5.5.2008
pravo na izbor
... pravo na izbor .... lijepo to zvuci, tih nekoliko rijeci poredanih, ostavljaju dojam kako zivot i ne mora biti kompliciran, kako zapravo svatko od nas ima mogucnost krenuti stazom kojom zeli koracati, svoj vlastiti zivot usmjeriti bas onako kako izaberemo
Kontrola koju imamo nad tim je mozda i snaznija nego sto mislimo, dovoljno je cvrsto stajati na zemlji pri donosenju odluka i jednostavno otisnuti se u boji i drugaciji svijet .... koristiti pravo na izbor
Moj izbor ovih dana bio je mozda skroman, a mozda i od zivotne vaznosti ... no poticaj da nastavim tim putem, biram dane i sate koje koristim da bih sebi ugodila i koracala stazom uzdignute glave, bez tjeskobe i boli koja me proganjala proteklih mjeseci
Ne, nije cin sebican .... vec naprotiv vrlo koristan, kao takva bolja sam i sebi i onima koji me okruzuju i zaista ima nesto u onoj da smo sami sebi ili najveci neprijatelji ili najbolji prijatelji ...... ispunjena osjecajem koji donosi promjena, veceras cu utonuti u san ne zamarajuci se prosloscu, docekati cu zoru okrenuta licem onoj svijetlijoj strani, koju mi donosi buducnost ....
Cold Case
objavio silence u 06:36 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
2.5.2008
If Tomorrow Never Comes
Sometimes late at night
I lie awake and watch her sleeping
She's lost in peaceful dreams
So I turn out the lights and lay there in the dark
And the thought crosses my mind
If I never wake up in the morning
Would she ever doubt the way I feel
About her in my heart

If tomorrow never comes
Will she know how much I loved her
Did I try in every way
To show her every day
That she's my only one
If my time on earth were through
And she must face this world without me
Is the love I gave her in the past
Gonna be enough to last
If tomorrow never comes.

'Cause I've lost loved ones in my life
Who never knew how much I loved them
Now I live with the regret
That my true feelings for them never were revealed
So I made a promise to myself
To say each day how much she means to me
And avoid that circumstance
Where there's no second chance
To tell her how I feel

If tomorrow never comes
Will she know how much I loved her
Did I try in every way
To show her every day
That she's my only one
If my time on earth were through
And she must face this world without me
Is the love I gave her in the past
Gonna be enough to last
If tomorrow never comes

So tell that someone that you love
Just what you're thinking of
If tomorrow never comes
( Ronan Keating )
If Tomorrow Never Comes
objavio silence u 09:49 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
30.4.2008
promjene

... zelim otici negdje izvan granica ove svakodnevice koja me cvrsto drzi i ne dozvoljava cak niti na trenutak da mi se tlo pod nogama malo uzdrma, srce brze zakuca .... poremeti bezlicje istih sati, dana ili trenutaka
Rutina je sastavni dio gotovo svega sto cinim, veliki dio je bez unesenih emocija, tek toliko da se nesto dogadja, da prolazi vrijeme .... i bas ovih dana micem iz kuce suvisne, nepotrebne i prasnjave stvari koje stoje tu negdje oko mene, cekaju neko bolje ili drugacije vrijeme kako bi bile upotrebljene ... no jasno je da to vrijeme nikada nece doci i bas ovih dana postelju gledam s posebnom paznjom, razmisljam o njoj .... pitam se sto zapravo osjecam pri svakom pogledu koji spustam na nju ? .... praznina
Tako sam pobacala dio proslosti u smece, tako cu i postelju uskoro izbaciti iz svog zivota, tu istu postelju koja ima zivotnu pricu, vijek trajanja ... sate i trenutke u kojima sam se nekada gubila u zanosu, dok mi sada samo presotaje uzdah u samoci .... i odluka kako ju vise ne zelim niti gledati niti imati ju pod sobom, ne zelim vise biti sklupcana na lijevoj strani postelje ..... jer odavno sam izustila rijec ' zbogom'
S posebnom paznjom odabrati cu novu postelju, ona nece imati zivotnu pricu i nece biti niti upola prazna kao ova dosadasnja .... oko srca neka toplina, silno zelim promjenu, pa makar i ovako malu i gotovo neznatnu
 
objavio silence u 20:30 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
29.4.2008
u dubini duse ...

I could stay awake just to hear you breathing
Watch you smile while you are sleeping
While youre far away dreaming
I could spend my life in this sweet surrender
I could stay lost in this moment forever
Every moment spent with you is a moment I treasure

Dont want to close my eyes
I dont want to fall asleep
Cause Id miss you baby
And I dont want to miss a thing
Cause even when I dream of you
The sweetest dream will never do
Id still miss you baby
And I dont want to miss a thing

Lying close to you feeling your heart beating
And Im wondering what youre dreaming
Wondering if its me youre seeing
Then I kiss your eyes
And thank God were together
I just want to stay with you in this moment forever
Forever and ever

Dont want to close my eyes
I dont want to fall asleep
Cause Id miss you baby
And I dont want to miss a thing
Cause even when I dream of you
The sweetest dream will never do
Id still miss you baby
And I dont want to miss a thing

I dont want to miss one smile
I dont want to miss one kiss
I just want to be with you
Right here with you, just like this
I just want to hold you close
Feel your heart so close to mine
And just stay here in this moment
For all the rest of time

Dont want to close my eyes
I dont want to fall asleep
Cause Id miss you baby
And I dont want to miss a thing
Cause even when I dream of you
The sweetest dream will never do
Id still miss you baby
And I dont want to miss a thing

Dont want to close my eyes
I dont want to fall asleep
I dont want to miss a thing

( Aerosmith )

objavio silence u 07:46 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Posalji komentar
28.4.2008
The Living Years

... rijeci se nizu u jednu cjelinu, vodim razgovor trudeci se svim silama da zadrzim prisebnost, jer jako dobro znam koliko je to bas sada .. u ovom trenutku vazno, spustam pogled pa ga vracam ... mozda mi na trenutak glas i zatreperi, tijelo zadrhti ... no razgovor i dalje tece
Ovo je bio dio veceri koji iza mene ostavlja proslost, poredana slova jos uvijek odzvanjaju u mojim mislima, u grudima pomjesan nemir i olaksanje, gotovo nespojivo, al'  ipak postojano stanje u koje sam se dovela samoinicijativno
 
Trebalo mi je to, neopisivo ... trebala su mi ta slova zbog kojih se moj zivot iz korjena mijenja, trenutak za koji sam zivjela proteklih mjeseci ..... prosipan mi je ispred stopala, bacen pred oci ..... bio je tu, gotovo da sam ga drzala na dlanovima, opipljiv, slatkasto - gorkog okusa ... i ne, nisam ga mocila suzama kao sto bi to cinila da se bas taj trenutak dogodio prije nekoliko dana, mjeseci, veceras je jednostavno bilo podobno i na sve gledajuci s vise aspekata, imala sam priliku da se suocim s njim i donio mi je i vise nego sto sam ocekivala ...... olaksanje ? mozda i  nije dobro ili savrseno odabrana rijec, jer ne ocrtava svu tezinu mojih emocija koje obitavaju u ove sitne sate tu ispod moje koze, stapaju se s mojom dusom i hrane  cijelo moje bice
 
