... sjecam se vremena kada sam bila istinski zaljubljena, cudesan je to udarac srece ... pamitm jos koliko sam se osjecala zivom, s druge strane da to nikada nisam okusila moja dusa bi bila neopisivo zakinuta, neistrazena
Svo moje bice bilo je predano tom osjecaju i bilo je slatko, kao da se cijeli svijet okrece oko mene, ne primjecujem sve one lose strane zivota ... ne marim ni za sto, udisem zrak pun ljubavi, paznje i topline koja moju dusu i tijelo grije na jedan poseban nacin i osmijehnem se pri pomisli na onu tako cestu recenicu koju izgovaraju zaljubljeni ... 'leptirici u trbuscicu' .... nemir ispod koze, bilo je to davno
Moje misli su zarobljene, razmisljam o tome kako treba cijeniti bas svaki trenutak koji nas ispunjava srecom, uvijek postoji mogucnost da se vise nece vratiti ... zaliti za njim je kao pad u ponor bez dna, besmislica koja unistava i dusu i tijelo
Jesam li tada cijenila to sto imam, taj osjecaj koji me nosio i cinio drugacijom, uzdizao me i davao smisao zivotu, to vrijeme kada je sve sto me okruzilo u trenutku bilo u bojama, tama, suze, gorcina i prokleta bol ... nista od toga nije bilo dio mog zivota
Zasto je to tako moralo biti, zasto taj osjecaj ima rok trajanja ... sto doprinosi tome da on blijedi i ostavi nas jednom ovako same, usamljene i prazne ?
Pogleda uprtog u lijevi dlan, ostao je trag od prstena koji je godinama imao svoje mjesto ... i gorko se osmijehnem, sada sam i opet na putu da osjetim nesto, tesko izgovaram rijec 'slobodna' jer se tesko nosim sa svojom slobodom jos uvijek i nocas cu se muciti s mislima jesam li na dobrom putu i hocu li ikada vise osjetiti ono sto sam davno izgubila
Pitanje koje mi oduzima snagu, za sto sam konkretno slobodna ... jer trenutno je to samo bol i praznina, uskracena za sve one lijepe osjecaje, znak paznje i spoznaju da je nekome stalo, da nekome trebam, da za nekoga postojim ... nista, praznina