Serpentina

Tia nam je napokon stigla!

Dakle, dobro je da NISAM paničar.
Jer da jesam, dvije sestre na odjelu za rodilje na čekanju - bi bile pokojne.
Zašto?
Jer kokoške i cijenjeni doktor Prodan nisu u stanju prepoznati ženu u trudovima.
Dugo sam imala lažnjake, no to ne opravdava činjenicu da sam skoro rodila u svojoj sobi na krivom katu, bez ikoga za pomoć.
Naime, oko ponoći sam nadobudno krenula do automata po kakao - rekle mi sestre da je zaključano i da gdje ja idem.
Rekoh im da me boli i da bi popila nešto toplo i išla spavati.
Reče stara, ajde na CTG.
CTG očitavao neke trudove, ništa strašno, no ajde na pregled.
Inače, pregled izgleda tako da se guraju prsti u vaginu dok se ne utvrdi otvorenost, zatim uvale neku tubu i gledaju plodnu vodu.
Rekoše mi, otvoreni ste dva centimetra. Dakle, kao i prije tri dana.
Poslali me u sobu.
Gledam televiziju, šećem, zujim. Krenem opet do WCa, zaustavi me sestra i pita me kako sam. Rekoh joj, boli jače.
Pita me, a koliko često. Ajde na CTG. Stavili me na CTG, obavili opet onaj pregled sa guranjem i zaključio ginekolog da se meni događa ono što je najgore da se događa, da trudnicu boli, da se ne otvaram, ali da odem nazad u sobu i - čekam. U biti, dali su mi neku injekciju koja bi trebala lažnjake maknuti a prave pojačati.
I tako sam ja od jedno 2 ujutro do 7 bauljala po sobi, u strašnim strašnim bolovima, a razgovor sa sestrom bi tekao:
"Ajde na CTG."
"Neću. Onda jače boli."
"Ma neee. Dobro ajde. Hahaha vi biste rodili na stolčiću a ne možete stajati, hahaha, pitajte vi epiduralnu."
U naletima boli sam se derala na nju i da želim epiduralnu, i carski, i loptu, i sve odjednom.
Loptu mi nisu dali jer "Vaša cimerica spava". Valjda se s loptom košarka igra pa lupam.
NIsu me željeli poslati u rađaonicu, niti predrađaonicu (da netko bude pored mene, pomaže mi izdisati trudove, pruži moralnu podršku), jer su oni bez pregleda zaključili da sam ja još uvijek zatvorena.
Između trudova bi se srušila na krevet kao da me netko odalamio, čim bi sljedeći došao na vrhunac bi se probudila, kada bi opadala bol bi opet pala u tu neku nesvjesticu.
U 7 je bila smjena i došle su dvije odlične sestre, Željka Ž. i jedna mlada, super super.
Cimerica ih zvala i uspjela uvjeriti da ću rodit na katu ako me netko dolje ne otpelja.
Uspjeli su me izvući sa WCa (zaključila sam da je gravitacija najbolji lijek), zakopčali na CTG i netko je nakon skoro osam sati muke skužio da ja imam trudove dostatne za izgon.
Spakirali su me i u filmskom stilu otpravili dole. Naravno, tijekom puta sam se derala na onog ginića koji me nije htjeo dole slati. Btw, nakon pregleda prije rađaone je utvrdio da sam se otvorila između 8 i 9 cm.
Dole su me uspjeli smiriti, poslušali su moje želje (stolčić, bez epiziotomije), opet me pregledali i zaključila da to neće bit moguće, jer je u razmaku od 6 sati voda kompletno pozelenila i postojala je mogućnost "fetalne patnje".
Pristala sam naravno i na stolac, i na epiziotomiju, samo da to izvuku van.
Porod? Sitnica.l Da me netko pita, opet bi. Samo bez onog dijela ispred. Mislim da, da je netko bio uz mene, ne bih se toliko prestrašila i puno bi lakše sve išlo. Dobra strana je da mi nisu mogli uvaliti drip. A ni klistir nije bio potreban . Fuj.

Vidjela sam tren kada je izlazila iz trbuha, kada se je smanjio. Stavili su mi je na grudi dok smo još bile povezane vrpcom, ona je mene gledala a ja sam se derala na ginekologa da oću još jednu injekciju u dupe kad me bude šivao i da je maknu da ne odleti dok se ja mičem.
Da, porod je počeo u 20 do 8, kada su zvali Papuchara, koji nije stigao do bolnice na vrijeme, jer sam ja u međuvremenu rodila.

