...naturalni mercedes...
...čitam jedan dan o muzeju prekinutih veza... čitah i prije, u fazi informiranja o pokretanju projekta, kad su pozivali ljude da, ako žele, daju svoj prilog tj. doprinos izložbi, priloživši neki od svojih "eksponata" iz bivše/bivših veza... zazvučalo mi je još tada zanimljivo i razmišljah o tome da dam svoj prilog, no zakasnih, zaboravih...
...sad me ponovno čitanje o tome navelo na razmišljanje o tome što bih priložila... vjerojatno znak mercedesa otkinut s manetovog predzadnjeg mercedesa, stodvajstrojke... sad visi na dovratku u stanu... možda se pitate zašto baš to... pa mane jako voli mercedese, a mene je zvao svojim naturalnim mercedesom... možda sad imate sliku nekog stereotipnog lika koji vozi mercedes, no mane je sve samo ne stereotipan tip :-)... mane je lik za sebe... možda ćete misliti i da je naziv "naturalni mercedes" degradacija za bilo koje biće, no za čovjeka koji, kao mane, govori u slikama, to je jedan od najvećih komplimenata... kad mi je prvi puta to rekao prasnula sam u smijeh jer mi je zvučalo beskrajno smiješno... pitala sam, šta? kako?... a on je mrtvo hladno rekao, pa mercedes je najbolje što može da bude za auto, a ti si toliko naturalna da te mnogo volim što si tako naturalna i normalna u glavu, da nisi neko tipično cendravo žensko, i onda si ti moj naturalni mercedes, vrlo jednostavno... :-))
i sad kad se toga sjetim, ne mogu a da se slatko ne nasmijem... mane je imao brdo provala... on govori mješavinu ekavice s njemačkim konstrukcijama rečenica, a još k tome govori u slikama kad mu fali riječ, ko neki domorodac... pa je tako npr. daska za peglanje "ono gde se odelo pravi ravno"... ne moram vam opisivati koliko sam se uz njega nasmijala... iz nekih drugih razloga sam se i naplakala... no, sada se samo smijem... :-))
nego, cijela ta priča s muzejem prekinutih veza me, naravno, navela na razmišljanje o mojim (prekinutim) vezama... u članku u nekim novinama, o istoj izložbi, spominjali su kako se uglavnom uz bivše veze vežu ljutnja (ili čak bijes), gorčina, tuga, netrpeljivost i razne druge, nazovimo, ne-ugodne emocije... iako je bilo i toga, ako ničeg drugog, a onda bar nešto tuge, drago mi je osjetiti da se s nekom lijepo sjetom i radošću sjećam svojih prekinutih veza... pa čak i braka koji je završio na prilično ružan način, s osjećajem kao da iskačem iz broda koji tone... daleko od civiliziranog načina odvajanja, ono kad se zapitaš - tko je taj čovjek...
...s velikom većinom tih bivših ljudi i dalje sam u dobrim odnosima... s nekima, štaviše, i u prijateljskim, bliskim... i recimo da smo si bitni u životu i dalje, iako je naš odnos poprimio neke druge dimenzije i oblike... i meni to mnogo znači... znači mi da nema repova, nedovršenih priča, neizrečenih stvari, težine... čak i ako je bilo povreda, u bilo kojem smjeru, nemam osjećaj da je igdje ostala nezacijeljena rana, ili ožiljak koji žulja... tragova ima... to zasigurno... no svaka osoba koju pustimo u svoj osobni, intimni prostor ostavlja traga u nama... i to je jedan od načina i puteva kako upoznajemo i otkrivamo sebe, i kako se formiramo... neću reći da su me baš moje veze stvorile ovakvom kakva jesam, ali recimo da sam mnogo toga o sebi naučila upravo kroz odnose s ljudima, pa tako i sa svojim partnerima bez obzira na (ne)ozbiljnost i tajanje tih veza i odnosa... i da su mi ta otkrića dragocjena i značajna...
...eto... bilo bi zanimljivo složiti neki svoj mali muzej prekinutih veza... zar ne...
