Imam  putovanja, tišine i povratke,

ravnice žute i raskvašene kao

suze.

Puni mi džepovi dozrijelih  poljubaca i molitvi.

I kad zazvone zvona crkvi  ja

zaronim,

krstim se vodom pod mostovima Dunava,

gdje plava tuga u srcu riba

guta vrijeme koje nas ne ima.

Imam i gomile nezavršenih rečenica

i nesavršenih misli.

Gledaju me od Istoka u ružičastim jesenjim buđenjima,

zalijepljene na mojim usnama kao

«slatka vuna»  seoskog sajmišta.

Vidim ih u oku galeba na mojim prozorima i

kriku bijelog brodovlja kada ga odvezuju od

ovih obala

mrešakjući nabore  slana plavetnila.

Skrivaju se  u obliku tvojih usana,

i trncima kada se približe na dohvat mojima.

Imam zaboravljenu dušu i nepotrebne nježnosti

nakupljene na obrazima ,

u malo ispucalim glasnicama

i  koracima.

Usitnjene kao prašina sipe se niz oblik tvojih ramena

u mojim dlanovima.

Skupljam ih u uzdasima, pa

 utrljam u dane da gore kao

mirišljavo ulje.

Žižak te lampe nosim tajno,

u ušima,

i svjetlost slušam.

Odzvanja.

Kao ti i ja.

Pratili su me dok ih ne stavim u usta i progutam .

Odvozili  su me  mjesecima kolima hitne pomoći iz škole. Gušila sam se i povraćala. Ugurali  bi mi u injekciju i problem bi bio riješen. Nekada nisam mogla hodati potpuno izdrogirana i tupa. Sušila su mi se usta toliko da sam imala kraste koje su bile gnojne i krvave. Mjesecima su se svakog tjedna  vozili samnom onom smrdljivom autobusu do psihijatra koji je bilo izdrogiran više nego ja. Mislim da je umro nakon nekoliko godina.

Ja još uvijek živim. Nekada drhtim kao prut. Nekada suspregnem mučninu. Ali kunem se mogu osjetiti njegove ruke kako se penju po mojim bijelim čarapama, skidaju mi gaćice i diraju me tamo gdje nitko nije. Valjda  sam svaki put dobro upamtila. Tada povratim. Bude nakon toga dobro, prazno i tupo.

Mogu i voljeti ponekad. Ne volim kada netko viče,  ne volim ni agresivne filmove. Bojim se bliskosti. Tek sam s 18 godina imala prvo iskustvo. Gorak okus. Plakala sam. On nije shvaćao zbog čega. Malo krvi između mojih nogu blago je obrisao. Meni se gadilo. Željela sam mu darovati svoje tijelo. To je sve što sam imala. Nije išlo. Nisam imala snage priznati mu. Kasnije me ostavio. Rekao je :  «Ne mogu protiv tog mraka u tebi. Ponekad mi se čini da si mrtva.»  Bio je dobar dečko. Umorio se. Mislim da je oženjen i ima djecu.

Ja se nisam udala.

Nekada  poželim onaj starački vrat zadaviti rukama. Sada je bolestan. Kažu da umire od raka.

Ja sam umrla tako davno.

Valjda je na njemu red.

Otkrili smo okus ljubavi

one noći dok su se rađali naši poljubci

i ispadali iz  tvojih ruku i

mojih  kosa kao prvi snijeg.

Prekriveni njima gledali smo mrak.

Te noći Mjesec je zapeo svjetlosti sjenu

 da  obasja  vrhove mojih grudi

i  tvoje usne isprepletene s mojim

kostima.

Mrtvi bludni padali su  sati

u raku prošlosti.

«Vrijeme ne postoji dok ti postojiš.»

-rekla sam.

Ljubeći dan u usta

jutro

se uspavalo

i prosulo

sva naša

Pitanja

po mojim uškama

Nijemi kao drhtaji

stezali smo jezikom ispucane

riječi

kao zagrljaje;

da ti ne odem, da mi ne odeš.

Rekao si:

«Volimo se  još jednom prije svitanja, možda dan bude jasniji.»

Nedostajanje Tebe nagriza jutra poput rđe;
prožima umjesto mirisa prve kave
prozor, stepenište i hol
i moje lice obješeno o naličje jastuka.
Krećem se u čarapama
da prigušim postojanja,
dok dolijevam snove
u gutljajima 

……..o kako se ne bih još budila….

i , eto…nastaje pjesma.
Zapletena
u disanju
zastora na prozoru,
razmaku bora na tvom čelu,
u jutrima Atlantika što donose kišu,
u noći ispucalog Juga
i podivljala bosiljka,

u kružnicama Mjeseca  u mojim očima,

na bijelom jahaču oblaka

u raskrvavljenom oknu svitanja.