Ime: Tia Š.M.
Vrijeme rođenja: 8:05.

Dužina: 50 cm.

Težina: 3,175

Ocjena: 9/10

 

Izvadili su je i ja sam instinktivno (oh majčinske ljubavi) rekla: "Al je ružna!! Kao mali alien."

Da ponovim, voda je bila zelena, dakle i ona je bila zelena.

Moj mali kupusić.

 

Nevjerojatno je mirna, hranimo se kao velike, imamo malih problema sa pronalaženjem the objecta, ali je ok.

No toliko spava da se namučim dok je probudim da je nahranim.

 

Sada ćori u kolijevci. Cijeli dan je bila budna cca 30 minuta. Čini mi se da je jutarnji tip.

 

I još nešto:: rodila sam je na našu treću godišnjicu veze.

 

I danas je bio Obersnel u rodilištu podijeliti nam orhideje i rekao mi je da je beba jako lijepa. Pa neka onda obnovi neki vrtić ili jaslice, otvori poslove koji su povoljni za mlade mame pa nek se busa u prsa. Imao je pogled pun ponosa na sve te bebe, kao da ih je on rodio.

Ma.

Kupusić u rodilištu, dan prvi.

 

Kupusić u košari za doma, mislim da joj se ne sviđa uniforma.

Ajde, ipak se proljepšala.

Cleaning out my closet

Moj Najbeskorisniji je jučer cijelu noć bio sa društvom. Kod frenda. I uzeo mi je laptop, zato me nije bilo nigdje (neki se zabrinuli da sam otišla roditi, ne, nismo mi te sreće). I donesao mi jutros u 7 ogromnu vrećicu.
"Odlično!" - pomislit ćete, "Iznenađenje za Valentinovo!!"
Thing again.
Njegova kuma mi je dostavila plahte koje je maznula nakon što su ona i kum par dana bili kod mene. Lijepa gesta, ne bi mi se sviđalo tuđe izlučevine dirati.

I par majičica, nadasve zgodnih. I suknju.
Da, tu i tamo (ne samo kod ginekologa), ja nosim suknje. No ova je roza i sa volanima. Lijepo sam joj zahvalila i pitala je: "Jesam li ja potomak Žuži Jelinek? Nisaaam. Stoga?" Nije mi jasno jerbo i sama zna što I like/dislike. Pa ono, vodimo se tom idejom.
Poslah joj SMS no izgleda da spava. Kao i ovaj moj. Ekipa bila nabrijana da ću rodit uskoro pa nisu konzumirali nikakve opijate. Jučer su si malo dozvolili. Jer tvrdi Najbeskorisniji, "Nisi se otvorila, neće to uskoro."
Istina, gin rekao da to neće uskoro, ali ne da i ne može. Reče mi da kako ovo izgleda za sada neće, ali se u svakom času nešto može dogoditi da se to u par sati pootvara i da porod počne. Dakle, teorija Najbeskorisnijeg pada u vodu. I sada krme svi, dakle da bude neka panika, zovem Seku. Jer ovaj ne bi došao k sebi. Što od umora, što od straha i panike.

'Bem ti uvod.

I tako dođoh na ideju da odem počistit svoj ormar. Kako bih naravno revanširala Kumu.
Nađoh par stvari. Korisnih. I jedno 3 vreće robe koju više ne mogu ni vidjeti. Od kad sam huge, svako otvaranje ormara bi me bacilo u depresiju. Težu. Sad sam posve nadobudno pobacala veći dio ogromanske odjeće i vratila one moje krpice za pola žene koje sam ranije nosila.
Da, nadobudno. Nadobudna sam do bola i boli me briga što ću narednih mjesec dana nositi premalu robu. Ne zanima me. Niti to da će mi trebati cca 3-4 mjeseca da se vratim na staro. Jer sam u zadnjih toliko i natukla. Ali mislim da kad trbuh ode, ode i većina ostalog. Jer sam sva u trbuhu. Ogroman je. Strašno.

I sad mi je ormar lijep i sretan, kao i ja. Bez obzira što ne stanem u sve traperice broj 38, jednostavno sam sretna što ih imam.

A Kuma? I ona će si brk omastit

Plodna godina

Egoistična

Pišem pišem, a ni riječi o sebi.

Stoga - da Vam se predstavim!

Eto - mlada sam, bolno sam mlada, za osam dana punim cijelih dvadeset!

