PRESELILA: OVDJE KLIKNI ZA NOVO MJESTO DRUŽENJA

I OVO JE MOJE NOVO MJESTO S PRIČAMA

ETO...DRAGI MOJI,

BAR NEKO VRIJEME ( NADAM SE DA JE TO EVOLUCIJA :) ) BITI ĆU NA MJESTU ČIJI LINK VAM SE PLAVI IZNAD OVOG TEKSTA...

HVALA VAMA ŠTO DOLAZITE I ČITATE OVDJE I NA DRUGIM MJESTIMA MOJE VIRTUALNE STVARNOSTI...

NURLISOUL

kao oni

kao dan

kao sunce

kao san

kao glas

kao ne

kao da

kao sutra

kao sada

kao nada

kao pitanje

kao kajanje

on me voli

kao sjećanje

kao stjecanje

kao strah

kao idem

kao ginem

kao kradem

kao ubicu

kao stupicu

kao mrvicu

on me voli kao osobnost

kao gordost

kao pakost

kao jelo 

kao tijelo

kao neću

kao priču

on me voli kao nažalost

kao usprkos

kao bitak

kao svitak

kao ovisnost

kao seksualnost

kao banalnost...

on me voli

ili jednostavno

izmišlja razlog

da opravda

ljubav?

         Brodski dnevnik...... 

U sred noći čuo sam kako silaziš s kreveta. Okrenuh se prema tvojoj strani i vidjeh kako moja prevelika majica koja je uzela ulogu spavaćice, leluja oko tvojih bedara i čuh tapkanje bosih stopala po daskama. Pričekah da vidim da li ćeš se vratiti. Možda si žedna, pomislih. Spustih glavu ponovno na jastuk. Nisi se vraćala. Ustao sam i izašao na krmu. Mjesec je jasno osvjetljavao more.

Bila si na pramcu. Priljepljena za pod kao morska zvijezda.

«Uživam.» šapnula si.

Bojao sam se da bi zvuk mojega glasa mogao poremetiti tišinu koja je vladala nad morem i nad nebom i nad nama, uljuljanima u oboje. Udaljeni od kopna toliko da su se svjetla grada na obali činila poput zvijezda i u prvom trenu, gledajući oko sebe, ne bih se snašao odrediti  granicu gdje počinje nebo a gdje zemlja i gdje more. Sve je bilo jedno.

U treperavom nemiru pokreta morskih valova i vjetra i mi smo bili jedno.

Možda je to jedan od onih trenutaka koje ću pamtiti čitav život. Možda zato jer sam trebao jasni dokaz da ništa izvanjsko ne može poremetiti ovo, tek sam sada dopustio da budem svjestan. Ti si se opustila već kada smo odvezali konope. Odmah. Kao da je ovo naše izbivanje i iskradanje i nestajanje nešto potpuno ignorirano i oslobođena od ikakvih tereta stajala si tako čvrsto na moru da sam pomislio da ćeš hodati po vodi. U trenutku kada si ležala na provi, zagledana u zvijezde, u mojoj majici , sa slanim okusom na svojoj koži koji je donosio vjetar, sa krmeljivim očima i raširenim rukama, bosa, tiha i mirna, sretna, shvatio sam te.

I uživao u prizoru.

Moje egoistično ekscentrične želje, moje zaboravljene misli, neke čudne i zbijene emocije koje nisam imao pojma odakle dolaze, slike, zvukovi i..strah (koji se javio poslijednji prije nego se dogodilo, prije nego me potpuno razoružalo, nego me smlavilo, izmljelo kao svježe usitnjeno meso mojeg ega) penjali su se uz moje tijelo ostavljajući za sobom u kostima i mišićima praznine i izlazili nekud u ovo prostranstvo ispred mene. Miran do nepokretljivosti, do usporenog disanja, do neosjetljivosti udova, miran do crkvenih stupova u Eufrazijani, miran do ruševina Dvigrada, miran do riječnih korita Amazonasa, miran do dijamantnog reza, miran do Boga, miran do smrti. Pustih se. Prepustih se čarobnjaštvu mjesečine i mora, vjetra i zvijezda, života i tebe.

«I ja.» pomislih, nagnuh se nad tvoje lice i spustih cjelov na zvijezde u tvojim očima. 

                                                                                kapetan

http://www.blogoye.org/nurlisoul/16611/KAO+JABUKA.html

da....danas je moj blogoyevski rođendan....i kao svaki rođendanko prisjećam se tog prvog dana....pjesma je bila izbačena davno prije iz moje glave,  gotovo svakodnevno obilaženje oko Blogoya kao mačka oko kaše , i onda riješih....da bude(m) nurlisoul...da bude KAO JABUKA, da bude avatar i da budem blogoyevska skvo....

sjećanje je opaki alat...moje sjećanje pamti lijepe više nego ružne stvari, a meni nešto u vezi s ovim mjestom sve lijepo....ljudi, postovi, ljutnje, odlasci, dolasci i sve je povezano onom finom niti koju osjetim kada ujutro upalim kompj. ili lap i kada prvo dođem na ovo mjesto i pregledam postove...u ovih 4 godine mislim da je vrlo malo jutara prošlo bez toga...pamtim sve, od asterion do zaratustre....nečije pisanje mi nedostaje jako, netko je postao moj stvarni brat , netko moja sestra, netko me zagrlio najljudskije na svijetu, netko me poljubio, netko često misli na mene, netko me spominje, netko me ne voli više,  netko me volio i nekog sam jako  voljela, netko me nasmijao, s nekim sam strepila, s nekim sam plakala i sa svima vama završila fakultet, dobivala nagrade, putovala, tugovala, radovala se, bolovala i ozdravljivala... kao čovjek i kao žena i kao pjesnik...

a sve moje pojavljivanje u svijetu (jer ne volim kada netko kaže da je ovo virtualni prostor jer su ljudi koji čitaju s t v a r n i) započelo je na ovom mjestu....

puno puta sam zahvalila Blogoyu i poglavici-zaratustri što sam se našla ovdje i započela ovo predivno putovanje koje eto traje 1460 mojih dana....hvala vam svima što ste ovdje, što ste mi dali toliko vjetra u jedrima i toliko puta otvorili moj blog , toliko puta ostavili komentar da sam se osjećala kao kraljica i kao pravi pjesnik....hvala vam Ljudi....od mojeg srca hvala....Tanja

Let it be simple;

your mind shines

divine,

my lips as fist

stamps signs

all around unsent thoughts

this night

I'm freezing

and hopeing

to catch some

squeezed wishes

overflowing under

new morning,

it would be warming

to feel your aproaching.

Let it twinkle

between two or three

whisper ,

like windy day of may

waiting

for some storming

drops

and never ending hope in your

smile

makes me stronger and

closer to point brake

of my soul

or is just a goal

which we will reach

if you stay one more life

here with

me .

Let it be simple;

little a bit of loving

and knowing

we are

flowing

between this lines

hoping to

find just

simple smile

your and mine .

Ostani sa mnom  uz reku,

zajedno da nakalemimo nežnosti,

kao pupovi stidljive,

na  gipku telu ove zelenooke lepote.