  …sanjam te …

 …tvoja glava na mojim grudima..
 ..na čelu ti ispisujem stihove tišine,

..prokleto  dobre.... tišine...

Moja.

priđi,

dohvati,

obuhvati,

zahvati,

utihni,

utisni,

usnu

na

usni,

razvali

pa sagradi

na mojim

grudima

tvoje

ruke,

otopi

vatre ,

vode

kao krijesnice

neka te vode

u vode,

udahni,

zaroni,

duboko,

na dnu,

mrtvi tragači,

osmjesi

papirnati ,

tragovi,

krvavi cvjetovi  

života

smrti

ljubavi

sasušeni

na mojim koljenima,

klečim na

spoznajama,

drhtavim

plamenom

svijeća

topim

otopim

dane

i noći,

još samo

Kiše

mirišu

na kadiš,

ispod tvojeg jezika

okus postanka

i prestanka,

otvori  dlanove,

oči

moći,

dopusti

da uđem u tebe.

                                 još ova noć, još jedan dan, još ovaj san, još jedan život, još jedna smrt, još jedamput, još stoput, još put, još hod, još glas, još znak, još ...

Marta je sjedila u čekaonici punoj žena. Ja sam stajala i skrivala se iza rečenica T-ovih priča. Umijem s lakoćom navući lice nedodirljivosti i nekim zidom  odijeliti svijet od sebe. Ljudi to razumiju i kažu : «Drska kučka.» Nepodnošljivom toplinom rumenih obraza smiješila se .«Malo je smiješno.» ponavljala je kao mantru. A meni su zvukovi njezinih riječi izazivali mučninu. Zatim je položila svoju nezgrapnu bijelu ručicu na koljeno žene koja  je sjedila do nje. «Ti si dobra. Malo je smiješno» rekla joj je. Gledala je u oči i nisam mogla spustiti pogled i trudila sam negdje iz mojeg mozga izvući u svoje zjene ono najbolje od mene. Ali Marta je znala ući kroz pukotinu mojih grudiju. Tamo gdje se uvuklo malo morske soli. Osjećala sam da me rastvara njezin pogled, da ona prolazi taj zid nepremostivosti  kao da lebdi. Marta zna. Malo se zavali u sjedištu i bezbrižno nasloni kao da će upravo taj tren utonuti u san. Onda se nasmiješi i ponovno promotri moje lice. Ima gotovo 100 kilograma i iskrivljene noge. Teško se diže .Pružam joj ruku da ustane. «Hvala , hvala .« kaže. Osjetila sam joj tople dlanove. Marta je tako nemoguće nježna i nasmijana da me boli. «Prestani me gledati!» –želim joj zapovjediti. Ona se privija oko struka svoje majke i grli ju. Mazi svoj obraz o majčine grudi. Sluša majku i gleda ju tim osmjehom kao štene. «Malo je smiješno. Marta mora čekati» Smiješno je Marta što ti zavidim na toj toplini i tom osmjehu kojeg sam zaboravila i na majčinim grudima i tvojoj spontanosti i tvojim iskrivljenim nogama i svih tvojih stotinukilograma. Marta neće nikada dočekati moje godine.  Ja ostavljam Satrea i Plutarha i Krležu za "stare dane" . Daruje osmjehom svakog  . Ja smatram da je moj osmjeh dragocjenost. Marta voli. Ja se trudim da prestanem voljeti. Marta me gleda u oči. Moje staklaste oči pokušavaju zadržati suze. Želim da me čuva. Želim njezinu ruku da me drži. Želim biti živa. Marta živi i kaže :«Malo je smiješno! Malo je smiješno!»

autor slike Stefano Lupino

Izmaglica se hvatala kao paučina po mojim očima.  Sunce se upiralo da isuši, ispari i zapali toga dana.

Do tada rijeka je živjela i otjecala i utjecala i oblizivala moje dane slatkastim snenim valima koje sam koračajuči  ravnomjeno snažno pratio u  popinjanju i napuštanju ove obale.Znao sam dokle će sezati i kamo se povući za plime. Volio  sam rijeku. Zato sam te odveo do nje.

Sjedila si na rubu stolice razmaknutih koljena.

Zatim si micala  usne i podizala dlanove i opisivala riječi i udubljen u tvoje pokrete  izgubio sam sluh. Vidom izoštrenim tišinom spuštao sam se niz tvoje usne, zube, tvoje grlo i probijao se do srca..... kada bi samo mogla prići malo bliže i pružiti mi grudi da na njih položim uho.

