Sanjala sam ledeno jutro i muljevito nebo u tvojim očima
i anđele plave i ružičaste
sa mojeg dlana kako polijeću
prema proljeću,
i svoju sam smrt sanjala,
i žive noći
kako udišem i nikada ne izdahnem
i tijelo tvoje,
i ruke moje
nebom paraju oblake,
i tuga kako tiho pada,
tiho
kao pahulja.
Putove sam sanjala
snijegom zatrpane
i živote
kao planine iz mojeg srca niču
i tišinu sam usnula
kako mi ljubi oči
i kako snivam
nova jutra,
nove snove
lake ko latice trešnjina cvijeta
na skutima japanskih žena
tamo daleko, dalje od Istoka od
kojeg u mojem srcu ne ostaje ništa
osim inja na usnama
i prazna ulica,
vjetar i neka sretna lica
na vratima;
zatvara ih ruka tuđa,
i tišina k'o nebeska prašina
sipi po splavima i nekim
zarđalim papirnim brodovima koji ne odlaze nikada,
privezani negdje u duši ovog
grada kojeg smo
izdali
kao Juda Krista.
Snivaj i ti,
jedini,
samo su snovi,
samo su snovi ovi
budni i bludni
i šušte sjećanjima
uspavati će ih vjetrovi,
divlji,
kroz moje
grudi.

Ukrao mi je naušnicu, koraljnu,
i smočio mi je kosu,
i malo sam plakala zbog hladnog vjetra i mutnog Dunava.
Onda je ipak odlučio da mi vrati osmjeh,
u napuštenim kaldrmama i osvijetljenim izlozima,
u zatvorenim vratima i otvorenim srcima,
u kavi i smijehu, u zagrljaju ljudi koji nikada nisu imali potrebu
promijeniti moje ime, odrezati mi kosu ili skratiti moj jezik.
Mislim da me voli Beograd.
Dao mi je svoje.
Sada smo izjednačeni u Ljubavi.

*autor fotografije Prostetnik (http://www.panoramio.com/photo/6612727

Ljubavi, radosti i mudrosti želi vam Nurlisoul !

Ugurati ću nebo plavo u dlanove
i nagužvati krila u tvojim ustima.

                                  (Riječi nisu dovoljne za let.)

Okruniti ćeš me krunom inja
i morem pogrešnih koraka
 
                                    ( ko je učio plesati pijan od ljubavi?).

Moja će ruka lebdjeti ko zastava u vjetar umočena 
iznad crkve Svetitelja
dok usnama gnječim promrzle molitve

                                    (zar sunce uvijek mora sa Istoka?)

i mrzim te.

Vjenčat će me buka ledenih jutara kad
oblaci postaju valovi a
školjke i brodovi na mojim grudima skriveni
ko dukati

                                (čuvam luke za tvoje ruke)

i izgubljena u ništavilu toplih džepova
ljubiti ću prvog prolaznika
il' leptira
                               (misli su krila).

Voljeli smo se besramno ove jeseni.

Crveno kao ugriz ljeta,

slijepljeni  kao listovi po trotoarima,

 i izgubljeni kao napušteni psi

izgladnjeli od nježnosti.

Voljeli smo se svim sunčevim kracima i nevjernim oblacima

i onom čudnom  kataklizmom  u mojim leđima

kad pokleknem pred tvojim dlanovima.

Voljeli smo se  potpuno dovoljno ove jeseni.

Kao da smo milijun jeseni čekali da se volimo,

 usprkos kišama što su pljuštale i maglama

koje su za njima zaostajale kao dugovi,

predugi nizovi potpuno sivih dana

u kojima smo

izgubili pojam gdje se nalaziš

Ti a gdje počinjem ja.

Zapravo,

možda se i nismo baš voljeli ove jeseni.

Dršćući pred tišinom koju donosi more

i strepeći da nestanemo kao brodovi

daleko iza horizonta zime,

odriješili smo srce i

gledali odraze naših želja   kako istječu

kroz klepsidru.

Grumen taloga  bacili smo u more.

Daleko.

Vratilo nam je valove

koncentričnih krugova ljubavi.

 Aleksandar Tomulić "More priča"

A što ako nas ne probudi mjesečeva disonanca

i prespavamo buđenja

srebrna kao ledeni vjetar na obrazima?

Možda se rode neki drugi Mi

i koracima ispišu stihove

oko svijeta unatraške.

Možda  iscrtamo bojama

lepet krila leptirova

ili k'o makovi crveni od ljubavi

procvjetamo sljedećeg proljeća uz skretnice

ili budemo jednostavno ptice,

dvije,

na onoj nebeskoj barki da produžimo

vrstu ljubavi na udaljenoj planeti,

Jupiteru, na primjer.

Možda budemo glazba

svijeta što ometa ružne misli

i skreće meteore suza sa putanje

života i pretvara ih u dječje klikere, šarene i potpuno izgubljene

između plišane ovce i krpena lutka.

Možda nas ne bude kada se budu vratile nade

i kada ponovno ljudi otvore osmjehe kao prozore

i srca kada zavijore umjesto zastave.

