purple moon

...potaknuta s nekoliko stvari, između ostalog i pokretanjem zajedničkog bloga AKT, opet razmišljam o tijelu i tome kakav odnos ljudi imaju prema vlastitom tijelu... negdje sam jednom pročitala nečiju mudru izreku da je tijelo naš hram... zaista i jeste, samo nekad treba mnogo vremena, a valjda i vjerovanja i svjesnosti, da ga zaista tako i doživimo... nekako kao da nas od malena, pa nadalje (uz čast izuzecima), uče da je tijelo nešto što baš ne treba previše pokazivati, dirati i sl... dođe nešto kao nužno zlo... malo pretjerujem i karikiram, ali u konačnici poruka je takva nekakva... da ne govorim o slici koju mediji plasiraju koja je čisti fake, i unosi totalni kaos u poimanje ljepote... iskreno, koliko ste u životu ljudi sreli koji izgledaju baš kao likovi s naslovnica?!... a s druge strane, osvrnite se oko sebe, i sigurno ce vam se pogled zaustavljati na vrlo razlicitim dimenzijama i oblicima, koji mozda imaju malo veze s necim sto se pojavljuje na naslovnici...

...nije li tijelo nešto najdivnije što imamo... to je uostalom jedina materijalna, opipljiva "stvar" koju imamo, koju zaista imamo... sve ostalo malo je, malo nije naše... u jednom času je, u nekom drugom već nije... tijelo je uvijek tu... kakvo god ono bilo... i, šta bismo bez njega, što bi nam dušu i duh nosilo kroz sva naša ovozemaljska putovanja, da ga nije...

...ako ga ne upoznamo, nećemo ga moći niti znati voljeti... ako ga ne volimo, ono će to znati, i njegova tuga i nezadovoljstvo zbog toga različito će se manifestirati, što ćemo opet mi osjetiti, i tako u krug...

...ja sam svoje tijelo najviše upoznala, i najviše zavoljela kroz ples... ritam i pokret... koliko god se drugi divili mojem tijelu meni to nije ništa značilo dok ga sama nisam upoznala... i dok mu se sama nisam počela diviti... naravno da nije savršeno (a i vječno je pitanje što je savršeno)... i, naravno da ga ne volim uvijek jednako, no prešli smo onu neku točku zajedničkog prihvaćanja i sad nam je lijepo, mom tijelu i meni... shvatila sam koliko mi je važno jedne davne godine kad sam završila na operaciji, dosta teškoj... fascinirala me njegova sposobnost iscjeljenja, i njegova snaga... i tada sam si nekako obećala da ću brinuti o njemu... nisam uvijek održavala to obećanje... nekada sam ga zaboravljala, zanemarivala, trošila ga na razne načine... no, srećom, uvijek je uspijevalo u nekom trenu reći mi - hej, tu sam, de malo lakše!... koliko glasno, ovisilo je o tome koliko sam bila u datom trenutku kadra čuti... trenutno se prilično volimo, i zadovoljni smo jedno drugim...

...a, volimo i druga tijela... volimo ih gledati, dodirivati, dijeliti se, razmjenjivati... na taj način isto i dalje upoznajemo i sebe... :-)

---------------------------

...u kakvom si ti odnosu sa svojim tijelom...