Postoji trenutak koji je doslovno prelomnica, kada se suocimo na jedan trezveni i pomalo grub nacin s realnoscu, no iz tog cina ne izvlacimo nesto lose, vec naprotiv ... na dobitku smo, tako sam i ja veceras dobila nesto, a sve ono sto je ionako bilo bespovratno izgubljeno, unisteno ... napokon ostavila daleko iza sebe .... takva mi je bila sudbina, trebalo mi je daleko vise nego sam ocekivala .... bilo je tesko
Da, nisam bila dovljno dobra ... nisam savrsena, prepuna sam mana i nisam uspjela ... no to ne znaci da me treba pokopati zivu ispod ove vlazne zemlje, zametnuti svaki trag mog postojanja, uciniti me nevidljivom ....... i trazila sam u pogledu sto je konkretno presudilo, sto je bila kap u prepunoj casi zivota, s jasnom namjerom da se jednom razlije svuda po nama, oko nas..... i zasto zaista nisam bila dovoljno dobra ?
Slova su se nizala u odgovore, odgovore od zivotne vaznosti ...prica ima svoj pocetak i kraj
 
Od kuda se pojavio taj osmijeh na mom licu, zaista ne znam ... nisam bila svjesna trenutka kada se on jednostavno tu stvorio ..... no nije niti vazno, vazna je jedino cinjenica koja me trgnula iz ovog apaticnog stanja .... problem nije u meni, problem lezi u srzi ljudske sebicnosti, nedostatka volje, snage i zelje da se suocimo s problemom, zivotnim izazovom koji nas izdize iz mase prosjecnosti i mediokriteta .... i tko je tu lud ? tko je na kraju balade gubitnik i ocajnik koji ce se prije ili kasnije okrenuti oko sebe i shvatiti kako sve manje vise dodje na isto ..... kako se kolo srece okrene bas onako kako smo i zasluzili ....
Kratko sam osmijeh zadrzala, no ono sto je u meni sazivjelo zadrzati cu cijelu vjecnost ... jer svaki novi dan biti ce na neki nacim obiljezen spoznajom ..... DA, ja nisam savrsena, al' to ne znaci da ne vrijedim i moja savjest je cista ... ... ...
The Living Years
objavio silence u 23:01 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
28.4.2008
Nobody Wants To Be Lonely

... s prvim zrakama sunca budi se i svo moje bice, snovi su vec daleko iza mene i polako koracam u novi dan, jos jedan dan u nizu kada ce moje raspolozenje varirati i trenutno je to zivotna faza koju doslovno ne podnosim
Povrijedim osobe do kojih mi je stalo, jer se tesko nosim s oscilacijama ... kako je moguce da su te promjene raspolozenja tako izrazajne, kako je moguce da u jednom trenu osjecam se dobro dok u drugom suze moce moje obraze i silno sam usamljena .....
I kada ce to stanje prestati, kada cu konacno 'zaboraviti' i ne osvrtati se vise, ne zamarati se pitanjima 'sto bi bilo da je bilo' ... ovako ili onako, drugacije' .... zaista sam umorna od svega i teret s vremenom ne postaje laksi, zasto ga ne mogu jednim potezom ruke maknuti s ledja ..... svakim danom me pritisce i cini me slabom
Vjerujem u to da ce sve biti drugacije onog trena kad prestanem razmisljati o tome, kad nece biti vise niti vremena niti volje u meni da se i osvrnem ....kada ce to vrijeme doci i zarobiti me, oteti iz ovog stanja u kojem sam vec mjesecima ?
Osluskujem pjev pticice koja se smjestila na mom prozoru i bas sada u ovom trenu dok ispisujem ova slova u meni pozitivno razmisljanje i ne mislim na tugu, bol i usamljenost .......no pticica ce odletjeti 
Nobody Wants To Be Lonely
objavio silence u 07:20 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Posalji komentar
27.4.2008
ne zelim takve snove

... gotovo svako jutro kad se probudim, ispravim se u sjedeci polozaj i tako ostanem na trenutak  zaokupljena svojim mislima .... zasto mi u snove dolaze dogadjaji koje zelim zaboraviti, zasto mi se u snove zavlaci proslost od koje bjezim i zelim ju potisnuti, jasno vidim lice i pokrete covjeka koji je obiljezio gotovo pola mog zivota i taj osjecaj me drzi dobar dio dana ..... ne zelim takve snove, zelim da me napuste, ostave, zaborave
Ustajem tih dana s nekim grcem i tjeskobom koja me umara, ne osjecam se dobro i od jutra znam kako ce mi se kroz dan vracati dijelovi snova u misli i tjerati mi suze na oci, doslovno me muciti u toj svojoj nemoci da im se suprotstavim i otjeram takve misli daleko od sebe ... ne dozvolim da mi se motaju po glavi i rade zbrku koja je jos uvijek sveprisutna .....
Uzdahnem i polako ustajem ....
objavio silence u 07:08 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
26.4.2008
cijena je previsoka ...

K'o luda, ne znam kuda,
ljubavi se nove bojim,
a dane, žive rane,
više ne brojim.
 
... tako je malo potrebno, svega jedan stih da me podsjeti na grubu realnost ... na strah koji mi se zavlaci u kosti, remeti moj dusevni mir ...
Toliko cvrstih odluka, toliko planova i silne zelje da pregazim svu bol ... unistim ju u samom korjenu njezinog postojanja i jedna misao za koju se lovim, ‘ nije strašno umrijeti, strašno je neživjeti ‘
Doci ce vrijeme ... moje vrijeme, jednom ... dani, sati, trenuci ispunjeni paznjom, njeznoscu, medjusobnim postivanjem
Veselim se tom vremenu i optimisticno vjerujem ... to je sve sto mi je preostalo
Cijena je previsoka, ne mogu i ne zelim si dozvoliti luksuz da izgubim vjeru i nadu u bolje sutra ...
molitva
objavio silence u 15:41 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Posalji komentar
21.4.2008
It's Hard to Say Goodbye

There's something in your eyes that's far too revealing
Why must it be like this a love without feelin'
Something's wrong with you I know
I see it in your eyes
Believe me when I say
It's gonna be okay

I told you from the start I won't be demanding
I won't be demanding
If you have a change of heart I'll be understanding
I'll be understanding
When love becomes a broken heart and dreams begin to die
Believe me when I say
We'll work it out some way

I'll never try to hold you back
I wouldn't try controlling you
If it's what you want
It's what I want
I want what's best for you
And if there's something else that you're looking for
I'll be the first to help you try
Believe me when I say
It's hard to say goodbye

We've lost that loving touch we used to feel so much
I try to hide the truth that's in my eyes
The love without feeling
But when I feel we're not in love, I know I'm losing you
Believe me when I say
We'll work it out some way

I'll never try to hold you back
I wouldn't try controlling you
If it's what you want
It's what I want
I want what's best for you
And if there's something else that you're looking for
I'll be the first to help you try
Believe me when I say
It's hard to say goodbye

Don't say goodbye

If it's what you want
It's what I want
I want what's best for you

I'll never try to hold you back
I wouldn't try controlling you
If it's what you want
It's what I want
I want what's best for you
And if there's something else that you're looking for
I'll be the first to help you try
Believe me when I say
It's hard to say goodbye

I'll never try to hold you back
I wouldn't try controlling you
If it's what you want
It's what I want
I want what's best for you
And if there's something else that you're looking for
I'll be the first to help you try

( Celine Dion & Paul Anka - It's Hard to Say Goodbye )

It's Hard to Say Goodbye

objavio silence u 20:12 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
18.4.2008
crveni zmaj ...