Pognut ćemo glave

milovanju i misliti

na neko vreme koje nije

ni bilo vreme već je bila

jedna historija snevanja

upletena malo u šaš

malo u tvoju  kosu,

voda ju je nosila

kao hamajliju.

Ostani sa mnom,

budi mi dečak,

budi mi devojčica,

i svet mi budi,

ovako sam tako nakrivo

sam,                       

sasvim sam,

kao mesečina

nadvijen nad nekim sećanjima

koje pokušavam rukama da stvorim

niodčega

i tome ništa da udahnem toplinu.

Ostani sa mnom

da ne moram da duvam u hladne dlanove,

jer ako mi ozebe misao

čime ću da te stvorim sutra

kada ponovno budem ovde sedeo

i gledao bokove reke

kako se njišu prema jugu.

Gledam je kako skuplja

ostatke mlijeka koje ispija.

Želim se ugurati između njezina jezika i usana.

Ona to zna.

Odsustvo sumnje

duboko

u razmeđima naših duša

kao tektonski poremećaji

čini  nas slobodnima.

Daleko više od onog što mogu opisati riječima.

Ona priča o ljubavi kao o

najjednostavnijoj pojavi i

sigurna u sebe kao svitanje

kaže:

«To je meni kao disanje,

to,

voljeti tebe... »

Bojim se

da  se ne umori,

promijeni boju kose,

grad, sebe....

Tražim je

jer često trebam baš to,

da gledam kako

svjetlost danja

nad njezinim

trepavicama

uranja i

izranja u

riječima koje izgovara,

i jer baš tada ona me naoružava

mislima

pa kad je nema

zamišljam

njezina usta,

tragove mlijeka

i sebe

na njima.

Aleksandar Tomulić    Strangers

                          I

Dvanaestog u mjesecu

odrezah kosu.

Niz moj bijeli vrat

namotala se hladnoća i

trpki okusi zime.

Bilo je 9 ujutro

i nisi se pojavio.

Pognutim glavama srebrnih breza

raščešljah misli,

netko je čitao Ujevića,

s užasnim akcentima.

Brzina kojom su se izmjenjivali vidici i ulazili

u moje oko kao sječivo,

hladno,

u kratkim rezovima boje koje nisu tvoje,

popunjavah prostore

uma,

da bih preživjela

gnjurim u tvoja ramena

neprikosnovena.

                  II

Trinaestog u mjesecu izrovaše

obalu.

Utopiše kamenje.

Obnevidjelih koraka

izgubih se.

Umoren dan kao kometa padaše

ravno u ruke,

šuplje.

Propustih sve što se dalo.

Gotovo je.

Okusa zaboravljena

između

prvog i trećeg reda drugog

odlomka

tvojeg života,

zagrizla sam more i progutala te.

Još smo povezani.

                          III

Četrnaestog u mjesecu položih srce

u herbarij.

Prekrih ga bosiljkom i morskim travama.

Jednom se mora izliječiti

od

ljubavi.

Proljeće je kapalo na moja usta

glazbu poludjelih zrikavaca

i miris žutog grmlja.

Kad me zemlja otopila,

skinuh ljušturu.

Nešto kao rađanje.

Prsti topli kao sunčevi kraci dodirivali su moj pupak.

Bubreći od želja kao vulkani

začeli smo tada naš prvi osmjeh.

Nakon toga si me podignuo i stavio na leđa,

-Kao pero si laka.- rekao si

mazeći me zorom koja uopće nije sličila na one

prije svih eona.

Nešto kao život.

U vremenima između naučili smo govoriti jezicima

koje bi pozobali usput.

Vilica utrnulih od nedozrjela grožđa

progutali smo naiskap oblike duša i srca.

Nešto kao ljubav.

Kasnije je naš govor prerastao gibanje

i pretvorio se u strune.

Od tada sve što u nama podsjeća na onog drugog

razlijeva se kao akvarel,

poput jučer ujutro,

pričala sam ti,

u horizontu ružičasto plavom kao

tvoj jezik i moja krv,

bridjeli smo nebom nošeni niz vjetar.

Onaj vjetar.

Sa vrhova našeg

Tibeta.

Mrak među našim prstima

vodi posljednje

izbjeglice

Posustale od starosti

riječi  sve teže

pronalaze tvoja usta

suha i pusta.

Vidiš i sam koliko je teško

gledati niz rijeku,

teći niz  snove ove.

Ljubiš me dok

 tuga,

niz daljinu razvučena

kao harmonika na grudima

da prostiš,

golima,

od mraka među našim prstima

tka

košulju sretnog čovjeka.

Gotovo je.

More miruje.

Skoro da i ne diše,

a iznad čela  

oblaci se zbiše kao

zubi

od čežnje stisnuti.

Studen je,

tuđa i daleka

kao galaksija

gdje  sanja,

i ponekad,

baš samo tad,

javi se potreba,

crvena,

da ju zagrliš

i poljubiš obraze rumene

od stida

dok se skida.

(Prebrzo je  klizila

njena haljina.

Nije htjela,

al' duša se zaglavila

kao budilica

istegnutih  opruga,

(nitko više ne popravlja

izgubljena vremena)

u tvojim rukama.

Zima je sada.

Poput nijemih filmova

srce otkucava sjećanja

ubrzano i bez glasa.

Tek madež na njenim leđima

kao bodež

podsjeća 

na mjesta

kamo nećeš stići večeras jer

magla  je,

probija se

žar cigarete i

automobili u daljini,

prolaze

kao rijeka

nabujala i mutna.

Odbačena slutnja

istječe

dok

točiš

crveno vino

u dvije čaše,

po navici,

 dat' ćete ime

Ivana

prvoj djevojčici

a druga neka se zove

kao ona.

Sličiti će na ljubav.

Ona se smije

i odmahuje

i nedostaje tako

da sve staje

pa i vali

dolje u uvali.

Oblaci teški i tmasti

razmazali

u očima plavim

sive nijanse.

Pala je kiša.

sjetiš se i

promisliš

na kretnje

vrtnje

pa budeš

i loše,

ipak,

uzme te

to  prostranstvo

odbaciti ćeš prognanstvo

dok sloboda

kao voda preplavljuje

a plima još nije,

i uskoro te umara

pogled pun suosjećanja

spremljen kao dobar dan

na zrcalu

i zuriš TUPO

GLUPO stvorenje s druge

strane predstave

šaptačica šapuće

tiše i tiše

a ti u inat više

i više KO

kostimi iznošeni

prepuni prašine riječi

paraju se slike

kad publika zaplješće

ne čuje se dah

na kraju

role

IZ TEBE

IZ SEBE

sve gore i gore i

hladno TI

i treba TI

toplo njezino skuto

tvoja ruka

u njezinim njedrima

sve se brže kreće

vrtnja

usana

mislima

kao SOČNA  naranča

kaplje

na gladne tvoje ruke

VOLI ME

pišeš

tu molitvu

služiti ćeš i žrtvu samo

ako potraje dulje

malo dulje

beskrajno

jer ti SI  njen i ona JEST tvoja

a plavo možda nije boja ali JEST

okus mora,

stati ćeš ponovno

sutra ujutro

pred sebe

ako ona još bude tu

u tvom krilu,

ptica mala

sa zvijezde pala,

TI ćeš stati,

nasmiješiti se

i dopustiti

da ostane

do svaka svanuća

i uskrsnuća

koja ste propustili

izgubljeni

da dobijete prve bore

na dlanovima

i žuljeve od ljubljenja,

ne okreći nikada

prazne listove,

ne čeka te iza

svih tvojih ONDA,

na prozoru je,

pusti je da uđe ,

sada,

...SVJETLOST DANJA.....

