hvala na pitanju, eto mrzovoljno i pospano malo.
...pa probudila sam se skoro.
to je moja prirodna reakcija.
ali nešto lepo mi se desilo od jutros.
danas je subota
po običaju spavam duže, a sve radi kraće,
kao i pošta u kojoj treba da se plate računi
jer će nam, u suprotnom, isključiti telefone,
što ne želimo da se desi.
S. zaboravi da me budi
i ja se u neko doba trgnem i nešto kao pojurim,
pokupim kvaku usput, povredim desni četkicom,
ne mogu da nađem tamne naočare,
stres, znači.
(da li sam pomenula da sipi kiša? sipi kiša.)
i navučem tu nešto na sebe i krenem
a krenem nekom stranom ulice
pogrešnom, naravno,
koja ima jedno po’ kilometra blata
i uvalim se dokoleeena
žabi dorameeena
i
mislim, joj, ako ne radi, joj, upucaću nekog tamo
makar stub, makar zid,
šutaću žardinjeru i vrištati na govornicu.
stanem na improvizovanom prelazu,
blatnjava, otečena, dozlaboga mrzovoljna, dakle, grizem.
prolazi mladić kolima
mili pored mene
i osmehuje se.
i mislim, dakle režim, u sebi: šta se, bre osmehujes, vidiš da je rano i da sam namćorasta i da sam se dokoleeena uvalila...
i on nekako skonta da sam namrštena
ili šta sam sve već mogla biti u trenutku,
sve osim ljupka, pretpostavljam,
i promeni lice u izraz br.17
"pa šta je sad bilo?"
i ja zamislim sebe, pa pogledam njega
filmski smešna situacija
i osmehnem se i ja
a onda opet i on
i ode
i sve to u pet i po sekundi
ali zaista je ponekad dovoljan samo jedan osmeh
(a bio je i dobar tip)
umorila sam se od promišljanja.
bavljenje smislom iscrpljuje i deprimira, uglavnom.
malo ću da pratim doživljaje svesti, onako geštaltovski.
naježio mi se stomak.
u sobi je hladno.
voćni jogurt je bobičast i kiseo.
knjiga je mekih korica i topla od čitanja.
ja se još uvek osmehujem.