I nije bas neka tema pisati o okrutnosti pojedinih osoba koje nas okruzuju .... zaista ponekad se pitam do kuda seze ljudska zloba, gdje je granica preko koje ipak svako iole normalno bice ne bi trebalo prelaziti, jer neka pravila lijepog ponasanja, ne zabadanja nosa u tudja posla i ne diranje u neciju intimu... postoje, .... zar je to tako tesko postivati i prihvatiti ?
Zapravo mnogi od nas su ponekad zaprepasteni cinjenicom, gledamo sva ta lica koja se smijese i sipaju gomilu umiljatih recenica iza kojih ne stoji nista doli gole ispraznosti, neistine, pretvaranja ... i pitam se od kuda uopce netko crpi snagu i volju za raznorazna spletkarenja, smicalice i malverzacije .... gotovo da mi se smuci od gomile licemjerja i lazi
Tesko se nosim s tim, jednostavno previse energije iziskuje nesto sto nije vrijedno paznje, no isto tako tesko je ostati hladan jer do nas sve to dolazi iako to ne zelimo, upijamo kao spuzve i sve dobro i sve lose .... dakle osobno prezirem licemjerje iz dna duse
Bezobzirnost ? strasno je kako su pojedinci bahati u tom svom svijetu, zacahureni i s pogledom odozgo na malog covjeka, posebno u trenucima kad je zadnje sto mu treba nova bol i nove rane ... a jedna mudra izreka lijepo kaze kako mozes gledati covjeka odozgo samo ako mu zelis pruziti ruku da se podigne .... i biti bezobziran jedna je od najgorih ljudskih osobina .... bas kao i licemjerje
I ne zelim negativne emocije ... voljela bih biti postedjena istih, posebno sada ... i ne zelim negativne emocije za osobu do koje mi je neizmjerno stalo .....
objavio silence u 15:20 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Posalji komentar
17.4.2008
Out of my life...

This is the end you know
Lady, the plans we had went all wrong
We ain't nothing but fight and shout and tears

We got to a point I can't stand
I've had it to the limit; I can't be your man
I ain't more than a minute away from walking

We can't cry the pain away
We can't find a need to stay
I slowly realized there's nothing on our side

Out of my life, Out of my mind
Out of the tears that we can?t deny
We need to swallow all our pride
And leave this mess behind
Out of my head, Out of my bed
Out of the dreams we had, they're bad
Tell them it's me who made you sad
Tell them the fairytale gone bad

Another night and I bleed
They all make mistakes and so did we
But we did something we can never turn back right

Find a new one to fool
Leave and don't look back. I won't follow
We have nothing left. It's the end of our time

We can't cry the pain away
We can't find a need to stay
There's no more rabbits in my hat to make things right

Out of my life, Out of my mind
Out of the tears we can?t deny
We need to swallow all our pride
And leave *THIS mess behind
Out of my head, Out of my bed
Out of the dreams we had, they're bad
Tell them it's me who made you sad
Tell them the fairytale gone bad

( Sunrise Avenue - Fairytale Gone Bad )

Fairytale Gone Bad

objavio silence u 15:10 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Posalji komentar
16.4.2008
nesavrsenstvo

... i opet sav normalan svijet spava dok moji prsti prebiru po tipkovnici, traze slova koja treba posloziti u jednom nizu, uciniti od njih nekoliko smislenih recenica i ostaviti trag mog trenutnog raspolozenja i misli kojima sam zaokupljena ...
Skloni idealiziranju iako u dubini duse znamo kako je to beznadan slucaj koji ne nosi nista dobro, vec gotovo uvijek razocaranje, gruba realnost nije idealna, jednostavno savrsenstvo ne postoji u niti jednom segmentu zivota ... a ipak imamo neodoljivu potrebu uciniti stvari ljepsima nego sto jesu, lica i duse koje nas okruzuju idealizirati dok se u konacnici ne razocaramo, na zalost gotovo uvijek je tako ... tek ponekad pokaze se da netko ili nesto zaista zasluzuje paznju u svakom pogledu, dio price je ipak izgubljeno vrijeme s gorkim okusom u ustima ...
Zasto je tako prokleto tesko biti iskren, pokazati svoje mane, jednostavno biti ono sto jesi bez tih rukavica koje se jednom ionako moraju skinuti, zasto ?
I voljela bih da ne gubim vise svoje vrijeme i ne poklanjam paznju, povjerenje, dio sebe ... trenucima ili osobama u kojima zivi i po nekoliko licnosti, ne trazim puno, ne trazim previse, samo neka je iskreno i nesavrseno je dovoljno dobro ako je tako ... i vise nego dovoljno i voljela bih da me ne idealiziras, da prihvatis sve moje mane, jer savrsena nisam, pusti me da budem ono sto jesam ....
objavio silence u 04:53 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (3) | Posalji komentar
13.4.2008
preostalo vrijeme ...

... kapi su nocas natopile zemlju, smocile ulice i staklo mog prozora .... remetile tisinu u noci, trgnule me iz polusna
Sklupcana u postelji, osluskujem zvuk ... misli lutaju, redaju se u nizu, jedna do druge, sapucu u tisini prostora, izmedju rijeci ponekad se zavlaci jecaj, krik ili vapaj ..... no jutros tuga na moja vrata nece pokucati, niti ce se moje suze stopiti s kisom koja i dalje rominja ....
Ovo jutro nisam beskrajno usamljena ... gotovo da ne znam odabrati prave rijeci za to i kako su uopce moguce ovakve oscilacije u raspolozenju koje idu u od euforije do depresije i agresije u tako malom vremenskom razmaku
Tek nekoliko zadnjih dana zivotni tempo je nesto drugaciji .... jasno je kako zivim u nadi
I sada se pitam, ulazim li konacno u fazu kad pocinjem prihvacati grubu realnost na jedan i jedini ispravan nacin, da je doslo vrijeme da krenem dalje i vise mislim na sebe, svoje potrebe i zelje .... na vrijeme koje mi je preostalo
objavio silence u 08:45 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Posalji komentar
11.4.2008
plastika ...

