
Bilo je to jednog leta. Mislim da sam imala deset godina. Negde u to vreme su krenule da mi rastu sise. I dupe. I nos. Prolazna kijavica, rekoh sebi. Ali, jebem li ga, simptomi se nikada nisu povukli.
---
Sa šesnaest sam poželela da budem heavy metal grupi. Doduše, nikada nisam uspela da pustim kosu duže od ramena ili da oblačim mrežaste čarape ispod pocepanih farmerki. Umesto toga obavezala sam se na celibat, lepila slike Merlina Mensona po sobi i odlučila da postanem cinik. Propušila sam i počela da nosim martinke na 30 stepeni.
---
U međuvremenu sam shvatila da postoje dve vrste ljudi: devojke koje me sažaljevaju i muškarci koji žele da me kresnu. Izlasci me nisu zanimali. Svi moji prijatelji pretvorili su se u religiozne fanatike. Vladala su pravila na koja jednostavno nisam mogla da se naviknem. Ergo, zaključila sam da je mnogo lakše ostati kod kuće, masturbirati i čitati Fantea.
---
Sa osamnaest sam otkrila Ničea. Odbacila sam koncept boga i napušavala popa koji je predavao veronauku. Ni profesorka građanskog me nije mnogo gotivila. Mrzela sam je. Završila je kao klimakterična trudnjača. Začudilo me je to, najiskrenije sam verovala da je lezbejka.
---
Do dvadesete sam počela sa obilnom konzumacijom lekova za regulisanje raspoloženja, raznim anksioliticima i antidepresivima...Sada uglavnom sedim, pušim pljuge i pišem. Bavim se nekom kvazi umetnošću s vremena na vreme i divim se svojoj genijalnosti. Ja sam okoreli egzistencijalista. Volim pitu s višnjama i čekam da napunim trideset i petu.