link za sliku na webu

  i da..

postoji fatamorgana na moru,

ne znam kako se zove...

zove se  sasušenim usnama

slano nedostajanje i sjećanje

i da..

postoji  snoviđenje zvijezdama

presele se one u zjenice

u kosu i lice

zvjezdaste snove snivaš

i sav od zvijezda bivaš

i da..

postoji  privid  mirisa i glazbe

osjetiš lagani titraj

nešto kao okus

prvog dana proljeća

miris zemlje i  prašine cvijeća

ošamućen od prilaženja

čučneš

obujmiš glavu tuđim rukama

preklopiš se i

zatvoriš knjigu prije posljednje stranice

jer si shvatio sve posljedice

i da...

postoji ..

i gotovo da jesi..

da...

jesi!

Nismo znali

a pravili smo se sveznajući.

Bili smo ovisnici.

Nepogrešivo smo prešutjeli taj dio istine.

Ništa više nismo imali za reći.

Izvjesnost nemogućnosti gušila nas je.

Gledao si u mrak,

kroz moje oči i moj mozak.

Vani je padao prvi snijeg.

Pitala sam da li se bojiš mraka

i želiš li me sada, u mraku.

Bio je doista mrkli mrak.

Lagali smo sve koje smo poznavali.

Lagali smo i jedno drugo.

Želio si me užasno kao i ja tebe.

Kao da je to spas ili odrješenje čvora u nama.

Zapetljani jedno o drugo kao o niti

koje nismo nikada uspijevali iskidati.

Zbijeni i pripijeni,

u rijetkim trenutcima kojima smo raspolagali

nismo imali želju ni za čime,

samo ogromnu glad za onim drugim.

Bez riječi i bez mudrosti

i bez potrebe da ikada prestane.

Propuštali smo život kroz nas kao ribarsku mrežu kroz more.

Nešto smo pokupili usput, nešto je nas zakačilo.

Kakva je bila struja.

Nekada bi plutali i uživali u zapljuskivanju valova.

Predavali smo se dobrovoljno i bezvoljno.

Čekajući da prođe.

Gladni i sami gledali smo u mrak

osjećajući miris blizine,

oblik tvojih prstiju i mojih

dojki.

Jednom će proći, mislili smo u sebi.

Mrak je uvijek govorio isto.

Iz njega, iz tmine,

stvarali smo se,

otvarali,

zatvarali,

borili,

pobjeđivali

mrzili i mazili.

Ovisnici smo.

Tako je jednostavno moralo biti.

autor fotografije : Ivo Frbežar

ja se naslonim na Mjesec

i nosi me

sve do jutra

ponad tvojeg čela kao svjetlost bijela

moja ruka počiva da te čuva.

Kada te baš jako poželim,

skupim se u sebe,

pretrčim onaj kej

i napuštene  dokove

pa zastanem,

i zagrlim te

jako,

tako da na tvojoj košulji

ostane zgužvani trag

potrebe prignječene mojim rukama

na tvojim leđima

kao duborez.

A kada mi nedostaješ

toliko da pri samoj pomisli na

ime tvojeg grada, ulice,

vjetra, snova,

duša zaboli da poželim

da ju mogu iščupati

i odstraniti kao ud

koji mi više ne treba,

kao ni ime,

ni more,

ni usne,

ja te zovem,

zovem te snažno,

sve dok mi ne ispuca glas

i sve se ispuni jekom

tvojeg imena.

Znam  sigurno da ćeš me čuti,

baš kao noćas,

kada nemam mjeseca

i nemam kej na riječnim obalama

i nemam glasa kojim bih te mogla dozvati.

 Kloparaju misli

u prljavim vagonima

Dok smo se budili imali smo

osmerostruko ruku i nogu

raširenih  u svijesti.

Kao sunčevi kraci

dogrijavali su prva prohladna jutra

što ih ostavlja

sjeverni vjetar pred nama.

Još smo šutjeli.

Usana naboranih od nedopuštenosti

i tvoja bijela put pod mojom

osunčanom kožom gubi svaku mogućnost

da se obrani tišinom. 

*** 

"Voliš li me?" 

*** 

" Ne volim te

prividnosti .

Oblak si bilo čiji,

i jutro si bilo koje,

i bilo kada si,

ti si...

I oblik bola si,

i

moja žena si i nisi

a ostati ćeš,

kao da si.

Sve si.

Ja si?

Ili sam samo htio, to,

da te

ne vodim rukama

i nogama kroz ovo hladno jutro,

ni tvoje bore ,

što ih ljubim baš sada dok spavaš,

iznad usne,

kada se nasmiješ u snu,

da ne vidim,

i kada  znam da nisi tu

i kada nisam tu,

i kada nismo mi

a jesmo,

nešto

od ljubavi,

lakše mi,

da mislim da te izmislim."

*** 

Dok smo prešutjeli

sve riječi što smo htjeli

vrijeme se prevrtalo u satima

i ja sam izronila.

Obala je drobila rijeku

u sitnim travkama

i tako usitnjenu, i tako

nerazgovjetnu,

zaustavljala

je da ne ode.

Bar dok

nabujala jesen ne nadođe,

negdje, krajem listopada,

i sve odnese

do druge rijeke,

od rijeke do rijeke

da putujemo i

privučeni bliže od blizine

budemo dvojine.

Jednom,

možda

postanemo

sve što nam ovo jutro nije

dalo

a činilo se da hoće.

I sve se tako stvarnim činilo,

naša topla tijela,

postelja bijela i

glazba odnekud iz tvojih ili mojih

zuba trzala je svitanje

drhtavo

kao tvoji dlanovi

na mojim grudima

po prvi puta

ili posljednji

ili već slijedeće noći,

ponovno,

tko bi znao,

ja ću ući

u tvoje uho

kao šuškanje

jeseni na pločnicima,

šaputavo

kao zvijezde

jezdilice

na tvoje lice i usne

da me usneš. 

*** 

" Ne volim te,

tišino.

Želim te samo gledati u oči

dok tonemo lagano

ove  noći

pod prvim dodirom

kao koprenom što pada

preko grada,

jer,

jesen je,

podižu se iz zemlje magle

sive,

najsivije,

kiše padaju

uporne,

a moje oči umorne

tvoje traže

da ih osnaže

suncem što si ga krala ljetos,

samo za mene,

i pospremala

u oblutcima.

Primam ih  u pismima

i slažem palaču.

Biti ćeš jednom kraljica a

ja ću biti luda." 

***

Kad smo se probudili,

odmetnuti od

hrabrosti kao bjegunci,

progovorili smo.

Isprva neiskreno ili

možda nismo umjeli

biti sretni.

Nespretne kao prvi koraci

ispadale su tvoje rečenice

iz jagodica prstiju

 po mojim leđima.

