Znala sam da će se dogoditi kao što znam kada ćeš se ti pojaviti čudnom sjetom prizvan i pozvan. Osjetim  negdje na jagodicama prstiju tvoje tek začete rečenice i sve ono što te obuzme i natjera i prisili da mi ne odoliš pa onda  pokušaš sve opravdati.

Znam i kada bi me zgnječio u mojem postojanju kao malinu i onda napišeš rečenice bez interpunkcije i suzdržavaš se  u slovima, u ustima, u ušima ..volim tu hrabrost na granici bola. Prikupi sve otkucaje mojih misli u jednoj točci na dnu mojih leđa, na dnu tvojih. Tu ih vrti, vrti i prostire ih  po mišićima, zateže i škripi. Otvara nove i nove konačnosti. Ja više nisam granica. Ti više nisi omeđen. Sada razumijem što si mislio o dušama. Zovem to pripadanje.

Osjećala sam i nju tako na nekim zaboravljenim kostima stopala, strujanju po grudima,  na obrazima. Blagi osjećaj rješenosti nemira svemira i moje svijesti koju poslijednjih dana upakiram i uredno odložim za neki drugi dan. Događalo se u nekom meni neznanom ritmu kojega ja nisam uspjevala poremetiti. Godilo mi je to odlaganje mene u mariginu vlastita vremena ili sam ja odložila vrijeme? Ne znam. Ne razmišljam. Samo se okrenem na leđa i raširim ruke i noge i gurnem glavu dublje, da prekrije uši ,u vodu. Nisam ili jesam ili opet nisam svjedno je. Zovem to svjesnost uranjanja.  Samo voda , sol i samo sunce na mojoj goloj koži. Zovem to i  odmaranje od sebstva.

Noseći tu drhtavu svijest o događanju, u predvečerje ja sam namještala vrat i izvijala se na fotelji ne bih li uhvatila što veći dio neba. Isprva su me izluđivali zrikavci i čvrčci i skakavci i psi. Kada ih umirih u svojem nemiru postali su nedjeljivi  mojoj noći. Mojim noćima.

Bile su noći kada sam samo brbljala sa zvijezdama, gledala kako se Mjesec puni, osluškivala noćne leptire i napinjala zjene u mraku. Mogla sam bez imalo grižnje savjesti tako ostati dugo, zaista dugo vremena. Noć i ja jednako tamne i jednako svoje. Iščekivanje me umirivalo. Davalo mi  je da predahnem i predam se svemiru.

Priznajem da sam se plašila neću umijeti reći prave riječi i da ću sve propustiti zbog prirođene  nespretnosti  govora.

I noćas podigoh lice prema svjetlosti njegovoj.

Ugledah nju.

Padala je.

Moja zvijezda.

Mahnuh joj osmjehom a moje usne izgovoriše nepogrešivo....

 Zatvori oči. Sada ću ti priču nacrtati na koži.

Ako pokušam da te ne volim jedan jedini dan

ja postanem mrlja tinte na praznim listovima

koji jedu sve moje misli prije nego ih uspijem zapisati.

I već se neko vrijeme zapravo igram

hvatača papirnatih zmajeva

a oni izranjaju, uranjaju i pojavljuju se na najneobičnijim mjestima,

između naslaganog kruha i

čaju od brusnica,

uzdišu sa svakim zalaskom sunca

ili samo prođu tutnjajući kao neki mrki i sasvim razljućeni oblaci

koje ne smijem ni pitati kamo su naumili.

Ja zapravo nikada nisam dorasla ljubavi i

nikada neću naučiti kako obuhvatiti to što

me lomi u trenu kad u boji života ugledam tvoju zjenu

ili tvojeg srca sjenu.

I postiđena pred  pravim pjesnicima ljubavi

ja te  ipak u svakom novom stihu i rimi tražim

da uhvatim

i u pjesmi zaustavim

i ..

volim.

Jesam li hrabra ako se utopim u jednoj suzi?

Nebom je prsnulo predvečerje.

Zlatno i ružičasto na kraju sivog dana.