... ulovljena u jednoj konstanti relativno dobrog i pozitivnog raspolozenja, slazem kockice malo po malo na svoje mjesto, sarene su ... u svim bojama i samo ih treba rasporediti tako da cine jednu oku privlacnu cjelinu, one koje su ostecene stavljam na stranu, njih ne zelim ukomponirati ovdje
I nemam neki odredjeni datum kada ta slika mora biti gotova, ne zurim se .... no iznenadjena sam i ponekad me doslovno fascinira cinjenica kako je malo potrebno da se u zivotu neke stvari preokrenu i kako zapravo sigurnost ne postoji, u trenu mogu dobiti inspiraciju i satima slagati kockice, veseliti se djelu koje stvaram ... dok je isto tako dovoljan trenutak da se te iste kockice jednostavno sruse kao kula od karata i opet sam na pocetku ...
Ako izdvojim nekoliko kockica koje nisu samo plastika, koje imaju ono nesto ... iza cije se vanjstine nesto krije, njih pozelim sloziti na posebno mjesto, da su uvijek vidljive i moje dane cine ljepisma, jednostavno volim svoj pogled zadrzati nja njima .... no ne volim onaj osjecaj kada shvatim da sam ih gledala kroz ruzicaste naocale i idealizirala, jer ipak djelomicno zivim u svjetu gdje sam okruzena glumcima iako se ne nalazim na pozornici, postoji mogucnost da se grubo razocaram ... i shvatim kako su neke od kockica nacinjenje od jeftine plastike
objavio silence u 18:33 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Posalji komentar
9.4.2008
"Livin' my life"

I'm no longer frightended
no more sleepless nights
no more bruises on my soul
troubles out of sight

I have no more sorrows
no more search for light
got my train of inner thougts
back on the tracks of life

living my life again
living my life again
swept away by the wind of change
taking time to rearrange
"Livin' my life"

I'm no longer frightended
no more sleepless nights
no more bruises on my soul
troubles out of sight

I have no more sorrows
no more search for light
got my train of inner thougts
back on the tracks of life

living my life again
living my life again
swept away by the wind of change
taking time to rearrange

(Sylver- Living my life )

Living my life

objavio silence u 17:47 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
7.4.2008
sada ... ovaj tren
... jedna mudra izreka kaze da se mnoga vrata otvaraju kljucem strpljivosti i strpljivo cekam, ne trazim previse ... nadam se
Zivim dan za danom, lovim se za trenutke koji mi vracaju osmijeh na lice, ma koliko oni bili maleni i tesko zamjetni silno me vesele i hrane moju dusu ...
Skromna u svojim ocekivanjima vjerujem u onu kako i male stvari puno znace, lijepo je osjetiti ih, upijati i zivjeti barem i na trenutak pod okriljem srece
I opet koracam polako, al' put je postojan .... tu sam, svjesna sebe i svojih ciljeva, puta kojeg sam odabrala .... jednom sva bol ce ostati u daljini, ma koliko da me doziva i trazi, necu se osvrtati, jer jednostavno nije vrijedno, nisi vrijedan mojih suza ....moje boli, jer toliko je vrednijih trenutaka za pamcenje oko mene, samo se trebam malo pokrenuti i upravo to cinim, sada ..... ovaj tren
objavio silence u 05:41 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Posalji komentar
6.4.2008
spirit

... kada bih mogla birati, bili bi to trenuci u kojima me se ne dotice nepravda, sitne provokacije, malverzacije ... sve negativno bilo bi udaljeno od mene dovoljno da zivim samo u svijetu u kojem vlada pozitivno raspolozenje
I zaista ponekad ostajem zaprepastena cinjenicom koliko ima zlobe, pakosti, ciljanih malverzacija, bezobzirnosti .... tesko se nosim s tim
Ispod koze krije se dusa, ranjiva, njezna, cista i puna ljubavi, povjerenja ... jednostavno je dostupna na jedan pozitivan nacin, gotovo da se prostire .... bolno je saznanje kako moze biti povrijedjena iako to ne zasluzuje, ne postoji niti jedan razlog da se gazi po njoj, ne postoji opravdanje ..... i ovo je samo osvrt na sve one lose emocije, koje izazivaju stanje kada netko ima potrebu bez imalo da se osvrne oko sebe, gaziti neciju dusu, iskidati ju na komade, gurnuti u plamen dok ne izgori u svojoj boli, nemilosrdno ....
objavio silence u 08:59 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Posalji komentar
5.4.2008
srce ispod rebra
.... emocije, zivot bez njih bio bi sirov, neopipljiv, razgolicen .... prazan
Njihov raspon je velik, u svakome od nas cuci jedna iskra koja se rasplamsa ovisno o tome sto se s nama dogadja i sto prozivljavamo .... volim emocije, no ne volim biti emotivno povrijedjena
Dio mene smatra kako je to sasvim nepotrebno, no takve emocije zavlace mi se pod kozu bez pitanja i predhodne najave, jednostavno me dograbe
Trenutak kada me emocije ponesu, jedna posebna faza .... zivim i osjecam kroz njih kako sam bice cije srce zaista kuca ispod rebra, cija dusa ima golemi prostor unutar kojeg jednostavno upija ....
Bolno je biti emotivno porazen, ostaju oziljci koji tesko zacijele ... ostaju frustracije kojih se tesko rjesavamo .... lijepo je biti emotivno zanesen, osjetiti trenutak ... sacuvati trenutak
I upravo sada dogadja mi se nesto lijepo, skinula sam dio tereta s ledja i malim koracima uzdignute glave ovih zadnjih nekoliko dana koracam dalje, to je pocetak ..... i moja zelja je bila skromna ...... taj jedan mali korak naprijed, bez boli i bez suza, bez emocija koje me slamaju i ovo srce ispod rebra trgaju na komade ... cijelo moje bice zivi u nadi
 
objavio silence u 23:25 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
5.4.2008
I'm alive!

The Last Unicorn

When the last eagle flies
Over the last crumbling mountain,
And the last lion roars
At the last dusty fountain.

In the shadow of the forest,
Though she may be all and one,
They would stare unbelieving
At the Last Unicorn.

When the first breath of winter
Through their flowers it's icing,
And you look to the north,
And the pale moon is rising.

And it seems like all is dying,
And would leave the world to more.
In the distance hear the laughter
Of the Last Unicorn:

I'm alive! I'm alive!

When the last moon is cast
Over the last star of morning,
And the future has passed
Without even a last desperate warning,

Then look into the sky wherethrough
The clouds of pact is born.
Look and see her, how she sparkles:
She's the Last Unicorn.

I'm alive! I'm alive!