Na prozorima je mraz vez izvezao.

Piše

ljubav.

" Mi niña se fue a la mar,
a contar olas y chinas,
pero se encontró, de pronto,
con el río de Sevilla. ......"

Federico Garcia Lorca

" Mislio sam da će sve izgledati drugačije. Želio sam nekada.

Sada se bojim .

Zato šutim.

Nema to veze s tobom.

Na mojem uzglavlju već sjedi strvinar i čeka da proglase ovaj moj jadni život za obični kadavere. I Otac sjedi tamo. U visinama gdje ga je sustigla svaka moja kletva nedozrjela kao moj um opaljen davnih dana prvim travanjskim suncem  štono je uzavreo toliko da sam povraćao cijelog poslijepodneva. Ledeni oblozi , ledene ruke i studen što je nagrizla moju dušu mislima o smrti. Bojao sam se umrijeti drhtureći kao psić. "Ne umire se od sunčanice dijete!"- moja je majka blago milovala moje obraze. Slatka strast kraja koju sam zamišljao zauvijek me navukla na  proganjanje tog osjećaja. Stići i prestići krajnost ukoričenu kožom na stolu mojeg oca, zabravljenu na teškim zasunima konventa moje gimnazije, preskočiti kineski zid u očima žandarmerije ...naprijed ...naprijed ..punom parom naprijed. Prova je moja razbarušena kosa, moja su rebra jedra, moje je srce sidro što se zakačilo za oštre klisure na Velim Vratima.

Kitty moja, moja djevice. Mirišeš mi na suhe smokve i lovorove listove. Grudi ćemo tvoje ovjenčati prvim cvjetovima brnistre. Udaj se za mene. Zrikavci noćas ne luduju. Zvijezde su sakrile lampe. U ovoj noći samo smo Otac, ti i ja. On me čeka oduvijek. Ja sam te čekao, ne znam, da me spasiš valjda, da me ljubiš. Da me vratiš, zaustaviš, zagromiš, udariš, zagrliš...Bilo što Kitty samo da jesi. Samo da jesam živ pored tebe. Da utihnu svi demoni. Pred tobom su kao jaganjci pozaspali i ja bih naslonio glavu na tvoje krilo. More je negdje prebiralo po kamenju, maestral bi se širio i lelujao svilenu traku tvojih ukosnica. Mir. Moji nemiri bi uz tebe poprimali smisao. Čak i onda dok sam te izdaleka gledao  iza vrata čekaonice dok si silazila s vlaka. Tvoj kaput i šešir i tvoje torbe.

Eto takav sam.

Gledao sam dok si se ogledavala i tražila me pogledom. Podizala si se na prste. Želio sam vidjeti u tvojim očima strah, vidiš s kakvim čovjekom imaš posla,  i da, priznajem, želio sam da patiš na tren onako kako sam ja patio gledajući ga kako ti spušta ruku na rame. Oslijepljen od sunca i boli okretao bih glavu ili posezao za prvom bocom koja je bila nadohvat ruke. Mrzio sam i iščekivao cijele turobne riječke zime da ugrije kamen i poplavi nebo i more i da se pojavi odnekud glas da ste došli.

Ti i gospodin suprug. Zatim neograničena pijanstva koja bi mi dala dovoljno slobode da se razmećem riječima smišljenima u noćima koje nisu nikada svitale, u kišama koje danima nisu stale i tmurnim i tmastim oblacima koji bi za sobom ostavljali krugove oko mojih očiju.

Prokletstvo Kitty! Na čednosti moje ljubavi pozavidjeli su  mi i išibani monasi i časne zavjetovane na tišinu. Ljubio sam mnoge, istina je. Jesam. Ustima, rukama, jezikom. Tijelo je gomila ničega kojeg se odrekoh pradavno. Prije nego živjeh. Duša je oduvijek pripadala tebi.

Ne gledaj me tako! Reci nešto! Ne, ne približavaj se...Želim mirisati tvoj okovratnik baš na tom mjestu gdje dodiruje vrat i ušku. Uškropljen kao moja želja tek sluti tvoju kožu. Prestati ću pisati! Eto! Prestati ću pisati ako budemo vodili ljubav. Zauvijek ću pobacati olovke i misli u more. Ovdje su dubine nezamislive. Na nasukanim ulicama la ciudad de Barcelona otkriti ću ti  milion zelenih otoka i bijelih surovih klisura iza ugla ove jazbine u koju sam te doveo. Miriše na bijedu. Miriše na domovinu usječenu u bokove Kvarnera. Tijesno sam ju ugurao u rebra. Tik uz tebe. Zato valjda krvarim.

"No esperará a la mañana. no esperará ..."[2]..

"Gledaj moje ruke Kitty. One ne lažu. Pročitaj na mojem dlanu su zapisana sva pisma koje sam ti pisao u godinama što su nas razdvojile moja gordost i tvoja djeca.

Poželiš li da su moja?

Ne mogu više biti zatočen između ova četiri zida i tvojih bedara. Milion sam puta prstima mislio tvoju kosu, tvoje bokove , oblik tvojih grudiju i pupak.

Volim te čežnjom na koju je svaka stvarnost postala imuna.

Ne sanjam te.

Dišem još jedino zato da bih te mogao zamisliti. Zato mi ispuni želju. Iziđimo u noć. Mozak mi okoštao kao stijena i potrebit sam slane magle, kisela vina, zasapljenih krčmi i mirisa lopužina što dočekuju tamom obavijene brodice negdje oko Baroša .

Kosti  vapiju jeku koraka i želim svoju sjenu izduženu po prolazima  i ruke  da miluju mokri kameni uzglavnik oko gradskih vrata. Ako se noćas na njega naslonim obečajem ti da ću prestati piti ono odvratno piće i da ću na tvojim bokovima bdjeti svaki tvoj udisaj.

Ovo je ta noć Kitty! Mjesec kroz moj  krvotok  putuje sve do dna mora. Pretačem se po ribama i školjkama.  Obasjan  kao zvijezde u  meni grgljaju sve poezije svijeta. Vrutak sam virovit i hirovit. Svetice i  kurvo moja , udjeli mi radost tvojeg dlana naslonjenog na moju podlakticu i stisni me bojeći se grada kojeg zoveš provincijskim psom koji jede moje riječi. Zato kreni i pokori moju Fiume treptajem svojih trepavica signora- amante mia.

"Dios te salve, María, llena eres de gracia,el Seńor es contigo,..".[3]

"Ćutim, noć  se omotala oko Kvarnera kao veo. Ćutim tišinu koju  kidaju konopi na rivi. Ispričati ću ti sve o mojem raskrvavljenom grlu, o buri  što mi srce rascijepala napola. Ječao sam kao izluđena zvona i tražio kameni oblutak da ga progutam. Da mi bude umjesto srca. U ovim ulicama, u ovim opustošenim gradovima uopće ne razumiju riječi koje  ječe kao nož i život i čežnja i šutnja. Vino sam prosipao da mrtve probudim i razapnem ih po prozorima. Zajedno da uskrsnemo svakog dana.

Čuj krezubu triestinu kako se raduje i tuguje!