Za devet dana - čekam bebu. Curicu koja se zove Tia.

Supruga upoznala na jednom tulumu, ne sjećam se kako niti zašto je pala prva no nakon kakaa drugi dan smo nerazdvojni. On je moja bol, moja duša, sreća i apsolutni partner. Sličnosti preklapaju različitosti - na granici sa ludošću, gdje smo se i našli.

Knjige, životinje, fotografija, pisana riječ, strani jezici, povijest - moje druge ljubavi.

Porijeklo?
Baka Vojvođanka, djed Srbin iz Bosne, nona i nono iz Crikvenice.
Smatram se ... radi kombinacije dobrih gena. A što piše u papirima....

Živim sa majkom i suprugom. Živim sa svekrom, svekrivom i suprugom. U Crikvenici i u Rijeci, kako koji dan, kako koji sat.

Liberalna sam, rekoše mi da sam feministica ljevičarka, no ne volim etikete, osim one  na kojoj piše - ona je slobodna!

Nikada nisam rekla "tata" jer je on odlučio biti bez nas kada sam imala 10 mjeseci. Nikada ne idem na njegov grob.

Idol?
Djed partizan. Boli me sama pomisao na njegovu smrt.

Drago mi je, Serpentina.

The most important thing a father can do for his children is to love their mother.

Dakle!
Jesam li rodila? Nisam. Ne da mi se još. Još moram dovršit trudnički tečaj i oprati sve plahtice, ćiripe, odijelca i platnene pelene. Moram naučiti sastavljati kolica i odlučiti o imenu.

Kako se supružnik nosi sa prokuhanom situacijom?
Ide na tečaj. Pegla platnene pelene. I tutice. Ja zaspim, on priča s Njom. I igraju se kroz škembicu. Pritišće joj nožicu pa ona lupa nazad. Šapuće joj, tepa. Daje joj pusice.
Prilagodio se u globali. Sad koliko to veze ima sa mnom... spavam. Tvrdo. Ne čujem ništa.

Moja majka. Ah. Isto... ide.

Njih dvoje zajedno.... loše. Muškarci nakon puberteta ulaze u krizu srednjih godina. On je još uvijek u pubertetu. Debelom. Ona je post klimakterično posesivna. A ja? Brižna, velika i teška se bakćam sa dvije vatre.
A protiv svekrve ni riječi loše ne bi rekla, žena se stvarno trudi, nije loša, tu i tamo ukenja nešto, no razumijem da nitko nije savršen.

Valjda tako mora biti kada živimo kod moje majke. Pa ona ima glavnu riječ.
Još 11 dana do potpune predaje.

Živo me zanima kakav će onda život biti...

Tko tu koga **be?

Moja obitelj ima čudnu naviku gledanja Dnevnika. Na HRTu. Na Novoj. Na RTLu. Ukratko, na svim raspoloživim programima.

I zadnjih tjedan dana me bocka jedna stvar.
Zašto neprestano govore o mulcima koji štrajkaju u Vukovaru?
Zašto konstantno iznose u javnost činjenicu da je dečko koji se napio ne-hrvatski učenik? Zar je to bitno?

Bitno je da se mulac nasrao i napravio sranje. Nije ništa strašno, no nije niti pohvalno.

"Naši"klinci pizde i rade si nevolje radi istjerivanja pravde.

Čemu pjevanje ustaških i četničkih pjesama?
Gdje su oni bili kada je trajao rat?

Imali su dvije godine.

I ako djeca koja su u doba strahota imala dvije godine šire ovakvu količinu mržnje i netolerancije, do kada će to trajati? Hoće li se i moje dijete morati suočavati sa zbunjenim pogledima i prijetnjama kada kaže: "Nema razlika, svi smo isti. Papir ništa ne znači."

Osim toga, u cijeloj Hrvatskoj, tj. Jugoslaviji, unazad 25 godina se nije znalo  TkoTuKogaJebe - u pravom smislu riječi. Svi su bili sa svima, prijateljevalo se, družilo, ženilo.

I sad potomak srpkinje i hrvata u petom koljenu pjeva ustaške pjesme.
Kao, veliki 'rvat.

Malkice prestravljena

Što mi se više približava termin poroda, ljudi me češće pitaju, bojim li se.
Naravno da se bojim.
No, nitko ne pita konkretno.
Bojim li se majčinstva i života sa potomčicom i suprugom u zajednici, bez majke da mi brani leđa?
Prestravljena sam.

