|
A onda je seo da piše ... E pa mogao bih baš! Al’ sam večerao i ode mi inspiracija u nepovrat. Pobegla krv u stomak, ima preča posla. Moj tast bivši ( jerbo, ako imam bivšu suprugu, onda sigurno imam i bivšeg tasta) imao je običaj da kaže: u se, na se i poda se. Jbt kakva filozofija! Nije da nije u pravu, nego sam više sklon fantaziranju i emocijama ... Takav tip čoveka. Taj famozni ja. Pun nekih zaludnih želja i sa jednim velikim problemom: muka mi je da gledam, kako mi život jednostavno protiče kraj mene. Svaki dan obaveze, frka, problemi, rešavanje istih. Kukaju na sve strane. Treba ovo ono, a onda uzmem čarobni štapić u ruke i PUFFFF! Eto, izvolite, na. A jel pita neko, šta meni treba? A? Ma ne, ma ti si bre ... ono ... E pa nisam! Samo ličim možda. Vrlo možda. I čemu sve, ako u meni nemir podrhtava? Gde je odmorište? Kuda ode smeh? Kuda radost? A da ipak popijem jednu, ili nastavim da čitam blogove, pa da se uverim, da ni drugima nije lako. I šta ja onda imam da kukam? Pa baš! |
Komentari
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|

