... ubija me ovaj tempo, a opet zahvalna sam na aktivnostima i obavezama koje mi se namecu tijekom dana, tada je manje prostora i mogucnosti da kontroliram vrijeme, svoje misli i padnem pod utjecaj losih emocija ...
Do mene dolaze rijeci 'sto bih dala da imam tvoju slobodu samo na nekoliko dana' ... odgovaram kako je to dvosjekli mac, jer eto vikend je iza mene, slobodnog vremena je bilo napretek ... umorila se nisam, srce mi brze zakucalo nije, nista spektakularno i posebno da se desi i obiljezi i jedan jedini trenutak za pamcenje ...
Sloboda ima jednu veliku manu, previse besciljnog lutanja u nedostatku dobro organiziranog vremena za koje je ipak potrebna i dobra volja, poticaj ... a ja jos uvijek setam na relaciji izmedju svojih zelja, maste i grube realnosti i ocito je kako nesto nedostaje ... sto je to konkretno ? i opet ne znam niti definirati niti se izraziti ... zaprepastena cinjenicom kako sam bezvoljna
Izlazim kroz vrata, koracam .. nadjem se medju ljudima s pogledima na sebi no i dalje osjecam prazninu, nemam se za sto uloviti, niti jedan pogled ne privlaci mi paznju ...
I gledam kroz ljude, ne zaustavljam pogled na njima, povrsna sam ... sramim se
Sto zapravo ocekujem kada nista konkretno niti ne pruzam, stojim na mjestu i cvilim.
Jasno dok se tim mislima bavim donosim odluke u trenu, to ce se vec prvom prilikom promijeniti, evo vec danas popodne uciniti cu nesto i uloviti trenutak ... prihvatiti poziv, izgubiti se u necijim ocima .... lazem samu sebe, niti imam volju niti imam zelju ... prekrizenih ruku sjedim u cosku i cekam cudo da se dogodi, kako sam samo naivna
Poredati cu ovdje slova u tisini, uzdahnuti i iza sebe ostaviti jos jedan dan ....
