...ova priča nema ime...
...ima sad već oko 13 godina kako se V. i ja poznamo... neko vrijeme smo se škicali na fakultetskim hodnicima, a onda smo osvanuli jedno pred drugim jednog dana kad smo krenuli na neku zajedničku edukaciju... ostalo je povijest... :-) zaista, jedna od mojih životnih priča... jedan od onih odnosa koji te u nekoj mjeri odredi, obilježi, koji je bitan dio onoga što jesi... koji je bitan dio onoga što jesam...
...V. je sada daleko, na drugoj strani svijeta... tamo gdje je sve naopako u odnosu na ovu točku gdje sam sad ja... kad ja spavam, on je budan... kad meni dolaze topli i sunčani dani, njemu stiže kiša i hladno... kad... svašta nešto...
...zadnji put je otišao nekoliko dana prije mojeg zadnjeg rođendana... sada je otišao, onako, otišao s velikom O... to znači da ne znamo kad ćemo se ponovno vidjeti... niti gdje... možda ako i kada ja odem tamo-gdje-je-sve-naopako... on dugo neće dolaziti ovamo...
...zašto pišem o V... mnogo mislim na njega ovih dana... ne toliko svjesno, koliko mi se šulja u misli... najviše ovako kad sam sama kući... i puštam misli da same dođu...
...V. i ja smo se upoznali u vrijeme kad smo još oboje studirali... odmah smo se "ubrali" kako ja to volim reći... dosta smo vremena provodili zajedno... voljeli smo razgovarati, šutjeti, šetati, provoditi vrijeme zajedno... nekako smo jedno drugom postali velika podrška, poticaj, ogledalo... naš je odnos grabio duboko u nutrinu i bliskost... i po emocijama, recimo, dobrano prešao one osjećaje koji su i meni i njemu do tada bili poznati u prijateljstvu... u to smo vrijeme i on i ja bili u vezi... ozbiljnoj, svako svojoj... ja u braku... on u vezi koja je nakon nekoliko godina također završila brakom... moj je brak u međuvremenu postao prošlost... što i nije toliko bitno za ovu priču...
...V. i ja smo se (za)voljeli... V. i ja se volimo i dalje... ta ljubav jedino kroz život mijenja boje i oblike...
...V. me je volio onako kako sam zamišljala da bih željela da me netko voli... volio me onakvu kakva jesam... i volio me tako da mi je otkrivao tko sam... i davao mi prostor da budem sve što jesam... promatrao me, bio ono što on jest, i pratio me... volio me bez potrebe da utječe na mene, da me mijenja... s potrebom da bude tu, da dijeli sebe samnom... V. mi nikada nije rekao "volim te" (rekao je tj. napisao je to jednom davno kasnije), no nikada prije niti kasnije nisam imala manju potrebu da mi to itko kaže, jer sam osjećala i znala da me voli... kako je to dobar i ispunjavajući osjećaj... kad ti ne treba da ti netko kaže "volim te" zato što je to toliko jasno...
...sjećam se trenutka kada mi je rekao da je spreman srušiti sve iza sebe da bi bio samnom... rekao je to jednom... i u trenutku kada ja nisam bila spremna na isto... sprečavao me strah... brak... neke druge okolnosti... no, okolnosti su i tako uvijek samo izgovor...
...on me jednako volio i dalje... mi smo se i dalje jednako intenzivno i jednako blisko družili... nismo skrivali svoj odnos... on od svoje (tada) djevojke (sada, žene), niti ja od svog muža... i to nije bilo jednostavno, no to je bilo jedno od značajnijih iskustava u mom životu... posebno njeno prihvaćanje svega... N. je znala sve o nama, i oni su otvoreno razgovarali o svemu... i N. i ja smo se poznavale, i mi smo se međusobno družili... moj muž, M., nije znao sve... znao je za važnost V. u mom životu i našu bliskost, i poznavano ga je, no nije znao detalje... M. i ja smo tada već imali podosta ozbiljnih problema u našem odnosu, i on je razloge za to olako stavljao i smještao izvan nas, i između ostalih i V. mu je bio kriv za mnogo toga, iako su naši problemi počeli puno prije V.... to je jedini razlog zbog kojeg mu ja nisam rekla baš "sve" o odnosu s V... jer bi tada za M. jedino to postao razlog za sve naše nesuglasice, no bješe daleko od toga... možda to sada zvuči kao izgovor, no tada mi je bilo kristalno jasno da upravo tako trebam postupiti... no, znao je za svaki naš susret...
