dugo, a svoj put ne nalazi ... odlazi negdje daleko, pri tom rijeci i snagu gubi u daljini, ne zna se izraziti ... ostaje jecaj, bespomocnost koja ju doslovno slama u boli.
Magla joj korake svojim plastom obavija, dok krv joj se ledi i zaustavlja dah ... ovaj tren jos samo nada joj ostaje, u ovoj noci ona postaje rob svojih zelja i njezine misli sada su daleko, mrak ih je progutao.
U ovoj samoci vjetar je ostao … pobrisati ce njezin posljednji trag.