Prislonila sam misli na oblak, to zgusnuto treperenje nemira ,i isprela ga nitima u bjeličastu pjenu valova .

Tamo negdje ,dolje, u Kvarneriću, bura ga veze po kamenju, usitni u prašinu kapi i odloži u novi val.

U nosnice uguram sjećanje na miris paperjaste tišine , pucketanje leda pod stopalima, šuškanje lista umočenog u mraz, bljesak reklama i rijetke prolaznike , zacrvenjelu studen mojih obraza ,promrzle  ruke i   tako topao dah zgužvan između prolaznika i naših usana.

Onih noći kada su me hirovito i silovito sa sjevernim vjetrom odnosili dalje od mene same. Da povjerujem da me nikada nije ni bilo.

Stvarnije od stvarnosti sada me sustižu te zimske vinjete .

U umiranju ovog dana, sata i mojih otopljenih misli sa kojih kaplje suza.

Jedna po jedna.

I utapaju se tamo dolje,  u Kvarneriću.

Nebo ih  predaje moru.

Šuma je obukla plavu tamu večeri.

More se više ne vidi.

Upalila sam svjetlo i zatvorila te u srce.

«Priđi » kažeš » da okusim suze na tvojim usnama.»

-uputa-klikni ovdje , prije čitanja a radi slušanja- fala lipo :-)

….a onda svi imaju tvoje usne i onaj okus vlažnog poljupca  koji se blago spušta niz moj vrat i prati liniju ramena i  zavojito slijedi rijeku tvojeg grada , tamo sve u praskozorje sna.

I  mirišem tvoju košulju natopljenu minulim proljećima.

Koliko je prošlo sreća od mene do tebe uopće se ne sjećam, mislim da nije ni bilo sreće bez tebe…nikada…

Mjesečina rastvara

Napukle misli

I ulazim

U tebe

Poput blage izmaglice,

Ušutkavam srce

U suglasja tišine

Da ne probudi duh tvoj.

Noć otkriva veo po veo tvojih snova,

I ogledam

se

U pješčanim dinama onih dana

Kad uhvatiš u letu

Vjetar i pospremiš ga u

Svoja krila.

I osjećam

blagi okus topline na mojim dlanovima dok se budiš a ja  te umivam

u mojoj kosi

I vidim

ti oči u ovoj tmini

kao nebeski svodovi natkrilile me.

Dotičem ih  nježnošću latice.

I znam,

Na tvoje sam usne spustila svoje srce.

 Toči se  aurora mojih snova u nebeski pehar.

I dok sam koljenima razmicala svjetlost od tmina

U tvoj dah

Sleti osmjeh.

Svanulo je.

Volim što postojiš

Umnožiš me iz sebe

Pa odvojiš

Promatraš me

I prešutiš

Samo zagrliš

Izgubiš se u daljini

Pa vratiš

Da me poljubiš

Zatakneš me za svoj osmjeh

I nosiš

Skriješ se u oblaku

Sunčevu kraku

 poželiš

Da si tu kraj mene

Onda zanijemiš od ljubavi

Stoljećima

Okameniš našu ljubav

Živiš u svim životima

Da se sjetiš

Da voliš

To što postojim

Jutros su vodili ljubav

Moja pidžama i tvoje bokserice,

Tamo ,na dnu kreveta zapetljani,

Zgužvano su disali

U mraku ispod perja i plahti.

A ti i ja smo

Zagrljeni  i goli

sanjali.

Ne okrećem se. Nikada .

Samo uguram  prste dublje u kaput.

Zatim živim.

Pospremim te  u ormaru, između  crnog ponča i svijetlo plave dolčevitke.

Izravnam da ne viriš.

Zatim živim.

Pomislim; što bih  da netko otkine ,na primjer, komad tvojeg hoda, oči zakovane kroz moje i onu stanku u kojoj bi objasnio kako smo toliko tuđi da nikada ne bismo smjeli biti više svoji.

Zatim živim.

Snažnija od želje i kretnjama kista umočenog u grimizno crvenu mojih misli, obojim poeziju , glazbu, strah od nepokretnosti mojih udova da krenu ponovno kroz život.