(In-mood Feat. Juliette - The Last Unicorn)

objavio silence u 06:41 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
4.4.2008
my birthday
objavio silence u 06:57 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (3) | Posalji komentar
3.4.2008
jednom ...sve ce biti drugacije
... vjerujem kako je ponekad dovoljan zaista samo trenutak da se u nama nesto prelomi nakon cega mi vise nikada nismo isti ... jednostavno dodje vrijeme u kojem dio zivota ostavimo iza sebe nakon tuge i boli, suza i ocaja ... i krenemo dalje
Svatko od nas se na svom zivotnom putu barem jednom nasao na prekretnici, nakon cega je uslijedio 'izlazak iz tame', taj put je posut trnjem, neizvjesnoscu, strahom ... suocavamo se sa novim izazovima, lijepim i ruznim stvarima koje nam vise ili manje obogacuju zivot, tjeraju nas dalje, cine nas jacima, sigurnijima u sebe ...
Tesko je, al' u dubini duse ipak titra onaj mali plam nade, nesto lijepo i toplo vraca nam osmijeh na lice, bile to samo i mrvice paznje koja ostavlja neizbrisiv trag jer eto covjek kada je najosjetljiviji tada je i najvise sklon tome da istinski nesto prozivljava
Treba ostati pozitivan u svojim razmisljanjima ma koliko da je tesko, jer svaka sekunda koja prodje odlazi u proslost koju vise ne mozemo mijenjati, te jedina stvar na koju mozemo utjecati je da svaki taj trenutak iskoristimo maksimalno ...
I nije vazno koliko puta padamo, vazno je koliko puta se dignemo, zivotna filozofija je zapravo jako jednostavna, zivot nije ravna crta, ima crnih dana ali i suncanih trenutaka i uvijek postoji razlog za prezivjeti jos jedan dan ...
Ponekad je teret koji nosimo jednostavno pretezak i potrebno je nauciti zivjeti s tim, nekako se nositi kroz zivot, jer ipak u konacnici vrijedi, sve ono lose sto nam se dogadja ostavlja neki trag i cini nas takvima kakvi jesmo, imamo svoje bolje i losije dane i zapravo silno bih bila razocarana da se zivot ne sastoji od uspona i padova, da je jedna konstanta bez izazova ... no kada se nadjemo na dnu ipak su neminovna sva ova pitanja koja su me prilicno opterecivala protekih mjeseci, to je ljudski i to je normalno, netko se s time lakse nosi, a netko ipak ima potrebu traziti podrsku u jednoj lijepoj rijeci, malom znaku paznje, tek toliko da se manje osjecamo usamljeno ...
Kazu da ono sto nas ne ubije, to nas ojaca ... svako zlo koje mi se u zivotu dogadja nosi neku poruku, svojevrsno iskustvo nakon cega sam i dalje jos uvijek JA ona stara, al' ipak mozda malo jaca i svjesnija da zivot zaista nije posut ruzama i da nas ne mazi i svi smo mi nekakvi, no bit svega je da smo ljudi, a biti covjek u pravom smislu te rijeci je zapravo poseban izazov
Ponekad lice sakrijemo rukama i ne zelimo da se bol koju nosimo ispod koze vidi, bojeci se da smo na taj nacin jos vise ranjivi, no ljudski je pokazati da nismo savrseni i da vapimo za promjenama
Tada do izrazaja dolaze oni mali, obicni ljudi i mali postupci koji su cijeli svemir nekome tko je izgubljen ... a kao sto rekoh svatko od nas se ponekad nadje u takvoj situaciji, trazimo odgovore na pitanja i lijepo je znati da u tome nismo usamljeni
Pitanje kojim se sve vise moja dusa bavi ovih dana je spomenuti novi pocetak ... DA zelim ga i zelim se trgnuti iz ovog bunila kako bih konacno krenula dalje, zelim ga za sebe i za one koji su se nasli na prekretnici, na tom putu zaista prolazimo kroz faze koje su nemilosrdne i tesko se nosimo sa svojim porazima, preispitujemo sebe i svoje postupke, odluke, vazemo i pogubimo se ponekad u prioritetima no nada je ono sto nas ipak gura naprijed u bolje sutra i bitno je zadrzati ju tu sebi blizu, biti ce lakse
Takodjer ponekad stojimo ispred golemog zida i cini nam se da smo potpuno nemocni pomaknuti ga ili tek zaobici, no ako je u nama dovoljno snage, hrabrosti, volje i entuzijazma da se krene dalje zaista nista nije nemoguce i nepremostivo, te smo te iste zidove u stanju doslovno srusiti ...
Tu snagu od nekuda crpimo i nismo usamljeni, imala sam prilike proteklih mjeseci uvjeriti se u to ... dovoljno je da se na trenutak okrenemo oko sebe i shvatimo kako postoje oni kojima je stalo do nas i koji ce biti uz nas kada nam je najteze
Treba poci od sebe i osobno odluciti nesto promijeniti, krenuti malim koracima da bi u konacnici mogli potrcati ne osvrcuci se previse, ipak iako mozda grubo zvuci sami sebi smo na kraju najveca podrska ako se dovoljno cijenimo ...i to je put kojim zelim u buducnosti koracati, jer jednom kada cu sebe vise cijeniti .... sve ce biti drugacije
Ovaj post posvecujem onima koji su bili uz mene u vremenu kada mi je zaista bilo neopisivo tesko, neki od njih su oni koji me okruzuju svakodnevno, a neki su potpuni stranci koji su pomogli slusajuci me i posvetili mi paznju kroz savjet ili lijepu rijec ...
Moja zahvala svim nesebicnim ljudima, zaista ispod ovog plavog neba nismo usamljeni !
objavio silence u 05:57 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (3) | Posalji komentar
2.4.2008
aspiration

objavio silence u 05:47 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Posalji komentar
1.4.2008
jesen u meni

Ma sto da zelim
Sve je tako daleko
I sad mi zao
Sve bi opet ponovo
Najljepsu pjesmu tebi bi' pjevao
Hej kamo srece da sam pjevat' mogao

Ptice u bijegu
Tisina gradi zidove
Zvoni zbogom
Rijeci kazne Bozije
Te tvoje usne opojne
Jos uvijek sanjam kako su me ljubile

Jesen u meni tuguje
Zasto sanjam cemprese
Moje ceste ne vode nikuda
Jesen u meni caruje
A u tebi proljece
Ni sunce ne moze
Ne moze kroz oblake
Rano moja, hej

Najljepsu pjesmu tebi bi' pjevao
Hej kamo srece da sam pjevat' mogao

Jesen u meni tuguje
Zasto sanjam cemprese
Moje ceste ne vode nikuda
Bez tebe
Jesen u meni caruje
A u tebi proljece
Ni sunce ne moze
Ne moze kroz oblke
Rano moja, hej

