Postala sam blijedo lice, s pogledom bez sjaja, s usnama bez izrazaja...umorila se od grube realnosti, sati, dani, tjedni pa i godine koji se nizu u nezadovoljstvu bacali su me u ocaj, sve postaje besmisleno i na mom licu ostavlja trag ……
Odzvanja mi ona recenica kako prozivljavam svoje najbolje godine zivota, sada bih trebala biti najsretnija … neko zivotno iskustvo je iza mene, mogu definirati svoje zelje i potrebe …..
Promjene donose i onu fazu kada se suocavam sa cinjenicama da cesto ostajem zaprepastena, zar je zaista moguce da se mozemo toliko srozati i pokazati onu najgoru stranu sebe .... Mislima mi prolazi prokletstvo izrazite ljubomore i posesivnosti koja je i opet ostavila trag na mojoj dusi, te se pitam zar to nije bilo dovoljno ?
Nikako se ne mogu pomiriti da se ljubomora javljala na temelju intuitivnih predosjecaja, jer se ne dozivljavam kao osobu koja je i u jednom trenu poticala svojim ponasanjem tako nesto ... Analiziram to stanje svog zivota i sto se vise time bavim dolazim do zakljucka da nije bio problem u meni, ..... sve je bilo neutemeljeno, zivot prozet sumnjama gazio me na jedan prilicno grub nacin ... a odraz je iskljucivo vlastite nesigurnosti uz ogromnu dozu sebicnosti ...
Odgovor na pitanje koliko je bolno vidjeti me sretnu i zadovoljnu nakon sto sam skinula teret, podigla glavu i krenula dalje .... ne zanima me, ne zelim znati ..... jer je ocito da svako zasto u zivotu ima i svoje zato
Tu sam gdje sam kao produkt necega sto se stvaralo tijekom godina, ne mogu iz svoje koze ....
.... jasna poruka ;
'Ostavi me tu ... tu gdje sam stala i zelim nastaviti dalje bez uspomena koje me peku, zelim zaboraviti ... jedino sto trebas je ostaviti me u tisini, ne remetiti moj toliko tesko steceni mir, nauci se zivjeti s tim da vise nemas prava na ljubomoru, nemas prava na mene .... gotovo je, izgubio si me u svakom pogledu i nisi vise dio mog zivota ...!'