... trenuci, sati, dani .... prolaze, ostavljam ih iza sebe, ponekad se osvrnem ... u zadnje vrijeme sve manje, nemam se za sto uloviti, sacuvati trenutak ... pamtiti, ako i imam to je u tragovima, ponekad ... tek toliko da dusa malo zatreperi, da osjeti kako je ziva, kako postoji, sklupcana u meni cezne ...
Oscilacije u raspolozenju, umaraju me ... ljute i bacaju u ocaj, odlutam u mislima trazeci svjetlost ispod koje cu se zavuci, pustiti da me umori svojim sjajem jer ne zelim sklopiti oci i mastati vise, neka me boli, al' neka traje ...
I opet cu vidjeti dvoje ... u daljini, no meni dovoljno blizu da se stopim s prizorom o kojem mastam i lijepo je, lijepo je pozeljeti, nadati se ... podici glavu, osjetiti ... vazna i posebna u njegovim ocima, barem na trenutak, smijesim se a u dusi placem, sama
Proklinjem svoju slobodu i besciljno vrijeme, sate koji mi nista ne znace, nisam znala da ce boljeti tako, nisam bila spremna na to ... umorna od tuge
Pogledom lovim posljednju zraku koja me sramezljivo obasjava, pitam se da li je to dovoljno, dovoljno da me ugrije, obraze mi zarumeni, zavuce nemir pod kozu, ucini me sretnom ... pokaze mi put kojim u buducnosti dostojanstveno i opet koracam, ponosna, sigurna u sebe ... tvoja
I bas u ovom trenu zavukla bih prste u tvoju kosu, privukla te blize, ljubila ... bolno je saznanje kako mi nedostaje i samo jedan poljubac, jedan dodir, pogled zbog kojeg se osjecam drugacije ... stojim ispod te zrake nepomicno i pitam se, trazim li previse ?
Uzdah u samoci odzvanja kao krik ... nedostaje mi nesto opipljivo i stvarno...