( Parni Valjak - Jesen u meni )

jesen u meni

... postoje u zivotu trenuci kada bi voljeli vrijeme vratiti i postupiti drugacije, donijeti neke bolje odluke, sprijeciti dogadjaje koji su za sobom donijeli tugu, jednostavno popraviti ucinjneno ili nadoknaditi propusteno .... no povratka nema i za neke promjene zaista je kasno, nista se vise ne moze uciniti, vrijeme je izgubljeno za nas ....
objavio silence u 20:58 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Posalji komentar
31.3.2008
bez kontrole nad emocijama
... vidno iscrpljena sto od posla sto od tereta koji nosim na dusi .... stojim i cekam vezu koja ce me povesti u moj dom, cekajuci glavom mi prolaze misli, pogledam u nebo iznad, uzdahnem ... pa opet pogledam i u tom trenu osjetim kako mi niz lice klizi jedna suza, u misli mi se zavlaci netko ... i nesto i ne mogu kontrolirati emocije, jednostavno to je jace od mene i opet se pitam zasto nisam bila dovoljno dobra, kao da sam ukleta i prokleta .... kao ostecena lutka ili pokvarena roba na prasnjavoj polici, tesko mi je
Pored sebe cujem smijeh nekih djevojaka, malo dalje psa kako laje, visoko gore jedna ptica cvrkuce ... sve je oko mene zivo, a ja stojim u suzama usred bijelog dana ispod ovog plavog neba
I vratiti cu u misli kako trebam voljeti svoj zivot, eto takav kakav je ... nije za mene sve izgubljeno, toliko dragih mi osoba upututi ce lijepu rijec .... cijenim to, ali
Neke stvari su jace od mene, nemam nad njima kontrolu i tesko, jako tesko se sada nosim i s malenim porazima, koji mozda nisu vrijedni paznje, al me pritiscu zbog stanja u kojem se nalazim kao nesto veliko i tesko, slamaju me ....
Jos nedavno sam postavila pitanje, koliko zapravo vrijedim sada, sada kada me zivot bacio na koljena i gazi me nemilosrdno iz dana u dan .... ovakva nisam niti sebi dobra pa sto ocekujem onda ..... zakljucala bih se u ta cetiri zida i ostala ovdje dovijeka...
objavio silence u 18:32 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Posalji komentar
30.3.2008
'danas volim svoj zivot '
... trgnula sam se nocas iz neobicnog sna, vidim sebe na jednom otoku udaljenom od civilizacije, meni dragih osoba, ljubavi i paznje, prijateljstva, zivih bica .... sama sam na tom otoku u prokletoj tisini, jer sve oluje su se stisale, sve nedace i zivotni izazovi na jednom ovakvom mjestu vise nemaju sto traziti ... oko mene gotovo bozanstveni mir, no svejedno boli
Boli saznanje da se nemam vise za sto boriti, da nema vise izazova i novih puteva kojima treba koracati u bolje i drugacije sutra .... sama i usamljena bez cilja
Do otoka se ne moze, svi putevi koji bi eventualno i vodili do njega ne postoje, ovo je san, ovo su moji gorki snovi u tisini ...
mostovi ? ponekad ih nazivamo mostovima ljubavi ... krhki su i pucaju, prelaz preko njih nije postojan .... osudjena sam u tom snu ostati bez zivotnog cilja i promatram svoju dusu kako se polako gasi, umire ... zelim se probuditi, zelim da me probude ... vristim u samoci, nitko me ne cuje .... potrcala bih, stojim na mjestu nepomicna, sve je izgubljeno, nada je umrla, zivotna snaga iscezla
Ubrzano disem... budna sam, osvrcem se oko sebe i odjednom me preplavljuje golemi osjecaj srece, nisam na otoku, sjedim u tisini svoje sobe na postelji koja je pusta, no to je sva moja bol ... jos uvijek imam toliko zivotnih ciljeva koje zelim ostvariti, jos uvijek imam nadu, jos uvijek imam smisao zivota .... i smijesim se u ovo jutro, ustajem poletna i puna snage, udisem zrak uz tihi sapat sa usana mojih, 'danas volim svoj zivot '
objavio silence u 12:16 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Posalji komentar
29.3.2008
cuda se ne dogadjaju
... rastrgana izmedju stvarnosti i maste u kojoj zivim ponekad moji dani kao da umiru bez sjecanja, ne ostavljam iza sebe nista postojano, nemam se za sto uloviti
Mudri ce i opet reci vrijeme je da se pokrenes, dok su moje noge tako prokleto teske, dok je moja dusa jos tako prokleto ranjiva ... izmedju boli koja me drzi na svom dlanu i maste koja mi se zavlaci nocima u postelju, zivim ... disem, postojim negdje
Nadam se cudu, iako se cuda ne dogadjaju ... nadam se trenutku iako se trenutak raspline kao da nije niti postojao, jos uvijek se nadam, no stojim nepomicno izgubljena u svijetu koji je nemilosrdan i ima trenutaka kada je bol neopisivo jaka, bez moci da ju kontroliram, ne postoje prave rijeci cak niti da se izrazim, zaprepastena sam u toj nemoci
Vrijeme u kojem zivim ima nekoliko lica, varljivo je ... u jednom trenu dusa mi se smijesi u drugom pada u ocaj, cak i dok se smijesi u dubini duse grize me bolna istina koja je ostavila pecat, tragove, oziljke ... unistila mi je samopouzdanje, uzela moc rasudjivanja, oduzela hrabrost i snagu rijeci koje bih rado izgovorila, ne u tisini nekog prostora vec da me masa cuje ... zelim zivjeti
objavio silence u 13:16 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Posalji komentar
28.3.2008
strepnja pred nepoznatim
... zasto gotovo uvijek zapocinjem tekst sa predhodno ispisane tri tockice ? ... kao da zelim reci ovo je samo jedan mali dio ispisanih misli koje zive trenutno u meni, skrivaju se i imaju potrebu izaci na svijetlo dana, poredati se u nizu u nadi da na taj nacin skidam dio tereta koji nosim ...... i postoji li ista na ovome svijetu sto olaksava jedno ovakvo stanje u kojem se nadje dusa pomalo izgubljena, pomalo uplasena, u grcu i pred zidom ?
Unutar cetiri zida pritisak je jos veci, no da li izlazak iz prosotra donosi olaksanje ili novu strepnju pred nepoznatim, cinjenicu da se izlazem mogucnosti da i opet budem povrijedjena ... ili je sve to jos uvijek samo zivotni izazov koji treba prihvatiti i nauciti se nositi s novim porazima ...... vrtim se u krug
Prostor koji ostaje prazan izmedju rijeci i dijela je golem, nepremostiv u ovom trenu, nedokuciv i ceka neka bolja vremena ... neka nova svitanja ... svitanja u dvoje
objavio silence u 07:54 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (3) | Posalji komentar
27.3.2008
proslost i uspomene
... pored prazne postelje stoji jedna kutija u koju svaku vecer spreman proslost i uspomene, pa ih jutrom vadim da bih navecer i opet isto cinila, ima tu svega, detalja i velikih, vaznih  promjena koje su obiljezile dio mog zivota, pomaknem malo u stranu desetak godina staru sliku, uguram izmedju neke manje vazne, al' ipak neka se nadju na dohvat ruke ... ulovi li me tuga istresem sve iz kutije i cvrsto odlucim kako cu dobar dio pobacati, zapaliti, unistiti ... ipak ne mogu, proslost i uspomene cine dio mog zivota postojanim, tu sam .... prosetala sam, zaustavljala se, vracala se ... koracala dalje
Zadrhtim na trenutak, panika me lovi ... posebne dijelove brizno cuvam, molim se da ostanu sacuvani, previse mi znace iako su proslost, odavno je vrijeme ucinilo svoje ...
Pozelim zivot srociti u slova, jer i moj zivot jednom ce biti dio proslosti ...no postoje trenuci vrijedni paznje koje bih rado sacuvala.
objavio silence u 09:05 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Posalji komentar
26.3.2008
druga prilika...

