1. Na prvom pismenom iz sprskog dobila sam trojku. Nisam se potresla koliko moj tata, jer sam se smatrala matematičarem. Kasnije su profesorke, zbog te matematike, moj nedostatak epiteta za proleće i jesen koji dolaze u naš grad shvatile kao urođeni invaliditet pa mi je sprski, provučen kroz tu svetu i blagodarnu ustanovu Nastavničkog veća, uvek završavao sa odličnim pet.
2. Onda negde u srednjoj, ja sam tad bila mnogo džon-lenonvski-imedžn pravična, kad je sprkinja došla kod I. i šapnula joj da ima neki konkurs i da ona pošto tako lepo piše treba da pošalje neku pesmu, u inat svima njima otrčala sam kući i naškrabala neku jadikovku o drvetu kog poseku, sve sa stilskim atributima jeseni koja je zavila naš grad, i o njega okačila drugu nagradu.
3. A ta novinarka, koja je pravila reportažu o nama dobitnicima, rekla mi je pred svim tim pesnicima i piscima, samo meni, tada, u zgradi Radio Beograda tog sumraka pred Uskrs, Uz ovo tvoje plakala sam kao kiša...
4. Onda sam htela da budem pisac. Onda je mama zvala tatu iz Australije, onda je tata zvao mene, onda su sledili dugi razgovori, malo se plakalo, malo se bunilo, malo se pretilo bežanjem od kuće, malo se čitala Lolita, malo se učila hemija, i na kraju se ipak obukao beli mantil.
5. Onda se više nije pisalo. Malo se zaljubilo, zapravo mnogo, do ludila, do svakog slova azbuke, pa se nije učilo, pa se padalo na ispitima, pa se govorilo kako se mrzi fakultet, pa se malo patilo, pa se malo zacelilo, pa se iznova upadalo u neke nikad znane ponore i kosmičke bluzove, opet mama, a onda se iz očaja posle nekih neskrivenih suza vratilo pisanju. I tako, sačekavši da I. zaspi posle silnih ispitnih pitanja i pređenih skripti, ja sam mu pisala prve pesme. A uvek sam za te poete mislila da su smušenjaci i smarači.
6. Jednom dok sam preturala po fiokama i nekim starim rentgenskim snimcima, našla sam diplomu za prvo mesto na još jednom konkursu. Nikad je nisam ni videla, u žiriju David Albahari, to sam znala, sećam se kad smo bili na ekskurziji u Delfima, a mama me zove Dobila si prvo mesto... A glas joj drhti, ne od sreće nego od straha što ću možda da škrabam i zanosim se, mesto da mirišem na etanol i idem u vizite. I gledam diplomu, a u ustima mi ukus maslina, kad ono – predsednik žirija moj omiljeni pisac na celom svetu! Da, njega sam čitala u Studentsom parku kad mi je Gospodin otkazao bioskop, a nisam smela da se vratim kući jer sam zagrebala još jednu peticu, onu fakultetsku, i tako smo se zajedno, ta junakinja i ja, pitale gde je On i šta radi i kakva je to uopšte ljubav, ako je to ljubav...
7. Nije meni književnost uvek bila najdraža. Mlatila sam se sa slikanjem, i dalje nema lepšeg mirisa od onog terpentina, i ništa ne sija tako kao sveže naneta uljana boja, ali šta čovek može da uradi sa samo trideset svima znanih nepromenljivih simbola ostaje neprevaziđeno.
8. Sloboda je nešto najzahtevnije i najlepše što neko može da da, a najveća sloboda impresije leži upravo u književnosti. Pustiš misli da trče kao psi koji tavore po stanovima, i one se razigraju, vrte, vraćaju, bune, laju, vode ljubav sa drugim psima, i onda te na sopstevnom na tepihu jedne noći iznenadi štene, tvoje a nečije, ne znaš mu ni uzrok ni poreklo, a ono plače kao dete i ti ga gledaš, i možda se setiš kad i gde se začelo, i bude ti drago to kudravo poludivlje pseto koje te promeni i raste u tebi, iz neke neprimećene klice koja se skrila u rečenici pročitanoj jedno veče, posle neke svađe ili ljubavi.
A red je na: Mazzu, snosku, nenadjebivog, glupog, Ansiu, Lilith, elfish... i nemiri, mada kapiram da joj to nije koncepcija :)