Bojim li se poroda? Da, bojim se poroda. U tolikoj mjeri da ću tražiti epiduralnu? Ne. Ukoliko mi doktori sugeriraju jer im izgleda da će biti dugotrajno i bolno, onda da. Inače, eventualno injekcija u guzu protiv bolova.

Ne shvaćam zašto porod u vodi i porod na stolčiću zovu alternativnim načinima. Osobno, prirodnije mi je roditi čučeći nego ležeći na leđima. Ili roditi u kadi. Iako mi se ne da u kadi rađati jer (banalnog li razloga) se ne osjećam ugodno "kao od majke rođena" i nisam napravila pretrage (ne volim igle).
Što se tiče stolčića, epiziotomija je gotovo - bezpotrebna, jer se sve rastegne i namjesti baš kako treba tijekom vremna. Živjela gravitacija!

Znate kada je porod počeo boljeti? Kada smo počeli hodati na dvije noge - konstrukcija zdjelice se je promijenila, kao i mišićno tkivo. Zato žene umiru od bolova dok mačka rađa u većini  slučajeva - sama u daljini, brzo se oporavlja i nastavlja sa brigom za malene.

Znate kada su žene počele rađati na leđima? Kada su muškarci ušli u rađaonu. Dok ih to nije zanimalo, babice su se brinule o roditlji i dopuštale joj maksimalnu slobodu i udobrnost da donese bićence na svijet. Sve to kako bi se lakše moglo rukovati sa kliještima dok se, opet neutemeljeno, reže međica. Muškarci su nas, kao i u mnogim drugim stvarima, obezčastili, polegli, svezali i oduzeli nam pravo na radost rađanja.
Jednostavno rečeno: probajte vršiti veliku nuždu ležećki. S  tim da je bebina glava puuuno veća!


Riječ "opstetricija" dolazi od lat. ob + stare, što znači "stajati ispred", a smatra se da je to uvedeno u prasku u Francuskoj u 17. st, kada je Luj XIV. zatražio da njegova ljubavnica rađa u tom neprirodnom položaju kako bi on mogao gledati rađanje svog djeteta skriven iza zavjese.

Smatram da se takvim naređenjima koja se daju rodilji smanjuje njezina važnost i uloga u samom porodu, što je, s obzirom na narav trenutačnog stanja, prilično nevjerojatno.

I zato je Kuhacha odlučila rađati na stolčiću, sa svojim dragim Papucharem iza leđa. U najgorem slučaju, ako mi se svidi, uvijek mogu leći na krevet. Da pristanem na "klasičan" način rađanja, ne bi se smjela ustati. A nekako mi se čini da to ne bi izdržala...

PVC naš svagdašnji/kako izgubiti kunicu-dvije

Nevažan dan u godini, većini svijeta. Njoj, frendici, rođendan. Tražim nešto prikladno. Ili makar pristojno. Da paket odfuram preko grada a da ne bude prenapadno.

Ispod elementa malena kolica, tri police. Doljnja - krumpir.
Srednja - vrećice.
To tražim.
"Mama! Gdje su one fensi vrećice?"
"Nemam pojma. Traži."

Naravno, ne nalazim ništa. Moj kratki fitilj izgara i krećem ja u temeljitu potragu za fensi vrećicama.
Škanjić i ja. Ja i škanjić. I Glupača koja mi pomaže. Ne.
I slažem, pizdim, nalazim one velike (one iz Emezette), Turbo sport, DM... sve koje se mogu iskoristiti za elitno mjesto pridrživača smeća.
Ok, eliminirali smo hrpu.
Druga hrpica. One manje, još uvijek besplatne, koje se moraju uzeti u Konzumu i Plodinama dok se kupuje voće i povrće. Njih uglavnom koristimo za čišćenje mačjeg seralnika. Jebemmu, zašto nemaju svoje mjesto (pored WCa možda?!)
I ostatak... sve one vrećice koje su dovoljno gadne da je sramota hodati s njima okolo a ipak, žao ih je bacit jer je svaka koštala cijelu kunu.
Sjećam se da je izglasan zakon koji govori da trgovački lanci ne smiju prodavati vrećice sa svojim nazivom. I stoga su Konzumove - zeleno crvene, prepoznatljive do bola. Getro ima plavo žute, Plodine crveno bijele sa kolicima, Billa žute sa crvenim ručkama. Primjećujem da je u redovima Baba/u/Krznu najpopularnija ova zadnja, iz Bille. (Koliko sam bacila oko, Billa je skuplja od ostalih super, hiper, ekstra i fakfakidifakfak "jeftinih" marketa.Stoga mi nije jasno. Jako mi nije jasno.)
I onda se te vrećice nanašaju. Ideš u Brodokomerc, nosiš konzumovu. Ideš u Konzum, nosiš onu od plodina. Reklamiraš lance dućana i za to im još platiš kunu.

