Borim se protiv osecanja sputanosti koji me obuzima svakim korakom koji nacinim na ulicama mog zlatnog kaveza...
I nije problem u ljudima, sistemu, politici...nijednom uobicajenom razlogu...
Problem je u meni...
U krilima koja su se neocekivano razvezala. U potrebi moje prirode da luta...
Trudim se da otkrijem odakle mi to...
Nisam li nekim nesrecnim slucajem nasledila tu, najgoru od svih osobina, za ljude oko mene najgoru, za mene samu koja sam gonjena nemirima... ne otkrivam je u precima...ili makar ne u tolikoj meri naglasenu.
Nemiri me gone od kako se secam sebe... davala sam im svakakva imena... gladju sam ih zvala i hranila se promenama ljudi oko sebe... nemirima sam ih zvala, i sada to ponekad cinim, i pokusavala da ih utihnem u glavi... da zanemarim preskok srca... da ne mislim o tome kako mi se pluca stegnu na pomisao o mirovanju i stalnosti... onda sam prestala da trazim imena, da pokusavam da pojmim uzroke... pocela sam se boriti protiv manifestacija i njihovih posledica...
Osecaj da mi vetrovi divljaju umom... da je dovoljan samo jedan udah pa da se odlepim od zemlje i nestanem u prostoru i vremenu...
Dugujem ljudima oko sebe da ih utisam, da ih smirim, da ne obracam paznju, da budem mirna i stalna... govorila sam sebi kada bi me "spopale lude"...
I cutala sam o tome...
Navikla ih da su to periodi povlacenja u samu sebe... nametanja uzasnih kolicina obaveza...da me istrose, da me svrte na jednom mestu, kraj onih koji to zasluzuju...
Cutala sam pred sobom o tome. Mislicu o tome sutra...jednom...onda kada nista drugo ne bude preostalo da se o tome misli... samo ne sada...da se ne suocim sa mogucnoscu da sam to doista ja...nestalna, olujna, stihijska ja koja trazi neprekidan pokret.
Mislila sam - zadovoljice me misaono kretanje... neprekidno... jer to je ono cemu se tezi... ono u cemu je sustina, valjda... i dugo, dugo dozvoljavala sebi da se pretvaram da verujem da mi je dovoljno...
Vetrovi su se... neocekivano...pojavili ponovo... razneli slabasne okove primirenosti...jaci no ikada... i vrte me snaznim udarima... cudnim ritmovima... po Beogradu koji mi je sve manji i manji...
Hm. Znam o cemu pricas.
To su, actually, dve konstante...jedna je teznja za mirom, stabilnoscu, etabliranoscu, prosto to je usual kod ljudi, a ovo drugo, "nemir", "adrenalinska zavisnost" i kako god da to nazoves, to je druga konstanta i zjbn je sto je suprotna prvoj. Medjutim, nikakve potrebe nema da trazis uzroke jer i kad ih nadjes neces ih otkloniti...stvar je u tome da napravis ceo jedan niz kompromisa izmedju te dve konstante..."igras, igras, igras"...i onda to nekako funkcionise...a nusproizovdi idu u oba pravca (dobrom i losem po tebe i okolinu)...recimo, moze da ti padne potpuno suluda ideja da upises fax u tridesetoj...da menjas profesije itd... Ma...long story...al "sve znam" :)
Inace, iskrenost ne dugujes nikome, osim, eventualno, sebi.
ne... iskrenost duguje svima koju su prema njoj iskreni...
a ta romansirana priča o "adrenalinskoj zavisnosti" je ... pokušavate to da prestavite kao nešto interesantno, lepo, cool (ovo je sjajna reč - sve znači), a u stvari je uglavnom proizvod neke nesreće , nezadovoljstva ili tako nečega ... ili se bar meni tako čini...
Meni se cini da ste obojica u pravu. Nenadjebivi kada tako precizno opisuje sukob dve "konstante" (ako nije paradoks reci za nemir da je konstanta...) i Lez kada pise o nezadovoljstvu. Ne vidim zbog cega to mora biti suprotstavljeno... nikada nije jednostavno i svega toga ima, to ne krijem... naravno da sam nezadovoljna ako gusim jedan veliki deo sebe da bih ispostovala spoljna pravila ispravnosti... i naravno da sam nemirna ako sam nezadovoljna.
Sto se istine tice... ponovo mi se cini da ste obojica u pravu... Istinu dugujem PRE SVEGA samoj sebi...a potom i svim onim ljudima koji su je pruzili meni... jer je to jedini nacin da ovo bude fair game... ili gresim?
Ma bre ženska glavo (muška pameti), što se ti mešaš i to sa nekim stavom "obojica ste u pravu" kada i onako o tebi pričamo...
i nismo obojica u pravu...
'vako... ja mislim da ta nemirnost potiče iz nezadovoljstva, a ne može nezadovoljstvo biti konstanta. ako jeste, bolje se odma' rokni... nestalnost može odlika karaktera... ali, mislim da je to vezano za nezrelost i neodgovornost.
i sebi ništa ne duguješ, jer je to besmislen pojam/koncept/ideja/... duguješ drugima (ne mislim da Ti konkretno duguješ drugima, nego se samo drugima može dugovati)...
Mhm. Pa to je pitanje terminologije. Kad kazem "dugujes sebi" mislim da moras da se preispitujes, jel. Introspekcija i to. I da se trudis da se ne lazes i da ne bacas pogled u stranu, tj, na bolje verzije sebe, jer se na taj nacin ostaje u mestu forever.
Iskrenost i "istina" su mnogo mocne stvari i s njima treba jako pazljivo. Mislim da ne treba po svaku cenu snabdevati svoju okolinu svom istinom o sebi. Nepotrebno je opterecivati ljude tolikim dozama sebe. Sem toga, my own istina je hmmm unija skupova (bahhh) sa my own privatnoscu. Ne treba totalno deliti sebe sa onim pored sebe na primer. Mnogo je bitno da ostanu dve jedinke.
U tom smislu nista ne dugujes. Tj sama biras koliko dugujes.
E, sad...to sto je neko prema tebi dobar/iskren/zao/ovakav ili onakav, to ne znaci da mu treba vratiti istom merom. Najcesce ni obrnuto nije slucaj. I tako.
A konstanta je sve ono sto traje u prostoru i/ili vremenu. Da l je to nemir, mir, ili ubrzanje...manje je bitno.
kako god, ako su umereni mogu biti vrlo konstruktivni
Permanent Link