Na platnu se ponovno samo plavi to tvoje nebo.

I poletim.

Zatim živim.

Osjećam na  te leđima dok spuštaš svoju misao.

Naslonjen na dovratnik poželiš

Da si ti sam kruh koji mijesim,

I onda otkinem grumen da probam

je li dovoljno sladak….

I prisloniš se na moje rame bradom

I škakljaš me dahom

I onda se smijem

I onda staviš ruke na moj trbuh a  ja kažem:

«nek' se tijesto malo odmori!»….

Na vrhovima gladnog  krša

Vjetar je tkao tvoj glas.

Nadvio me njime

I oteo  misao

Kao trepušku  stisnutu između dva prsta u ime želje i otprhnutu dječjom vjerom i nevjerom svijeta da se ostvari.

Mreškanjem valova prišio si moje usne u morske tišine

                       gdje se horizonti zvuka gube

nepovratno

usitnjenim poljupcima vala o val o val o.....i

rastegne se od istoka do zapada mojih grudiju

taj nemir tebe u meni.

Sve ceste i stranputice  protječu pod mojim nogama

Kao krvotok svijeta i

Zavara mi glad neki novi grad,

prijeđeni kilometri od ja do ja,

Tvoj trag dok si se kretao ulicama i  trgovima svih gradova svijeta,

Dok me vodiš mirisom osmjeha i onog dragog koračanja tvojih stopa prema meni i

Ti zastaneš a ja se uvučem pod tvoju mišku

Zagrlim te i šutim

Sretna

Negdje,

tamo,

gdje te slutim.

Ovaj  vjetar opak

šuti

I uzalud krilima slušam.

Sve više tišina jesam

Sve manja bivam.

I već bih ti u dlan stala

Mala

kao

Zrno vjere

I kamen spoticanja

-«Molim te, vrati mi bar srce.»

-«Ne mogu, ne bih znao da si živa!».

Ne, nije to noć,

to miriše krv na mojim jagodicama

dok spuštam usne

među tvojim očima

raste oaza naših želja

sakriti će nas besplodnosti pustinja.

Otopiti ću zvijezde,

pretvoriti u ptice rajske

a riječi izgovorene želje

prhnuti će poput

latica cjelova

neponovljive vjetru i snu.

Ne ,nije to dan.

To otkrivaš svjetove

dlanom svojim na mojoj koži

niknuti će oceani

utopiti se vjetrovi i

na mojim bokovima

jedriti će snaga,

Prkosna.

Ne , to nije san,

Ovo je oluja  nasukana na tvojim ramenima,

plima želje i virovi prstiju

umreženi u praskozorja

koja  prsnu sebi dovoljna za novi san

o vremenu koje nikada ne protječe.

Ne, nismo to mi.

To je ruža vjetrova  ljubavi.

Dolje, u Kvarneriću, noćas su plivarice upalile sviće. Nosi ih more kao srebrna sunca na koži naboranoj od valova.

Varka od mjeseca napuniti će mreže ribara i mrtvim očima noćas će posljednji put gledati put zvijezda duša riba.

Plovi  kraju, zvjezdana, na dnu mreže uhvaćena i jedna školjka bez bisera.

Čvrsti oklop  strahova otvorila  je i propustila, prepustila.

Šutimo.

Kao umorni ljubavnici

Isluženi ratnici

Prepuna soba nas.

Na stolici  za ljuljanje  tvoje misli

Od ljetos kada si gledao zalaske i

Slušao kako se noć propinje do mjeseca.

Hladnim rukama sada dodirujem tragove tvojeg glasa na naslonu za ruke.

 Riječi se motaju kao klupko oko mojih stopala.

Spotiču me.

One bi da ih razmrsim.

Ja bih da me ljubiš,

Da se vratiš

U tu zvjezdanu noć

Lagano ljuljanje mojih potkoljenica preko tvojega krila

Tvoja ruka na mojim bedrima….

«slušaj»….promrmljaš

«tišina je živa!»

I ljubav bi klizila niz usne od mojih do tvojih.