Zakreni me, okreni, preokreni moj mozak kao rukavicu!

Zavijori me kao bijelu zastavu!

I ne boj se. Ne, noćas se ne boj, dušo duše moje.....!"...

"...... es amor misericordioso...

Amen."[4]                    

autor teksta: Tanja Stanić                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                        

 Marta prodire u moje srce

kao more kroz nasukanu barku

po sred rane , gdje boli,

doda malo soli

zatim obriše taj bol ručicom mekom

kao nekim trikom

:"Malo je smiješno"

kaže odvažno i gleda

me toplo kao mače,

Marta me preskače,

ruši mi zidove i grli

prolaznice čekaonice

ženskih bolesti.

Marta ima hrabrosti biti.

Ja želim  postati,

prestati, zaboraviti voljeti...

"Malo je smiješno." -kaže

i znam da ne laže to dijete

sa srcem lavice.

"Marta prestani !

Sve su to kreteni,

ne razumiju sustav grijanja ljudskih duša.

To je svijet transfuzije iluzije

i anestezije radosti.

Svijet  je to rastegnutih

stvarnosti kao lastike

(u drugom osnovne

nakon škole, ja sam uvijek

skakala prosječno

oprezno),

zaboravi se prebrzo bitno

i tvoj osmjeh

pospremiti će kao papirnatu maramicu

u džepove,

a ja, ja  bi sada, da mogu,

naredila svima da

se poklone pred tvojim rukama i

koljenima od

prečiste ljubavi,

da te obožavaju kao sveticu i da se

pokaju pred tvojim srcem

za sva mrzovoljna jutra i prešućene

nježnosti,

za grube riječi da

se pomole,

da oproste,

duše proste kao more,

sve one koji ih razapinju,

jer sve je tako kratko

kao nit na svijeći.

Dogorimo svi i manji

i veći...."

Marta me sluša,

moj anđeo sa smiješkom,

pruža ruku i kaže

"Malo je smiješno,

malo je smiješno!".

Napiši pismo,

molim te.

Pošalji u njemu svoje

poteze

niz niti čarapa

zapetljanih oko mojih gležnjeva

kao rečenice

koje padnu

ne znaš ni sam otkud,

kao zvijezde,

i ugnijezde se u tvojim prstima.

Ljepljive i treperave

kao paučina

ne puštaju te satima.

Napiši mi kako kiša kiši

po tvojem prozoru,

sve dolje dalje

po ulici

i pod crvenim kišobranom

izrastem li ja i

da li miriše na

tvojim reverima

rijeka koju sam

pregazila

iz inata.

Hladnu i mokru

zagrlila me ulica

mrtvog pjesnika kamo

svraćam već

danima i ostavljam ti pod

prozorom

prve jesenje darove

umočene u oči boje

nedozrela kestena.

Napiši mi,

kada se ljutim,

da li želiš baš tada

imati sina sa mnom,

očiju živih kao osmjeh.

Umore li te misli ove,

i one koje dolaze,

i onih kojih se ne sjećaš više,

a jesen stiže

i trebao bi imati neki plan

još godine ove da živiš

snove

ili da možda sve odgodimo

za koji život

tek.

Napiši i kada riječi ne izlaze

iz tvoje glave,

i kada je pogrešno

tražiti od tebe da napišeš

pismo,

i kiša i svijet opak

i naopak.

Umoči pero

u oblake

i pošalji ih.

Prve kapi

na mojim obrazima

znati ću

prepoznati.

To nije kiša

To 

si

ti.

noć mirisne mjesečine

stiješnjene

koljenima

cijedi se

niz pješčanike

vremena

i odzvanja

u srebrno-zlatnoj

svjetlosti

niz drhtavi horizont

ribljih krljušti

noć čežnje

plave i

oznojene

kao magla

pred kišu

šulja se kroz

hodnike i ulice

snenih želja

bludnika

suhih usana

 bez osmjeha

kao

spavaćica

bijela

preko topla tijela

snova

u titrajima

modrih zvijezda

izdiše

miris smirne i cimeta

zastane

u uvojcima bosiljka

tu se sakrije

miriše

i čeka

te

Poslije su sve noći bile iste kao

isprekidana bijela linija nasred ceste.

Ne znam kamo me trebala odvesti.

I nekoliko otužnih portreta u autobusnom stajalištu

zagledanih u bjelokožu sutrašnjice preko

moje svilene haljine što je lelujala

kao zvonce u tvojoj glavi.

Poslije sam nosila tvoju ušku utonulu u

moje krilo kao priljepak

izrastao iz kamena i soli

i tvoje usne kao kalup

za sve poljupce koje ću tražiti.

Poslije si gledao  moje pokisle oči

pune otisaka tvojih prstiju

kroz orošena stakla zamagljena autobusa

i kroz blagi odsjaj svijeće iznad glave

svetog Georgija u nekoj sobi

nekog grada,

kome nikada nismo dospjeli dati ime.

Poslije smo mirisali na tuđinu.

Stranim jezikom u tuđim ustima

govorili smo "ljubavi" i "volim te"

a iz naših su zagrljaja kao koplja i kosti

zalijepljene grumenom crna mulja iz Dunava

stršile naše ruke.

Prokleto prazne i blatne.

Poslije je sve prestalo.

Tišina u mojim kostima danima je

škripala poput jedrilice

prekrivene sluznicom magle

Babljeg ljeta.

Svežanj sati na kojima si iščupao

minute ležalo je razbacano

po pismu koje nisi dovršio.

Poslije ljubavi riječi su tek rasprsnuto vrijeme.

Ne odlaze i ne vraćaju se.

Noć se povlačila

iz mog sna,

kreveta,

niz posteljinu

odbjeglu

prema zapadu

kada

oćutih svježi trag

tvojih zuba u mislima.

Slan i topao.

Nešto kao suze ili kao krv.

Nešto kao Ti.

Oblizivala sam

ranu

kao

pseto,

da se prestane prelijevati preko

mojih usana.

Odlučih.

Moram pronaći hvatač snova,

ali dotle,

molim te,

reci mi,

kakav okus ima

ljubav moja?

 nema naslov ali ima razlog ili pjesma za goluždrave ptice

Vjeruj,

morali smo se sresti još jednom.

Predugo je  tišina

okoštala kao vrijeme

klizila u našu krv a

zarđale vjeđe

škripale

usidrene u ljudima

koji ne razumiju struje mora

i Mjeseca.

Vjeruj, zato

ću pronaći

one riječi kojima se liječi.

Neću stati

ni kada od nas  ostane samo

osmjeh i ona dva uvojka

što ih osjetih

danas

kako lelujaju,

kao jedra,

toplim dahom

bijela grada

što me ljubio

kao goluždrava ptića,

nježno toliko da

mi se ne polome oči

i izmrvi srce.

Vjeruj ,

jednom,

sigurno,

izrasti će nam krilo.

Svakome po jedno.

Kada se zagrlimo da

možemo poletjeti

zajedno.

  Uzimam te,

 natašte,

u stihovima

 i s visokim potpeticama.

 I dan kada propusti biti

dobar

ja te uzmem.

Kada te ne trebam i

rezignirano

 razgovaram s ribama

i školjkama,

uzimam te.