Želja za tvojim otkucajima srca  nakupljala mi je slinu u ustima . Nešto si govorila ramenima, zatim se smijala pa zatvorila usne. Zastajala bi da udahneš i u tom trenu ulazila si zjenama u moj mozak. Kao oštrica pribijala si se ravno u  iskru kojom pretvaram krvotok u riječ. Zanijemih. Poželih. Rukama obujmih čašu ili tvoje koljeno ili sam sve to sanjao.

Osjetih tvoj dah. Udahnuh ga.

Zadovoljno si skupila usne i  ustala. Imala si me. Disao sam te.

Spustila si se stepeništem do rijeke.

Na jagodicama prstiju prinijela si kapi rijeke na usta.

Obljubila si rijeku.

Stajao sam iza tebe. Samo pokret udaljen od tvojih leđa i tvojeg vrata. Da si se  pomakla. Da sam se prislonio bliže...

Ukočenih prstiju i bez treptaja kapaka  ponovno te poželih. Razderati sve što prekriva tvoju kožu. Prisloniti uho na tvoje srce.

Drhtala je rijeka. Čuo sam tvoje stope koje je gutao asfalt užaren kao moj mozak.

I sve je bilo gotovo.

Danas je bablje ljeto  izlilo fini bjeličasti preljev preko njezine površine.                Otječe teška i umorna i ne govori mi ništa. Sebi dovoljna. Ja sam sebi previše.

Sada prolazim kraj nje  mrtvim koracima.

Misli prepuštam bujici i šašu i ptici.

Čujem valove kako otkucavaju krvotok rijeke.

I želim.

Otkucaje tvojeg srca.

I  želim.

Obljubiti nju i tebe.

Znala sam da će se dogoditi kao što znam kada ćeš se ti pojaviti čudnom sjetom prizvan i pozvan. Osjetim  negdje na jagodicama prstiju tvoje tek začete rečenice i sve ono što te obuzme i natjera i prisili da mi ne odoliš pa onda  pokušaš sve opravdati.

Znam i kada bi me zgnječio u mojem postojanju kao malinu i onda napišeš rečenice bez interpunkcije i suzdržavaš se  u slovima, u ustima, u ušima ..volim tu hrabrost na granici bola. Prikupi sve otkucaje mojih misli u jednoj točci na dnu mojih leđa, na dnu tvojih. Tu ih vrti, vrti i prostire ih  po mišićima, zateže i škripi. Otvara nove i nove konačnosti. Ja više nisam granica. Ti više nisi omeđen. Sada razumijem što si mislio o dušama. Zovem to pripadanje.

Osjećala sam i nju tako na nekim zaboravljenim kostima stopala, strujanju po grudima,  na obrazima. Blagi osjećaj rješenosti nemira svemira i moje svijesti koju poslijednjih dana upakiram i uredno odložim za neki drugi dan. Događalo se u nekom meni neznanom ritmu kojega ja nisam uspjevala poremetiti. Godilo mi je to odlaganje mene u mariginu vlastita vremena ili sam ja odložila vrijeme? Ne znam. Ne razmišljam. Samo se okrenem na leđa i raširim ruke i noge i gurnem glavu dublje, da prekrije uši ,u vodu. Nisam ili jesam ili opet nisam svjedno je. Zovem to svjesnost uranjanja.  Samo voda , sol i samo sunce na mojoj goloj koži. Zovem to i  odmaranje od sebstva.

Noseći tu drhtavu svijest o događanju, u predvečerje ja sam namještala vrat i izvijala se na fotelji ne bih li uhvatila što veći dio neba. Isprva su me izluđivali zrikavci i čvrčci i skakavci i psi. Kada ih umirih u svojem nemiru postali su nedjeljivi  mojoj noći. Mojim noćima.

Bile su noći kada sam samo brbljala sa zvijezdama, gledala kako se Mjesec puni, osluškivala noćne leptire i napinjala zjene u mraku. Mogla sam bez imalo grižnje savjesti tako ostati dugo, zaista dugo vremena. Noć i ja jednako tamne i jednako svoje. Iščekivanje me umirivalo. Davalo mi  je da predahnem i predam se svemiru.

Priznajem da sam se plašila neću umijeti reći prave riječi i da ću sve propustiti zbog prirođene  nespretnosti  govora.

I noćas podigoh lice prema svjetlosti njegovoj.

Ugledah nju.

Padala je.

Moja zvijezda.

Mahnuh joj osmjehom a moje usne izgovoriše nepogrešivo....

 Zatvori oči. Sada ću ti priču nacrtati na koži.