Sada je zima i gledam to isto nebo noćas.

Ove su tišine drugačije,

vrište nekim nerazumljivim jezikom nedostajanja

i kradu miris tamjana iz vrta Bogorodice.

Ove su samoće sada osamljenije od svih prije

 kradu snagu i radost i otimaju mi osmjeh.

U sobi prepunoj tuđih lica koje ne prepoznajem

Bez tebe nestajem.

U stolici za ljuljanje ljubavi

Više nema nikoga.

Samo okus zore koja samo što nije svanula.

                            «i u tišini ima nas; slušaj kako te volim!»

Odreži mi srce

Tu sam tvoja i živa. 

                            Čujem ih! Topot svih noći koje još nisu

                            zamračile um naših dodira. Razotkrivaju

                            moje bokove i drhte

                            Još nedosanjane, neispjevane i neispunjene

                            Vatrom tvojeg daha dok se utapa u

                            mojoj koži.

Zatvori  mi oči

Tu mi duša misli muči.

                            Miriše lavanda u dubini mojih zjena.

                            Blago plavičasta ispod kapaka dok snivam,

                            Tamno plava sjena koja pada na tvoje ruke

                            dok sjediš i čekaš

                            i pitaš to nebo :Da li me tamo život skriva?

                            Jesam li uopće živa?

                            Jesam li dok te izvijam i pod rebrima

                            prste zarivaš da umiriš  tu bol kojom sam te

                           zavezala u čvor mojih dodira.

                            Osluhni me dok dišem!

Zakreni mi korak među svoje koračanje

Dok lagano klizimo u noć.

Vodi me u praskozorje

Tvog uzdaha,

Prvog sna kojeg ćemo zajedno

Snivati.

Drveće prastarih ulica

Ležaj će prostrijeti

Ovoj ljubavi.

Otkini mi sve stope

Buduće

Da se ne kreću u nemoguće

Sačuvaj me od

svjetlosti

I vatre

I vode

I mraka.

Okupaj me u snovima

Razmrsi kosu i obriši dušu.

Tvoja sam.

Sva.

Ako smo dio vječnosti , možemo li se ikada više odijeliti?

Pa što ako sam ti lagala?

Prevarila sam te sa tvojom sjenom i

Zavezala ju prstima

Sada  šišti i škrguće među zubima

Okovana.

Pa što ako sam ti dušu usitnila

U šarene  listiće

Karnevalskih konfeta

Koje prosipam po grudima prolaznika

Hladnih dodira

Uhvaćenih u mračnim ulazima i

Zamagljenim staklima automobilskih

šaputanja

Na kojima odmaraju svoja bestjelesna

Traženja u tjelesnostima?

Pa što ako sam krivotvorila

Tvoju želju i prodala ju u bescjenje

Vječnostima?

Golim mislima legni na proplanak mojih grudi.

                            Slušaj kako padam na tvoj um kao sloboda,

                            Jer  Ja sam samo ptica a ti plava zjena

                            Beskonačnosti.

                            Daj da me nosi mimika tvojih pokreta usnama.

                            Raspori ovaj san zubima.

                            Okreni me, prelomi mi krila dodirima.

                            Priđi!

                            Ostavi znak, križ i krst i zvijezdu i ubod.

                            Rana tvojeg dodira propupat će bijelim noćima

                            Mjesečinom i  ljubavima…

                            Ja sam vrela krv tvojeg pamćenja.

 Ja znam.

Osmjeh na tvojem licu

Izbrisati  će netragom vremena u kojima nije bilo ljubavi.

Čekam te tamo.

U vječnosti.

«Ostani , molim te» prošaptao je. Meni se činilo da šapuće dah vjetra u krošnji koja je gotovo ulazila u sobu.

«Želim da ti objasnim, želeo bi da shvatiš, da mi oprostiš. Ne umem da te pustim da odeš ovako. Ne smem .»