...sad me ponovno čitanje o tome navelo na razmišljanje o tome što bih priložila... vjerojatno znak mercedesa otkinut s manetovog predzadnjeg mercedesa, stodvajstrojke... sad visi na dovratku u stanu... možda se pitate zašto baš to... pa mane jako voli mercedese, a mene je zvao svojim naturalnim mercedesom... možda sad imate sliku nekog stereotipnog lika koji vozi mercedes, no mane je sve samo ne stereotipan tip :-)... mane je lik za sebe... možda ćete misliti i da je naziv "naturalni mercedes" degradacija za bilo koje biće, no za čovjeka koji, kao mane, govori u slikama, to je jedan od najvećih komplimenata... kad mi je prvi puta to rekao prasnula sam u smijeh jer mi je zvučalo beskrajno smiješno... pitala sam, šta? kako?... a on je mrtvo hladno rekao, pa mercedes je najbolje što može da bude za auto, a ti si toliko naturalna da te mnogo volim što si tako naturalna i normalna u glavu, da nisi neko tipično cendravo žensko, i onda si ti moj naturalni mercedes, vrlo jednostavno... :-))
i sad kad se toga sjetim, ne mogu a da se slatko ne nasmijem... mane je imao brdo provala... on govori mješavinu ekavice s njemačkim konstrukcijama rečenica, a još k tome govori u slikama kad mu fali riječ, ko neki domorodac... pa je tako npr. daska za peglanje "ono gde se odelo pravi ravno"... ne moram vam opisivati koliko sam se uz njega nasmijala... iz nekih drugih razloga sam se i naplakala... no, sada se samo smijem... :-))
nego, cijela ta priča s muzejem prekinutih veza me, naravno, navela na razmišljanje o mojim (prekinutim) vezama... u članku u nekim novinama, o istoj izložbi, spominjali su kako se uglavnom uz bivše veze vežu ljutnja (ili čak bijes), gorčina, tuga, netrpeljivost i razne druge, nazovimo, ne-ugodne emocije... iako je bilo i toga, ako ničeg drugog, a onda bar nešto tuge, drago mi je osjetiti da se s nekom lijepo sjetom i radošću sjećam svojih prekinutih veza... pa čak i braka koji je završio na prilično ružan način, s osjećajem kao da iskačem iz broda koji tone... daleko od civiliziranog načina odvajanja, ono kad se zapitaš - tko je taj čovjek...
...s velikom većinom tih bivših ljudi i dalje sam u dobrim odnosima... s nekima, štaviše, i u prijateljskim, bliskim... i recimo da smo si bitni u životu i dalje, iako je naš odnos poprimio neke druge dimenzije i oblike... i meni to mnogo znači... znači mi da nema repova, nedovršenih priča, neizrečenih stvari, težine... čak i ako je bilo povreda, u bilo kojem smjeru, nemam osjećaj da je igdje ostala nezacijeljena rana, ili ožiljak koji žulja... tragova ima... to zasigurno... no svaka osoba koju pustimo u svoj osobni, intimni prostor ostavlja traga u nama... i to je jedan od načina i puteva kako upoznajemo i otkrivamo sebe, i kako se formiramo... neću reći da su me baš moje veze stvorile ovakvom kakva jesam, ali recimo da sam mnogo toga o sebi naučila upravo kroz odnose s ljudima, pa tako i sa svojim partnerima bez obzira na (ne)ozbiljnost i tajanje tih veza i odnosa... i da su mi ta otkrića dragocjena i značajna...
...eto... bilo bi zanimljivo složiti neki svoj mali muzej prekinutih veza... zar ne...
Komentari:
Poslao
ffrida u 01:22, 21/6/2006 | Link | |
Ne volim prekinute veze. Volim kad se veza proživi, kad ima svoj vrhunac, pa makar posle i lagani pad, do faze kad opet ostane veza, ali na drugačiji način. Prosto, volim kad osetim da nas i dalje vezuje neki osećaj pripadanja i mogućnost dalje komunikacije...
Bas je zanimljivo.Dobro je kad imas takav osecaj da je to sto je bilo je zaceljeno.
ja ću u taj perverzni zid boli u tom suludom muzeju da priložim par slomljenih rebara tvog najnovijeg dečka. ljubi te tvoj Mane
:))))) simpatichno
Poslao
dreamybanny u 10:24, 22/6/2006 | Link | |
ne znam zashto sam to radila.
nikada ih nisam ponovo ischitala.