... budna krecem u novi dan, upijam rijeci koje dolaze do mene, razmisljam o njima, lovim se za iste i citam odgovore na svoja pitanja sa razumijevanjem, trudim se shvatiti, prihvatiti, nauciti zivjeti na ovom putu gdje sam se nasla, sa svim onim malim sitnim radostima i nedacama koje kucaju na moja vrata ...
I nije lako, zivot se promjeni, navike se promijene, sve je nekako drugacije i mozda je samo pitanje dana kada cu to konacno prihvatiti, podici se sa koljena, pustiti da se masta istopi i poceti zivjeti u stvarnosti onako kako zasluzujem ... jer svatko od nas zasluzuje drugu priliku, bolje i sretnije dane, novi pocetak
objavio silence u 08:33 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Posalji komentar
25.3.2008
vlak zivota
... upijam slova koja me se dojme, poslozene rijeci i recenice o kojima razmisljam satima poslije, zaintrigirana iako je mozda rijec o jednom sasvim obicnom slikovitom stivu
Prica ide ovako, nedavno je netko procitao knjigu u kojoj je zivot usporedjivan s putovanjem u vlaku ...zivot je poput putovanja u vlaku, ljudi ulaze i silaze, za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenadjenja, covjek prozivljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreca i zalosti ...
Citajuci ove rijeci na trenutak se osvrcem i vidim upravo sebe kao jednog od putnika na putu u beskraju ... nastavljam i prica dalje ide, kad se rodimo i krocimo u vlak, susrecemo se s ljudima za koje mislimo da ce nas pratiti tijekom cijelog naseg putovanja, primjerice nasi roditelji ....
Lice mi u ovom trenu poprimi grimsu i gorko se osmjehnem, roditelji ? previse tesko i previse bolno da bih se prisjecala, jer nisu bili uz mene na tom putovanju ...
Dakle, nazalost istina je posve drugacija ... kad – tad oni ce sici s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, njeznosti, bez svoga prijateljstva i svoga drustva.
Medjutim u vlak ce uci druge osobe, koje ce nam biti veoma vazne ... i naravno da se u ovom trenu prisjecam meni veoma vazne osobe zbog koje sam danas u suzama, zatim mojih andjela zbog kojih zivim ...dok prica nabraja nadalje nasu bracu, sestre, nase prijatelje i ljude koje susrecemo i koje cemo zauvijek voljeti u nasem zivotu ...
Mnoge osobe koje ulaze u vlak gledaju na putovanje kao na kratku setnju, dok drugi pak na svojoj voznji kroz zivot nalaze samo zalost i tugu ... ali ima i onih koji su u vlaku za voznje uvijek na dohvat ruke, te spremno pomazu onima kojima pomoc treba.
Tako i u mom zivotu postoje meni posebno drage osobe koje nazivam iskrenim prijateljima i bez njih bi stanje u kojem sam se nasla bilo jos teze, ponor jos dublji, strah i neizvjesnost veca ... cijelo moje bice zahvalno je na prijateljsvu i voznja vlakom zivota uz prijatelje je ugodnija, neprocjenjivo ...
Mnogi nakon svog silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu ceznju, mnogi nas sunovrate u duboku nevolju, a mnogi ulaze i silaze da ih nismo ni zapamtili ...
Posebno interesantan dio je ovaj u kojem pisac kaze kako nas cudi sto su mnogi putnici koji su nam najdrazi u nekom drugom vagonu, ostavljaju nas same u tom odsjecku naseg putovanja i naravno da nas to ne prijeci uzeti na sebe tegobe putovanja i samoce, potraziti ih te se probati smjestiti u njihov vagon ...
No zivot je ponekad nemilosrdan i ne mozemo na nasu zalost sjesti uz njih, mjesto pored njih je vec netko drugi zauzeo ...
Takav je zivot ... prepun izazova, snova, mastanja, nadanja, prepun sastanka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka i blono je saznanje kako se nikada ti trenuci nece vratiti...
Zakljucak price kaze da pokusamo od svog putovanja kroz zivot uciniti najbolje sto mozemo i pokusajmo sa svima u vlaku biti u miru, te pokusajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje sto je u njima ...
Sjetimo se i toga da na svakom odsjecku zivotnog kolosjeka netko od suputnika moze 'iskliznuti' te da treba nase razumijevanje i simpatije.
I evo me .... tu sam, iskluznula sa odsjecka, lutam izgubljena, usamljena i ranjiva ... pogledom trazim one koji ce me razumjeti na tom putu, biti mi podrska, ruka spasa, dusa koja nesebicno pruza rijeci utjehe ili pak toliko potreban savjet bilo iz vlastitog iskustva ili zivotnog, onog naucenog ...
Jer i mi cemo mozda jednom 'iskliznuti' s kolosjeka i vjerujemo da ce se naci netko tko ce nas razumijeti.
I najveci je misterij putovanja sto ne znamo kad cemo mi napokon sici s vlaka, isto tako ne znamo ni kad ce nasi suputnici sici, pa ni za one koji sjede tik uz nas ...
Svatko od nas biti ce veoma tuzan kad bude morao zauvijek sici s vlaka, veoma ce boljeti rastanak s nekim prijateljima koje smo susretali za vrijeme putovanja, koji su nam postali dragi ... a posebno ce nas razalostiti sto moramo svoju djecu ostaviti same
Kraj same price kaze kako se trebamo truditi i nastojati da imamo sretno putovanje, jer ce se na kraju sva muka strostruko isplatiti ... te pokusajmo pri silasku s vlaka ostaviti prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima sto nastavljaju putovanje ceznju te lijepa i ugodna sjecanja ...
objavio silence u 07:03 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Posalji komentar
24.3.2008
pretjerano osjecajna
... danima vec kisa pada, danima kapi klize niz moje prozore .... danima moje lice moce suze, kao neko prokletstvo nadvija se tuga iznad duse i tijela mog
Mozda je zbog blagdana, sjecanja kako smo se okupljali oko stola ... a mozda je zbog spoznaje da nikada vise nece biti isto i straha da li cu ikada vise okupiti draga mi lica oko stola u veselju i smijehu...
Vjerojatno je zbog straha, da .... bojim se buducnosti jer se ne nazire jos uvijek vrijeme u kojem ce svo moje bice biti predano ljepsim trenucima, danima i satima kada mi je svejedno dal' vani kisi ili sunce grije zemlju.
Taj prokleti senzibilitet u koji sam se omotala, ljuti me jer je ocito kako upravlja dobrim dijelom mog zivota ... pretjerano osjecajna i osjetljiva u ovom trenutku, voljela bih da nije tako, al ne mogu iz svoje koze, jednostavno ne mogu se pomaknuti
Osjecam se ostavljenom, iako znam da je to pogresno ...
objavio silence u 15:12 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Posalji komentar
23.3.2008
izgubljena ...

