...sadness vs. care...
...danas mi je neki tužan dan... točno je godina dana kako je moj tatko prešao u neke druge dimenzije postojanja... fali mi jako... polako je venuo od tuge nakon što je mama otišla... četiri i pol godine prije njega... u početku, nakon njenog odlaska, bio je jako aktivan, radio sve ono što ga raduje, a što nije imao prilike nekoliko godina jer je brinuo o njoj, i njegovao je... ona je naime nekoliko godila bila teško bolesna... nakon što se valjda izdovoljio, počeo je tugovati za njom... nije baš rado pričao o njoj i njenom odlasku... svaki put bi se zatvarao kad bi ju netko spomenuo... i polagano je venuo...
....nekako mislim da bi i prije otišao da se nije toliko brinuo za mene... kako ću ja sama... pritom on nije brinuo onako da ta briga opterećuje, nego onako nekako nježno... i tako se on klackao, mislim, između tuge za njom i brige za mene... i onda je tuga u nekom trenu pobijedila...
...moj tatko je bio moj veliki drug, osim što mi je bio otac... nekako smo se lijepo razumjeli, i mnogo smo lijepih trenutaka proveli zajedno... kužili smo se i bez mnogo priče... a, i voljeli smo dugo razgovarati... slatko mi je bilo kad bi me pitao kako žive i što rade mladi... uvijek je volio biti u toku...
...naučio me mnogim vrijednim stvarima u životu, i mnogo dobra sam primila od njega... ono što sam posebno cijenila kod njega je to što je volio znati kako sam i što se zbiva samnom, no nikada, ali zaista nikada nije pokušavao utjecati na moje odluke i izbore... izrazio bi svoje mišljenje, pokoje neslaganje i sl. ali je uvijek ostavljao prostora za mene samu...
...mama je bila drugačija, ona je nekako suptilno dominirala u našoj obitelji, dobar dio mog života... iako se nismo uvijek dobro kužile isto je odigrala bitnu ulogu u mojem životu... kao da me svojim nepodržavanjem potakla da naučim više o sebi, da istražujem, kopam, suprotstavljam se, i tako rastem i gradim se... i na tome sam joj zahvalna...
...nju sam nekako već preboljela iako mi i ona nekad fali...sjetim se nekih naših zajedničkih trenutaka i rituala, pa ih ponovno poželim...
...na spomen tatka gotovo redovno me stegne u grlu i suza zapne za rub oka... poneka i sklizne... danas su opet tekle... nisam ih zaustavljala...
...mjesto na kojem je njihova spomen ploča okupano je suncem veći dio dana, i podno šume... tatko je volio šumu... njegova rodna kuća točno je podno šume... kao i njegovo sadašnje počivalište... ne odlazim tamo često... zato jer uopće nemam osjećaj da je on tamo... pa i nije... nekako radije zapalim svjećicu u svom domu, sjednem u miru i popričam s njim... tako mi je bliže...
...heh, eto, podijelih ovaj svoj dan s vama, dragi ljudi...
Pošalji komentar
Komentari:
razumem te.........
Izmenjeno od zangrad dana 15/4/2006 u 09:16