Ako pokušam da te ne volim jedan jedini dan

ja postanem mrlja tinte na praznim listovima

koji jedu sve moje misli prije nego ih uspijem zapisati.

I već se neko vrijeme zapravo igram

hvatača papirnatih zmajeva

a oni izranjaju, uranjaju i pojavljuju se na najneobičnijim mjestima,

između naslaganog kruha i

čaju od brusnica,

uzdišu sa svakim zalaskom sunca

ili samo prođu tutnjajući kao neki mrki i sasvim razljućeni oblaci

koje ne smijem ni pitati kamo su naumili.

Ja zapravo nikada nisam dorasla ljubavi i

nikada neću naučiti kako obuhvatiti to što

me lomi u trenu kad u boji života ugledam tvoju zjenu

ili tvojeg srca sjenu.

I postiđena pred  pravim pjesnicima ljubavi

ja te  ipak u svakom novom stihu i rimi tražim

da uhvatim

i u pjesmi zaustavim

i ..

volim.

Jesam li hrabra ako se utopim u jednoj suzi?

Nebom je prsnulo predvečerje.

Zlatno i ružičasto na kraju sivog dana.

Prislonila sam misli na oblak, to zgusnuto treperenje nemira ,i isprela ga nitima u bjeličastu pjenu valova .

Tamo negdje ,dolje, u Kvarneriću, bura ga veze po kamenju, usitni u prašinu kapi i odloži u novi val.

U nosnice uguram sjećanje na miris paperjaste tišine , pucketanje leda pod stopalima, šuškanje lista umočenog u mraz, bljesak reklama i rijetke prolaznike , zacrvenjelu studen mojih obraza ,promrzle  ruke i   tako topao dah zgužvan između prolaznika i naših usana.

Onih noći kada su me hirovito i silovito sa sjevernim vjetrom odnosili dalje od mene same. Da povjerujem da me nikada nije ni bilo.

Stvarnije od stvarnosti sada me sustižu te zimske vinjete .

U umiranju ovog dana, sata i mojih otopljenih misli sa kojih kaplje suza.

Jedna po jedna.

I utapaju se tamo dolje,  u Kvarneriću.

Nebo ih  predaje moru.

Šuma je obukla plavu tamu večeri.

More se više ne vidi.

Upalila sam svjetlo i zatvorila te u srce.

«Priđi » kažeš » da okusim suze na tvojim usnama.»

-uputa-klikni ovdje , prije čitanja a radi slušanja- fala lipo :-)

….a onda svi imaju tvoje usne i onaj okus vlažnog poljupca  koji se blago spušta niz moj vrat i prati liniju ramena i  zavojito slijedi rijeku tvojeg grada , tamo sve u praskozorje sna.

I  mirišem tvoju košulju natopljenu minulim proljećima.

Koliko je prošlo sreća od mene do tebe uopće se ne sjećam, mislim da nije ni bilo sreće bez tebe…nikada…

Mjesečina rastvara

Napukle misli

I ulazim

U tebe

Poput blage izmaglice,

Ušutkavam srce

U suglasja tišine

Da ne probudi duh tvoj.

Noć otkriva veo po veo tvojih snova,

I ogledam

se

U pješčanim dinama onih dana

Kad uhvatiš u letu

Vjetar i pospremiš ga u

Svoja krila.

I osjećam

blagi okus topline na mojim dlanovima dok se budiš a ja  te umivam

u mojoj kosi

I vidim

ti oči u ovoj tmini

kao nebeski svodovi natkrilile me.

Dotičem ih  nježnošću latice.

I znam,

Na tvoje sam usne spustila svoje srce.

 Toči se  aurora mojih snova u nebeski pehar.

I dok sam koljenima razmicala svjetlost od tmina

U tvoj dah

Sleti osmjeh.

Svanulo je.

Volim što postojiš

Umnožiš me iz sebe

Pa odvojiš

Promatraš me

I prešutiš

Samo zagrliš

Izgubiš se u daljini

Pa vratiš

Da me poljubiš

Zatakneš me za svoj osmjeh

I nosiš

Skriješ se u oblaku

Sunčevu kraku

 poželiš

Da si tu kraj mene

Onda zanijemiš od ljubavi

Stoljećima

Okameniš našu ljubav

Živiš u svim životima

Da se sjetiš

Da voliš

To što postojim

Jutros su vodili ljubav

Moja pidžama i tvoje bokserice,

Tamo ,na dnu kreveta zapetljani,

Zgužvano su disali

U mraku ispod perja i plahti.

A ti i ja smo

Zagrljeni  i goli

sanjali.