... nocas me snovi dugo nisu zeljeli, budna i usamljena ... danas je moje tijelo umorno, dusa mi je umorna
Lose spavam, lose se hranim ... lose se osjecam
Pokusavam pobjeci iz ovog stanja, zaokupiti paznju i misli necim, no to je tako povrsno, nema onog osjecaja da se lovim za nesto, jednostavno nedostaje nesto ...
Pitala sam se ovih dana koliko ce na moje buduce odluke u zivotu utjecati sve ono lose sto mi se dogodilo, hoce li sada netko drugi biti uskracen zbog mog nepovjerenja, cinjenice kako mi se pod kozu zavukla strepnja jer kao da sam ukleta ... zasto zaboga nisam dovoljno dobra ?
Toliko me to slama da se ne da rijecima opisati, kao da sam stvorena samo za malo igre s mojim srcem, s mojim osjecajima, s mojim tijelom ... ostavljena i izgubljena u nedostatku odgovora na pitanja, gdje sam pogrijesila, sto sam lose ucinila ... zasto ?
objavio silence u 09:33 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Posalji komentar
22.3.2008
zivim u neredu

... jos jedna noc u tisini ostavljena, zaboravljena ... izblijedila je u tom bezlicju
Jutro kisno, prohladno ... prekriveno sivilom, bas kao i moja dusa ... pomalo umorno od zivota, usamljenosti i hladnoce
Mislima prolazi toliko toga, jasno da cu i danas, bas kao i svaki dan u tom slobodnom vremenu slagati slike koje leze posvuda razbacane oko mene ... ne znam i ne mogu ih posloziti da ima nekog smisla, sve ono sto se dogadja ili se dogodilo, zivim u neredu
Uzdah u samoci, pogled pun tuge ... rastrgana izmedju boli i neopisive zelje da osjetim ono malo topline koja me odvlaci od crnih misli, ponese me, ukrade me, nedostaje mi iskreno
Spustila sam rolete na prozorima da ne gledam ovo sivilo, sklopiti cu oci da ne gledam ovu prazninu ... zavucena u svoj mali svijet upijam jos jedan dan, u dubini duse ceznem za time da ne sjedim vise ovdje, ne ispisujem ova slova ... zasto ne mogu biti ovaj tren negdje drugdje ?  zasto se ne mogu pomaknuti ?
objavio silence u 09:04 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (3) | Posalji komentar
21.3.2008
zivim zivot

... i sve je to zivot, sve to spada pod normalno ... i tuga, ocaj, patnja i bol ... bas kao i sreca, osmijeh na licu mom, stanje u kojem me preplavljuje osjecaj vedrine i gdje pozitivno koracam kroz ovo vrijeme, zivim u nadi ... zivim zivot
Noci su tihe, snovi razbacani ... ponekad teski, ponekad me uzdizu u zanosu ... smireni i spokojni donose nova svitanja, zoru cistu, obasjanu srecom
Ponekad su snovi prokleto nemilosrdni i nanose bol, razdiru moju dusu ... tijelo ostavljaju u patnji ... tada ih proklinjem, bas kao sto proklinjem i surovu realnost koja mi visi iznad duse kao neka prijetnja i gotovo da vristim u nemoci, slabosti i nedostatku snage da se otisnem u bolje sutra ... zivot, bas takav kakav je nosi me na svojim ledjima, drzi u narucju ili grubo odgurne u danima samoce, ostavi me samu i porazenu, ne mari i ne osvrce se za dusom koja cezne, pogledom trazi boje, tijelom toplinu ...
I normalno je ovo stanje ... sve to spada pod normalno, mirim se sa sudbinom ... zivim zivot.
objavio silence u 15:22 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
20.3.2008
ruka za spas

... prekrila sam lice dlanovima, osluskujem odkucaje srca svog u tisini, odzvanjaju
Misli lutaju, odlaze iz jedne krajnosti u drugu ... dio mene cezne za time da jednostavno zaboravim sve, dok onaj drugi dio zeli pamtiti lijepe uspomene
I opet se pitam zasto nazivam ovo stanje prazninom, kad sam covjek od krvi i mesa, imam dusu i osjecaje, negdje postojim
Stvarnost pomjesana sa stihovima kroz koje ponekad prodjem zadrzavajuci se taman toliko da snazno osjetim koliko je ova moja bol jaka, ili toliko da shvatim kako ima istine u onoj ' kurvo sudbino ' ... zasto je to tako moralo biti
Dlanovi zrace nekom toplinom i obrazi mi gore, srce ubrzano kuca jer misli caruju, ulovljena u vrtlogu istih vise ne znam zelim li se probuditi i nastaviti zivjeti, ili cu dovijeka ostati u mojim snovima u tisini, toliko daleko od stvarnosti ...
ruka za spas ...
I gdje je ta ruka za spas ... i znas li kako je zeljeti nekoga, a njemu se silno zuri da te odbaci ?
Umorili su me ovi protekli mjeseci, doslovno me slomili ... i opet cu proklinjati, pozeljeti prezirati iako u meni taj osjecaj ne zivi, nisam sposobna ... prije se prepustam boli
objavio silence u 15:40 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
19.3.2008
razbacane rijeci

... tuzna sam jer i opet vracam slike, vratiti cu ih na svoje mjesto redoslijedom i razdvojiti mastu od stvarnosti, sve ono sto me pritisce proteklih mjeseci i kako se tesko nosim sa svojim porazima
Ostavljam razbacane rijeci svuda oko mene, nikako da ih poslozim i smirim se negdje u toj prokletoj tisini, ponor ispred kojeg stojim je beskrajno dubok ... dani u samoci hladni
Jos uvijek izgubljena, jos uvijek ne znam kako da si olaksam ovo vrijeme u bezlicju, trenutke, sate i dane .... kao uredno poredane knjige nepomicno stoje, skupljaju prasinu i pune policu, nedostaje necija ruka koja bi posegnula za knjigom, bilo kojom u nizu i protresla prasinu, prelistala stranice, poremetila ovaj sklad boli, praznine i ocaja ....
objavio silence u 07:48 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Posalji komentar
18.3.2008
patnja
Patnja
 
Znam da nisam ista vise,
Srce krvari ... iskrvariti ce
 
Primjecuje li itko kaplje,
Koje klize po tijelu mom
Bol koja me razara
Rane vidljive ... strasan prizor
 
U svakoj kaplji umire dio mene,
Odlazi zauvijek
Nestaje ... dusa umire
 
Rastgana u neopisivoj boli,
Stojim vam tu pred ocima
Prolazite pored mene
Niti da se osvrnete
Kao da sam sjena ... kao da sam prah
objavio silence u 08:10 | kategorija:
Perm