... V. je znao za cijelu moju priču s M. i ono što posebno cijenim je to što mi nikada nije rekao ni direktno ni indirektno da trebam da ga napustim... razgovarali smo mnogo, davao mi je svoju potporu, ali mi nikada nije govorio što da radim... ni u čemu, pa niti u ovome...
... V. je prvi puta otišao tamo-gdje-je-sve-naopako prije nekoliko godina, možda pet, ili šest... i tada mi je to dosta teško palo... nedostajo mi je jako... nedostajala mi je njegova energija i sve što sam imala s njim... no, istovremeno mi je bilo i jasno da je dobro da odlazi... dobro za njega, to je bilo izvjesno... no, dobro i za mene... N. je tada još ostala tu... nas dvije smo se počele intenzivno družiti... postadosmo vrlo bliske... u nekom trenu otišla je i ona... i vraćala se nekoliko puta... svaki put bi boravila kod mene, i počele smo dijeliti mnogo toga... pričale smo i svemu i svačemu, uključujući i njihov odnos, moj odnos s V., odnos nas dvije... neobično, dragocjeno i vrlo oslobađajuće iskustvo... i neponovljivo...
...u međuvremenu ja sam se razvela, što je bila jedna od najboljih odluka u mom životu... i na neki čudan i apsurdan način značilo mi je da se to dogodilo u vrijeme kad V. nije bio tu... nekako mi je trebalo da budem sama kada se to dogodi... zapravo nitko nije znao što se događa dok sve nije bilo gotovo... taka ja običavam provoditi radikalne odluke u svom životu... da nitko ne zna...
...u istom međuvremenu V. i N. su se vjenčali...
...prošlo je nekoliko godina, mislim pet, kako se V. i ja nismo vidjeli... on se u nekom trenutku vratio... neobičan je bio taj prvi ponovni susret... topao, i jednostavan... bilo je zanimljivo konstatirati koliko smo se oboje promijenili... mnogo se toga događalo i meni i njemu tokom tih godina, i to nas je oblikovalo... dalo nam neke nove boje... i bilo je lijepo susresti se ponovno u tim novim bojama, i nastaviti dalje... taj nastavak je bio nekako isti, a istovremeno i ne-isti... ostali smo jednako bliski, jednako se razumjeli, jednako se intenzivno dijelili... no, istovremeno smo sve to radili i nekako drugačije... ne znam kako to približiti... između ostalog, u našem odnosu više nije bilo fizičke komponente... ona je nekako postala nebitna... nepotrebna... nepostojeća... i to je bilo tako nomalno...
...kroz vrijeme koje je bio tu, kao da smo nadoknađivali sve one godine kad smo si samo mogli pisati, i povremeno se čuti... a, nekako mi sada izgleda, kao da smo si uzimali unaprijed za godine kad ćemo opet biti na drugim krajevima svijeta... kao da je bilo jasno da će opet doći takvo vrijeme... i došlo je...
...i ja sam sad tu, a on tamo-gdje-je-sve-naopako...
...i dalje se volimo, i ja mislim da je to jedna od onih ljubavi koje nikad ne prestaju... samo mijenjaju bolje... i oblike...
...eto, iz nekog razloga ova priča željela je van... u slova... ovo su samo obrisi te priče... ona ima mnogo slojeva... mnogo detalja... ovo je ono što je htjelo i moglo van...
...priča o V., i o meni, je takva da ju je teško strpati u neku "ladicu"... zato ova priča nema ime...