Kao bjegunac skrovište,

uzimam te .

U zlatnim bojama Klimta

uzimam te

redovno,

protiv bolova.

Kao neprijatelja,

oprezno,

sa procijenjenim okršajima i

neizvjesnošću ishoda,

uzimam te

Kada riječi nemam a

puna mi usta

smrti

i  života

ja 

priđem,

 bez kajanja,

dodirnem oblik tvoje obrve i

nosnice,

sve do usana,

opišem mjesto

gdje ću

spustiti svoj dah

i uzeti te,

opet,

bez pitanja.

Ćutim,

pod kapcima

kroz noć tutnje jahači,

od sna jači,

zato umačem ruke svoje

u oblake,

sve do mjesta gdje

postaješ

pitanje.

Bdijemo,

hrabri,

oblaci i ja,

svetost nemira

po kostima  što se razlila ,

bolna tek kao

čežnja za ugaslim

krijesnicama.

A tu  negdje među rebrima

rečenica,

zapela ko udica u tvojim usnama

boje svitanja,

i klizi niz mjesečeve obraze,

nasmijane,

u modrini slutnje,

u slanu beskrajnost.

Nemirna noć.

Ćutim kožom jecaj zrikavca

i rascvjetalu  brnistru punu slatkog mirisa,

i pučine mi u očima k'o

zvijezde lelujaju na srebrnim nitima,

sve istog imena,

što se ne izgovara glasno

al se voli

snažno,

kao gejzir

što noćas eksplodira

u mojim grudima

Nemirna noć.

Ćutim.

Ne miče se tama.

Prolaze riječi umorne i snene ko ponoćni vlakovi.

Prolaze  kroz posljednju stanicu prije svitanja.

Jutro nema pitanja.

Ćutim,

snivaš i ti.

Nemirna noć.

                                «Trebalo je vijest poslati mnogo mnogo ranije,

                                  Prije no što su počeli padati mrtvi:» Grigor Vitez

Isluženi vojnik ne nosi naočale.

On predobro vidi kroz nišan na vrhu

svoje čaše.

Isluženi vojnik je položio svoju dušu na oltaru domovine,

na onom istom gdje su ga i krstili i gdje su mu pušku prekrstili.

Zato sad sumnja da postoji Bog.

Bez duše ionako nema ulaznicu  za raj.

Isluženi vojnik ima puno djece.

Neka nisu njegova, od Boga su.

Onda se posvađa svakog vikenda s tim istim

Bogom i njegovom djecom i njegovom ženom

i odluta, na nekoliko dana,

da ih ne gleda

kako s gađenjem zure u  njegove krvave bjeloočnice.

Isluženi vojnik je umro kada je prvi put stisnuo srce,

otpustio oroz i pustio drugima da upravljaju njegovim ciljnikom;

zato nosi posmrtne ostatke svojeg života na grudima.

I taman kada nacilja dobru smrt, on odustane.

Ionako nema smisla dvaput umirati

Preskupo za vojnika

Koji nema više ni svojeg života ni svojeg psa.

Dok je ratovao pas je odlutao kao i on.

«Jednom će se vratiti kući. Rat je gotov.»

- rekao je i povukao dim iz cigarete.

krovovi,  ko brodovi privezani ,

i prerano je da svane,

i prekasno da smrkne,

a ti bi samo da prestane

lelujanje njezine kose nad tvojim usnama.

I bi ti da ne bi

njezine grudi procvale ovog proljeća.

Prokleta blizina koja je ima.

Kroz tišine  nemira noć se

igra zvijezdama ko klikerima.

U tvojim očima sjaj gasne i

kidaju se žice duše tu gdje

je bila prišivena,

a ti bi da joj kažeš , makar lagao,

posljednji puta,

da ju ne voliš

i kuneš se da ju nikada nisi volio.

I bi ti da ne bi njezine usne ljubile više nikada drugoga.

Prokleta da je blizina koja je ima.

I znaš sada,

daleko od ovog grada

ti bi da  bi njezine

haljine svilene

samo kroz tvoj dlan klizile i

bi ti da nestanu koprene od

ove magle proklete što na nju miriše,

i ove kiše i ove ruke i

ove ljubavi, ti bi da ne bi

nju od tebe odnijele

godine.

Prokleta blizina koja je ima.

A opet ima je.

Srce zaboli, taj izdajnik

u grudima što otkucava

i kad ga rakija uspava

ti  gledaš

u ta dva crna bisera i

preko svih gradova što se useliše

između smrti i života,

ti znaš da korača ,

budna,

s one strane sna

i molitvom mrmori njezina usna:

 "Prokleta blizina koja me ima!"

Mala  lutalice,

Odmori  korake

Od daljina lake.

U zemlji ti srce,

Vučice.

U glasu ti ,

Carice,

Slobode.

Vode

Preko vode,

Neka piju tražilice,

Tvojeg srca nalaznice.

Mala moja

Vještice,

Pjesme - vjesnice,

Sada su krijesnice

Tvoje glasnice.

Odmori zjenice

Lutalice

Nosim ti usoljene

Cvjetove

Mirisne svjetove

I horizonte raspuštene

kao ljubavnike.

Čekaj me, lutalice,

Da zajedno

Nebesa  se napijemo,

Prijateljice,

Snovi su izdajice,

odu

prije svitanja,

bez pitanja

i bez svršetka ,

zato

još jednom ispočetka zapjevaj

Svirčice,

Ljubav nema granice!

Sanjala sam ledeno jutro i muljevito nebo u tvojim očima
i anđele plave i ružičaste
sa mojeg dlana kako polijeću
prema proljeću,
i svoju sam smrt sanjala,
i žive noći
kako udišem i nikada ne izdahnem
i tijelo tvoje,
i ruke moje
nebom paraju oblake,
i tuga kako tiho pada,
tiho
kao pahulja.
Putove sam sanjala
snijegom zatrpane
i živote
kao planine iz mojeg srca niču
i tišinu sam usnula
kako mi ljubi oči
i kako snivam
nova jutra,
nove snove
lake ko latice trešnjina cvijeta
na skutima japanskih žena
tamo daleko, dalje od Istoka od
kojeg u mojem srcu ne ostaje ništa
osim inja na usnama
i prazna ulica,
vjetar i neka sretna lica
na vratima;
zatvara ih ruka tuđa,
i tišina k'o nebeska prašina
sipi po splavima i nekim
zarđalim papirnim brodovima koji ne odlaze nikada,
privezani negdje u duši ovog
grada kojeg smo
izdali
kao Juda Krista.
Snivaj i ti,
jedini,
samo su snovi,
samo su snovi ovi
budni i bludni
i šušte sjećanjima
uspavati će ih vjetrovi,
divlji,
kroz moje
grudi.

Ukrao mi je naušnicu, koraljnu,
i smočio mi je kosu,
i malo sam plakala zbog hladnog vjetra i mutnog Dunava.
Onda je ipak odlučio da mi vrati osmjeh,
u napuštenim kaldrmama i osvijetljenim izlozima,
u zatvorenim vratima i otvorenim srcima,
u kavi i smijehu, u zagrljaju ljudi koji nikada nisu imali potrebu
promijeniti moje ime, odrezati mi kosu ili skratiti moj jezik.
Mislim da me voli Beograd.
Dao mi je svoje.
Sada smo izjednačeni u Ljubavi.