Još uvijek sam gledala krošnju i list. Njegove riječi su zvučale kao odriješenje suzama koje su slijedile jedna drugu. Više nisu ni slušale. Odzvanjale su kao ogromna bol koja je cijelo vrijeme pulsirala između mojih rebara. Čas se propinjući da izađe, čas da zarine svoj krvavi pohod dublje. Kao da se dvoumila kojim putem treba krenuti. Kojim će se otvoriti porta bola i propustiti neizrecivo, boljeti tupo.

Prolaznici, listovi, ja, lelujali su te jeseni na trepavicama mojih očiju. Koliko nisam znala i koliko sam trebala nabosti srce na trnovitu krunu ove ljubavi? Oduvijek.

«Razumeš li? Ne mogu da se podelim! Uništiti ću svet u tvoje ime i onda..? Misliš li da će pod našim stopama niknuti cveće, dani biti samo blagi, osunčani i povetarac će razmicati oblak? Ništa ti nisi shvatila o ljubavi. I taj tvoj tvrdoglavi bol kojeg nećeš ni da podeliš, samo umeš da me teraš, teraš i oteraš daleko.» prekinuo je povišene tonove koji su izlazili kroz zidove i gubili se u  blagom sivilu jutarnjeg disanja grada. Grad živi svojim migoljenje, tikatakanjem taksimetra, udarcima smetlara koji su stropoštali  kontejner na ulicu, zvuk otvaranja prozora, lupanja vrata, bljeskova žmigavaca, iščekivanja, opušaka, jutarnjih mrzovolja. Grad živi. Pokušavam se pokrenuti. Ne mogu. Presreće me još snažnije. Naslanjam se rukama na okna. Spuštam čelo na staklo. Slomilo me.

Naslanja se na moje tijelo. Podupire me zagrljajem.

«Ne mogu da ostanem….ne možeš da odeš..ništa ne može….» izgovarao je tiše nego tišina.

Znam da ga lomi kao i mene.

Ne mogu mu dati snagu koju više nemam.

Jesmo li željeli previše, voljeli premalo, jesmo li dovoljno ludi da se rastajemo kada se toliko volimo? Netko je trebao prekinuti izvjesno.

Postoje nemoguće ljubavi. Nose prokletstvo vjekova, neka sasvim svoja pamćenja koja nas u svakom našem životu pronađu. Nepogrešivo  uzdignu i ponovno odrežu krila. U najvećem zanosu leta. Smijemo li željeti? Smijemo li voljeti dok se taj okov srca steže sve snažnije ,kada se  giljotina bliješti da odreže suvišne, božanske emocije. Zašto nam nisu dostupne? Zar ih čuvaju za polubogove, polusvece i poluljude?

Pogledala sam na sat. Nisam uspjela razabrati vrijeme. Bešumno su se spuštale suze.

Mutile su pokušaj da umirim stvarnost, da ju nadjačam sa sobom.

Okrenula sam se prema njemu. Bol na njegovu licu, ruke koje su se umorno spustile uz njegovo tijelo kao da mu ne pripadaju, pogled zakovan za vršak mojih cipela i još milion sitnih udaraca u tkivo moje ljubavi koje sam osjećala.

Primila sam lice rukama. Suh poljubac uplakanih usana spustila sam na njegova usta,čelo, jedan po jedan kapak.

«Volim te ,više nego život, gotovo koliko i Boga. Tako će biti zauvijek. Sada idem. Ostani.» Stavila sam dlan preko njegova srca. Da ukradem bat njegovog života, ritam njegovih misli i slobodu disanja.

Ili je tvoja ljubav snaga želje?

                            Podigni me sa zemlje.

                            Ukleši tvoje ime na mojem dlanu

                            Šutnjom.

                            Rastvori svjetove

                            Neka uđe  mir daljina

                            I tišina čežnji

                            U naše danas.

                            Nazvati ćemo ocean našim imenom a

                            jutra će na čelu imati poljubac umjesto sunca.

                            Život će se smješiti zvjezdanom nebu.

                            Samo otvori dlanove

                            To su jedra

                            Udahni  ljubav  u njih i

                            uplovi u moje vode.

                            Moj glas u tvojim ustima

                           okreće molitvene žrvnjeve,