4/3/2006
Dimničar o svojoj lepojki
Ja sam njen karanfil
Ona je moja rupica na kaputu
Ona je moje ludo zvono
Ja tučak u njemu
Ona je moja privlačna zamka
Ja sam njena zaluđena ptica
Ona je moje srce
Ja sam njena pomešana krv
Ja njeno drvo
Ona u mojoj kori urezano srce
Ja njen klin
Ona moj zarez
Ja sam njena duša
Ona moja užarena kopriva
Ja njeno raspaljeno ognjište
Ona moja zimska vatrica
Ja led u njenoj čaši vode leti
Ona moj vatreni duh
Ja sam njen medved
A ona alka u mom nosu
Ja sam kosa koju su mlade krojačice
Nekda ušivale u haljinu neveste
Da bi se i one iste godine udale
Sitni udari grada mala violina od krvi
Slabi krici vapaja tihi jecaji vetra
Kišica poljubaca cijukanje proleća
Uskoro će se sveće noći
Pogasiti vatrom jutra
I rodiće se dan
Voda iz oluka krenuće moru
A sanjalo sanjaće svoj san
Ljubavnik će poći za svojim ljubavima
Dimničar će poći za svojim ljubavima
Dimničar svojim putem.
Komentari:
Pošalji komentar