*autor fotografije Prostetnik (http://www.panoramio.com/photo/6612727

Ljubavi, radosti i mudrosti želi vam Nurlisoul !

Ugurati ću nebo plavo u dlanove
i nagužvati krila u tvojim ustima.

                                  (Riječi nisu dovoljne za let.)

Okruniti ćeš me krunom inja
i morem pogrešnih koraka
 
                                    ( ko je učio plesati pijan od ljubavi?).

Moja će ruka lebdjeti ko zastava u vjetar umočena 
iznad crkve Svetitelja
dok usnama gnječim promrzle molitve

                                    (zar sunce uvijek mora sa Istoka?)

i mrzim te.

Vjenčat će me buka ledenih jutara kad
oblaci postaju valovi a
školjke i brodovi na mojim grudima skriveni
ko dukati

                                (čuvam luke za tvoje ruke)

i izgubljena u ništavilu toplih džepova
ljubiti ću prvog prolaznika
il' leptira
                               (misli su krila).

Voljeli smo se besramno ove jeseni.

Crveno kao ugriz ljeta,

slijepljeni  kao listovi po trotoarima,

 i izgubljeni kao napušteni psi

izgladnjeli od nježnosti.

Voljeli smo se svim sunčevim kracima i nevjernim oblacima

i onom čudnom  kataklizmom  u mojim leđima

kad pokleknem pred tvojim dlanovima.

Voljeli smo se  potpuno dovoljno ove jeseni.

Kao da smo milijun jeseni čekali da se volimo,

 usprkos kišama što su pljuštale i maglama

koje su za njima zaostajale kao dugovi,

predugi nizovi potpuno sivih dana

u kojima smo

izgubili pojam gdje se nalaziš

Ti a gdje počinjem ja.

Zapravo,

možda se i nismo baš voljeli ove jeseni.

Dršćući pred tišinom koju donosi more

i strepeći da nestanemo kao brodovi

daleko iza horizonta zime,

odriješili smo srce i

gledali odraze naših želja   kako istječu

kroz klepsidru.

Grumen taloga  bacili smo u more.

Daleko.

Vratilo nam je valove

koncentričnih krugova ljubavi.

 Aleksandar Tomulić "More priča"

A što ako nas ne probudi mjesečeva disonanca

i prespavamo buđenja

srebrna kao ledeni vjetar na obrazima?

Možda se rode neki drugi Mi

i koracima ispišu stihove

oko svijeta unatraške.

Možda  iscrtamo bojama

lepet krila leptirova

ili k'o makovi crveni od ljubavi

procvjetamo sljedećeg proljeća uz skretnice

ili budemo jednostavno ptice,

dvije,

na onoj nebeskoj barki da produžimo

vrstu ljubavi na udaljenoj planeti,

Jupiteru, na primjer.

Možda budemo glazba

svijeta što ometa ružne misli

i skreće meteore suza sa putanje

života i pretvara ih u dječje klikere, šarene i potpuno izgubljene

između plišane ovce i krpena lutka.

Možda nas ne bude kada se budu vratile nade

i kada ponovno ljudi otvore osmjehe kao prozore

i srca kada zavijore umjesto zastave.

Možda neće povjerovati

da smo pisali na jeziku pahulja  u

promrzlim dlanovima i

razapeti kao duše

u svojim grudima držali pakao i nebesa

da se ne razdvoje nikada.

Možda će htjeti dokaze da smo

imali hrabrosti vinuti se sa one litice

u zrakopraznost,

Mi, oblaci-jataci, putnici

sa  kovčezima punima mora i rijeka

Mi vulkani lave

što pod korom  zemlje vazda

tečemo kao krvotok sreće

od izvora tvojih usana do delte mojeg zagrljaja.

Nije ni važno sve ovo,

ni jedno jedino slovo;

neka ne ostane ništa osim

lelujave trave ulegnute na polju

gdje smo vodili bitke, Mi,

Vojskovođe neizrecivosti

u ime mojih usana na tvojim uškama

u ime milijun mrava

i sjemena sna kojeg si posadio

kada si osvojio moje čelo.

Ne plaši se snivanja  i pitanja,

moja prva i posljednja nježnosti,

ne plaši se nevjere i

i izdaje,

starosti ni želje.

Obuhvati me, sada,

U ovom trenu rađanja svjetlosti riječi

Jer tren je uvijek,

uvijek

duži

od

vječnosti.

Na rubu svijeta što izrasta iz morskih trava i okamenjenih bisera,
između istoka i zapada naših zagrljaja,
postoji kuća
za Četiri Vjetra i
Anđele Ozeblih Stopala.
Užareni zalasci,
Gnijezda golubova,
Ribići snova
I Lelek zvona brodova
istetovirani
po zidovima.
U postelji od valova vidim
drhtaj plave svjetlosti svjetionika po tvojim obrazima i
plimu sazviježđa nasukanu na mojim nogama  kao splavovima Dunava
što privezani sanjaju bespuća
Bulevara
Rascvalih Jesenjih Ruža
(napisala sam koracima naša imena po slavolucima
i mostovima na istočnoj strani tvojeg pogleda).
Na rubu svijeta što izrasta iz krvi kamena i svjetlosti neona
postoji kuća
za
prve bore Bola i
Smijeha.
Neprešućeni  stihovi i neizrečene nježnosti
čuvaju me kao zagrljaji.

Ako kreneš na kraj svijeta,  prvo
Zakorači vjerom pa nevjerom
I ponesi osmjeh
Da te mogu slušati

Dok živiš.

*fotografija   : Aleksandar Saša Tomulić "Ostaci sjećanja"

Ležala je napola.

Imala je  svugdje  svoje ruke

grudi, stopala...

Pokušao sam sve to obuhvatiti  dlanom, da ju zadržim dok migolji kroz ovu noć.

Nisam mogao.

Zarobljen mirisom naranče i vanilije na njezinoj koži, udisao sam

nju, srebrnu svjetlost ulične rasvjete i sebe.

Želio sam.

Uopće mi nije smetalo odgađanje i protjecanje istegnutih noćih minuta, rasprostranjene tišine što se hvataju po kutevima mojeg života kao paučina ili to što sam je sakrivao cijele noći a ona se pojavljivala kao trag na svakom mjestu gdje sam ispružio ruku. Pritisnuo bih grudi jače i gotovo ju ugušio pod sobom. Stiješnjena između dva tijela opirala se i ljutila.

Onda se umirila. Ustala je i stala  iza zavjese.

Ispravila je svoje tijelo.

Iza siluete i kroz blagi raskorak bedara ulazila je svjetlost u moju sobu.

Promatrala  je, mirna, moju ogoljenu stvarnost i moje ogoljene grudi kako se hrvaju, kako mi ramena propadaju u nekakav bezdan noćnog plavetnila i posrebrnjene obrise tijela dok se izmiještam i tražim savršeni položaj sa kojeg se vide njezine oči.

Rabijatno sam zamahnuo rukom.

Protresao fini čipkasti rub odraza ulice na prozoru. I gledao je.

