... iako znam da nije vrijedno, svejedno boli me .... nisam trazila puno, nisam trazila previse, dugo sam zivjela u uvjerenju da sto manje ocekujem to ce i razocaranje u konacnici biti manje, skromna u svojim ocekivanjima, niti to nije bilo dovoljno dobro ...
Ponekad se pitam sto ovaj svijet zapravo zeli od mene, gdje da se smjestim, pod koju zvijezdu sakrijem, sklupcam ispod ovog plavog neba da ugodim sebi i drugima, bez suza i bez tuge, da budem dovoljno dobra i da se cijenim ....i znam da nije vrijedno, niti jedna suza niti trenutak u kojem me boli, svejedno
Suze ce i opet kotrljati se, oko srca stezati me .... dok ne utonem u san, tada sva bol nestaje i sanjam snove u kojima si ti, primjecujes me, stalo ti je do mene, zelis me ... i proklinjem snove, njihov kratak vijek trajanja ... ne zelim se probuditi
Ostavi me tu gdje jesam, ionako sam beskrajno usamljena ... ne trebaju mi rijeci, ne treba mi paznja, nista .... jednostavno zaboravi, sanjati cu snove, odagnati tugu, skupiti snage .... vec sutra je novi dan, pozeljeti cu veceras da je sretniji za mene, jer zaista ne trazim puno ...
no kada niti to malo ne mogu imati, uvenuti cu kao cvijet
