što se retko dešava
i teško izvodi,
dobiješ lakoću postojanja.
Dobiješ jasan obostrani osećaj
prepoznavanja drugog ljudskog bića,
i pomisliš, kad bi postojalo takvo što
kao što je prošli život
ovako bi izgledao ponovni susret
sa pređašnjim bliskim.
Makar sve to bila jevtina iluzija,
ne možeš, a da ne budeš
zamišljen
osmehnut
sunčan
i jednostavno srećan nad tom idejom.
Jednostavne sreće su najbolje od svih sreća.
Udvaranje ljupke mladosti.
Jurcanje za oblacima.
Glasno pevanje.
Ignoracija ignoracije = trampa za osmeh.
Ogledanje u drugome.
Poigravanje sa idejom naivnog subjekta.
Vedrina u koju se baciš.
Svesno disanje.
Prisutnost.
Punoća postojanja.
I najkomplikovanije stvari su vrlo jednostavne.
Povremeno u tom pojednostavljavanju uspem.
Zapravo, sve češće.
Rastem, iznutra.
A onda posle, niotkuda, banu neke smešne ptice,
koje baš nemaju nikakve veze sa smislom života,
osim možda njihovog ličnog.
Gledam ih i jasno mogu da sinhronizujem priču
oslikam blesavo užurbano šljapkanje
ptičiju salatu od reči
fantastičnu radoznalost
panično il’ manično
ružičasto ludilo
i slepu ptičiju lojalnost u dinamici jata.
Prava je šteta što se ne dadoh u redatelje.
It was one mighty day.
Flamingosi su nadrealni.