Želio sam noćas.

Razmaknula je zavjesu i legla pokraj mene.

Njezini okrugli bokovi obgrlili su me.

Široko rastvorenih zjena osluškivao sam njezinu kosu.

Ležala je cijela u mojem snu.

Ili sam ja ležao ispružen preko njezinih ramena?

Ne znam.

***

Postoje neke raskidive stvarnosti koje nas vezuju kao

jeza  niz moja leđa dok o njoj razmišljam.

Ne želim je za sebe.

Želim drhtaj, miris,

crvenu i zlatnu boju popucalog ljeta preko njezinih usana,

prve kapi jeseni kako kližu niz oluke prema zapadu,

i otklizati s njima.

U san.

EFFATHA

noćas

moja glava  zabačena između

Velikog Medvjeda i Rijeke Eridana

EFFATHA

Moru

bacam sidro vjetru

i  PREBIREM PO VALOVima

NA MOJIM BOKOVIMA-

LJULJAJ ME

EFFATHA

Crnoj zemlji , bijeloj koži i plavom tragu

OLOVNIm  prstima

 trzaju ramena dok

kidam pero po pero letova

i padova

tvoja me riječ ubija

EFFATHA

tišino

kroz kožu

masline na

leđima niču

jutra maglena

prekrivam lice dlanovima

EFFATHA

dušO moja

na silu, na početku, na smrt,

na kraju, na dlanu,

na moru , na koljenima

efFatHa !

ARAMEJSKA RIJEČ efFatHa- otvori se (ev. po Marku 7.34)

ODRAZ TVOJE SJENE PREKRIO JE SUNCE I OTEO GA VODI.
VODA NE KAŽE NIŠTA.
UMORNA OD  LJETNOG KOMEŠANJA ODMARA SVOJE BOKOVE
I TIHO SE NJIŠE OD VELIH DO MALIH VRATA .
TEK U PREDVEČERJE,
DIŠUĆI UZ TRAMONTANU,
SPUSTI TVOJU MISAO
NA MOJE USNE
SLATKE I
LJEPLJIVE OD DOZRELE JESENI.

Riječi koje nisi izrekao

pristižu zalijepljene poštanskom markom tvojih usana.

I čitam te:

                  "Draga T., ovdje kiši danima i uopće mi ne smeta pokisnuti.

                  Šuma je omotana memlom i nekom tihom sjetom koja podsjeća

                  na amfiteatar. Glumim da šećem a zapravo drvoredi i padine

                  prolaze kroz moje oči. Ponekad se izvijaš u kori nekog drveta,

                 osunčana i nasmijana."

Prilijepim uho na papir i slušam kako šušti šuma.

blago spuštanje tvojih trepavica dok u njih ulazi zraka svjetlosti i

micanje prstiju dok pišeš po danu koji klizi niz moj vrat

kao biserje riječi koje nisi izrekao.

One noći kada si se vratio zaspala sam kao dijete.

Proplanak tvojih grudi je mjesto sa kojeg se vide najljepše zvijezde

i  čuje šaputanje krošnji maslina i

poludjelo zrikanje noćnih orkestara.

 Uronjenu u tvoja rebra

presavio si moje misli i tijelo kao origami i

tisuću ždralova mojeg sna odletjelo je na istok.

Otada ne spavam.

Čuvam,

budna,

 da me ne proguta

pustinja  u mojim rukama  žedna tvojeg osmjeha.

U ubranom jutarnjem poljubcu što ulazi kroz prozore i

nesanici koja te iščekuje kako kakva oslobodioca,

pojavi se;

u kolumbijskoj šalici sa ružičastim vezom

kada su buđenja tako prokleto osvijetljena pa te vidim  i iza spuštenih kapaka.

Pojavi se,

molim te,

u ovom putovanju u kojem si zalutao kao kovčeg.

Čekam te neprekidno na svim odlaznim peronima

i lijepim svoj osmjeh zrakoplovima i vlakovima koje dostignem mislima.

Namotavam tvoje koračaje na špulu niti

 (jednom ću ti sve vratiti, da se odmoriš od odlaženja)

 pa se prepiremo pučina i ja

o tom koliko ima beskraja u plavo- zelenu horizontu tvojih zjena i

koliko daljina stane u zagrljaj.

Priđi dok te mrzim i čuvam kao

divlji cvijet,

samodovoljan

i opasan i neuhvatljiv u ovoj pojavnosti

ograđenoj kao semiramidini vrtovi.

Uzmi me,

u riječima koje nas imitiraju

kao predstava mjesnog teatra

prenapućena gestama i

šminkom glavnih glumaca.

Zagrabi me pod površinom uzdaha

naslaganih između dva svitanja

kad predaješ sebe

svjestan neponovljivosti koju napuštamo

kao brodolomci.

Pojavi se,

Prije plime istina,

jer more umije oteti obale

i morske zvijezde nasukati na oblake.

Aleksandar Tomulić "Konop"

  Ako presahne riječ, misliš li da može isušiti more ljubavi?

Kada  ti se kao san noćas ušuljam

s palim anđelima po

prosjedim tvojim kosama

i  riječima

uvezenim u Knjizi Postanka,

pročitaj me

ispočetka,

od početaka do beskraja.

I

ako me zaista

i  ove noći

Ljubiš,

 neka to bude

rukopisom

osmjeha

dok ovako

obnevidjeli od istina

jesmo jednina.

I neka je tvojih

 grudiju zagubljenih po  mojim leđima

dok

iznad provalije

 visi

kukuljica naših

života.

Roditi ću ti leptira.

Čuvaj ga

Kada me nema.

U danima zagubljenim između svitanja i sumraka

približim ti se na udaljenost disanja.

U očima ti  vidim  galebove iz mog sna

i onu

zoru zasađenu prije milion godina.

Iz dimnjaka uklještenih želja

 tada sukljaju  oblaci  šutnji

slutnji,

sumnji

koje držim zubima kao

viseće mostove

nad provalijom od ja do ti

dok pod nama  leže

spoznaje i

predaje

kojima bi mogli razvaliti svaku

nuklearnu centralu ovog  svijeta,

i osloboditi kišu.

U prelamanju  vatrometa tišine

i

rađanja svjetlosti,

na dlanu mi iznikne akvarel

 morske pjene,

Sunca, 

i bijelo jedro razapetih kretanja.

Oslikavam

prstima

okoštale zjene svijeta.

Volim kada dan ima tvoje boje.

Beta me voljela  do prekjučer.

Ja nju volim još.

Danas među  žalbama i telefonskim  pozivima, odlasku frizeru  i francuskoj manikuri ,trudnoći moje drage prijateljice i druge koja će postati baka , razgovoru o mojem pisanju,političkom sranju u državi,  mojem ciklusu, kosi, hrani, dijeti, stopalu....nizala sam nekontrolirano suze...onda sam zbunjena svime i ponajviše nemogućnošću da podnesem bol, bijes, Betin glas : «Volim te mnogo» i osmjeh i priču o tome kako ja nemam bore , o Zoranu, Beogradu, ...oko podneva odjurila sam u crkvu...zapalila svijeću na donjoj polici  i osjetila kako svijet oko mene biva veći a ja se smanjujem.