Još jednu za put...

5.10.2008
Paklica je tu, stavila sam je u džep.
Telefon, prekopotrebno globalističko sranjce, tu.
Kinta koje nema puno, u posebnoj pregradi u torbi.
Ok, to je valjda to.
Nabacim lažni osmeh preko ramena i krenem.
Dobar dan, kako ste?
Hvala, doviđenja.
Molim, izvol'te.

Idem.
Svi idu negde.
Moram i ja.

Kilometraža definitivno ne ubija potrebu.
Ostavljam te ali sam i dalje tu.

Kestenje je počelo da pada.
Pokupim dva, tri sa trotoara i stavim ih u džep.
Jedan po jedan.
Slažem ih po regalu.
Ljudi me pitaju: Koji će ti kurac sve to kestenje?
Ne znam šta da im kažem.
Volim kestenje, valjda,  volim jesen.
Da bih izbegla neprijatnu tišinu, uzmem jedan
i stavim ga u šaku sagovornika.

Pozdravljam se sa sobom.
Sa stvarima.
Da, da, vratiću se.
Da, da, ništa ne brini.
Jel imaš još onih mentol bombonica?
Idem, ali...uzeću jednu za put.
Objavio Meri u 14:50 | kategorija: Pesme
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar


Komentari:

Pošalji komentar

Zanimljivo :) putuje mi se sad negde. fak.
Poslao Toxicity u 15:30, 5.10.2008 | Link | |
lepo je kad se odlazi sa mishlju o povratku.
svakako da povremeno valja otici na takav nachin :o)
Poslao kojak u 10:14, 6.10.2008 | Link | |





[Template by: Rapsodia Colors.net] [Adaptacija za BlogOye Portal: littledickens]
  Naslovna strana | Napravi blog | Prijavite se