Cijelu ebenu kunu!

Dvije plastične bočice!

Znate da je na TVu bilo da u jednom dućanu u Ri, kada se donese par bočica za prodati, taj iznos se treba u toj trgovini potrošiti? E, radi se o Cash&Carryu od Brodokomerca (kod Orientovog igrališta).

Dakle, osim što moramo kupovati njihove šugave vrećice, plaćati bočice (cijene pića su porasle za nešto više od tih famoznih 50 lp), moramo još i trošiti te iste novce kod njih!

Pa gdje je tu logika?

I ne shavaćam zašto se te vrećice isto nekako ne recikliraju. Nedaleko Crikvenice je duplja u kojoj se spaljivalo smeće. Okoliš?
Neobični Božić, 365 dana u godini. Drveće okićeno lijepim šarenim ukrasima. Dok se ne dođe bliže. Brrr!

Vratimo se na bočice.

Ok, tko šljivi kunelića. Ili dva kunelića. No, nas 4 milijuna. Svaki dan po kunelić-dva. Pa ti računaj.

A zašto nitko ne koristi krpene vrećice?
Nisam vidjela nigdje neke zgodne za kupiti... a da ostvarim privatluk i počnem uvozit vrečice? Iako kod nas svijest i mašta često - ne idu ruku pod ruku...

Čemu opsesija golotinjom?

Pornografija ili erotika, je li to isto? Velim da nije. Iako nisam veliki znalac. Erotika bi, po meni, bilo nešto što slavi ljepotu ljudskog tijela. Akt, na primjer.

Dok pornografiju smatram kao hrpu ritmičkih, vlažnih, slinavih pokreta kojima je jedina i primarna funkcija izazvati u gledatelja požudu. Bile to dvije žene, dva muškarca (u našoj kulturi još jako jako rijetko), grupnjaci različitog sastava, ménage à trois (dvije žene, jedan muškarac, ili obrnuta verzija, no čini mi se da je prva popularnija) ilil jednostavno dobra, klasična one on one - nookie, to je sirovo, animalno ponašanje koje graniči sa samim instinktima, bez nekakvog razuma i dublje logike.

Svatko tko se iole približio famoznoj punoljetnoj godini to gleda. Prati. Možda nije glavna preokupacija u životu, no rijetko kome je bad to bacit oko na monitor i provjeriti "što to ona njemu radi". Znatiželja, hormoni u akciji koji ne hvataju ničiju reakciju, upražnjavanje Desanke Šakić, pomoć seksualnosti koja vene, tko zna? Sigurno postoji mnogo razloga.

Nije ni bitno.

Nerviraju me feministkinje kada govore o tome. Ne, seks nije sramota za ženu. Ako žena svojevoljno, naglašavam svojevoljno, pristane na snimanje takve vrste  filmske umjetnosti, onda to nije eksploatacija. To je samo posao. Ako je prisiljena na to, onda se gubi iz sfere feminizma i aktivizma i ulazi u kršenje ljudskih prava i ozbiljno nepoštivanje kaznenih zakona. Dakle, fem koke nemaju veze s tim.

Ne shvaćam niti muškarce. Ima djevojku, ženu, intimnu prijateljicu, whatever, s kojom upražnjava sasvim solidan sex. Zašto, ah zašto!! skida redovno pornografske materijale s interneta, diže u videoteci etc.?
Iako smatram da je određene maštarije bolje držati u ruci... ovaj, držati ih tamo gdje i pripadaju - u glavi. A pornografiju koristiti kao ventil, nešto što nam prikazuje poput klasičnih hollywoodskih filmića, neki bolji život, seksualni u ovom slučaju, život koji je lijep - kao na filmu, i sa krajem vrpce (ili memorije na disku) nestaje i čarolija gledanja istog. I snova o Paris Hilton, Pameli, Jenny Jameson i ostalim kokicama...

Zašto je ljude sram priznati da gledaju pornografiju? Govorim isključivo o "zdravoj", dakle bez životinja, djece, mrtvaca i tako dalje.
Dali je tebe sram priznati?