Možda neće povjerovati

da smo pisali na jeziku pahulja  u

promrzlim dlanovima i

razapeti kao duše

u svojim grudima držali pakao i nebesa

da se ne razdvoje nikada.

Možda će htjeti dokaze da smo

imali hrabrosti vinuti se sa one litice

u zrakopraznost,

Mi, oblaci-jataci, putnici

sa  kovčezima punima mora i rijeka

Mi vulkani lave

što pod korom  zemlje vazda

tečemo kao krvotok sreće

od izvora tvojih usana do delte mojeg zagrljaja.

Nije ni važno sve ovo,

ni jedno jedino slovo;

neka ne ostane ništa osim

lelujave trave ulegnute na polju

gdje smo vodili bitke, Mi,

Vojskovođe neizrecivosti

u ime mojih usana na tvojim uškama

u ime milijun mrava

i sjemena sna kojeg si posadio

kada si osvojio moje čelo.

Ne plaši se snivanja  i pitanja,

moja prva i posljednja nježnosti,

ne plaši se nevjere i

i izdaje,

starosti ni želje.

Obuhvati me, sada,

U ovom trenu rađanja svjetlosti riječi

Jer tren je uvijek,

uvijek

duži

od

vječnosti.

Na rubu svijeta što izrasta iz morskih trava i okamenjenih bisera,
između istoka i zapada naših zagrljaja,
postoji kuća
za Četiri Vjetra i
Anđele Ozeblih Stopala.
Užareni zalasci,
Gnijezda golubova,
Ribići snova
I Lelek zvona brodova
istetovirani
po zidovima.
U postelji od valova vidim
drhtaj plave svjetlosti svjetionika po tvojim obrazima i
plimu sazviježđa nasukanu na mojim nogama  kao splavovima Dunava
što privezani sanjaju bespuća
Bulevara
Rascvalih Jesenjih Ruža
(napisala sam koracima naša imena po slavolucima
i mostovima na istočnoj strani tvojeg pogleda).
Na rubu svijeta što izrasta iz krvi kamena i svjetlosti neona
postoji kuća
za
prve bore Bola i
Smijeha.
Neprešućeni  stihovi i neizrečene nježnosti
čuvaju me kao zagrljaji.

Ako kreneš na kraj svijeta,  prvo
Zakorači vjerom pa nevjerom
I ponesi osmjeh
Da te mogu slušati

Dok živiš.

*fotografija   : Aleksandar Saša Tomulić "Ostaci sjećanja"

Ona mi je ljubavnica.
S vremena na vrijeme ili kada želja u nama toliko sazrije da je pitanje sekundi kada će popucati kao prezrela voćka i pasti iz našeg uma u nepovratnost mogućnosti.
Možda i nije dobra riječ «ljubavnica».
Jednostavno ona je.
Pojavila se niotkuda, iz nekakve morske magle toga dana okupana toplinom i tolikom količinom mene da smo bili zatečeni.
Doticali smo se riječima i još satima nakon što je otišla tog dana smješkao sam se kao klinac.
Prvog dana našeg susreta nosila je svijetloplavu košulju koja joj se otkopčavala.
U svom žaru pričanja nije propuštala pridržavati se za grudi a košulja se uporno otvarala svakim pokretom.
Bila je tako draga i smiješna.
Već smo pri drugom susretu jedva dočekali osloboditi se želje koja se mogla osjetiti i na prozorima mjesta gdje smo se sretali.
Udarci potrebe da se uvučem u njezinu kožu bili su toliko snažni da su me ostavljali bez daha.
Onda se dogodilo.
Samo smo ostali zagrljeni toliko dugo da su nam noge odrvenjele. Tišina između nas je bila nešto najuzbudljivije što mi se dogodilo otkad znam za sebe. Njezine sitne ruke na mojim leđima i njezina glava na mojim grudima. Jednostavno. Prokleto jednostavno i prokleto dovoljno da čovjek bude sretan. Ništa nismo rekli u toj vječnosti od vremena. Onda se odlijepila od mene i ja sam osjetio ogromnu prazninu na mjestu gdje je bila ugurana u mene.
Jednom smo se sreli na mjestu gdje me zamolila da dođem.
Sjedila je okrenuta prema nekom zdanju.
Hrabrost ju je natkrilila kao oreola. Legao sam uz nju i onda se i ona ispružila. Okrenula mi je leđa i ugnijezdila se u mojem krilu kao ptica.
Gledali smo zalazak sunca i ribiće kako čekaju drhtaj udice.
Dijelili smo nježnosti kao oblaci što se rasipaju vjetrom na sve strane svijeta. Nastanjeni u svakom dijelu svijeta kao svjetlost. Sveprisutni u svačemu.
Hranili smo se tom snagom, hranili se njezinim rukama u mojim dlanovima, dodiru obraza, slikama svijeta koji je lebdio ili protjecao oko nas i u nama.
Nadilazili smo strasti tek tako.
Ne da nismo imali potrebu, već je sveprisutnost te emocije koju ne mogu ni imenovati bila tako moćna da smo bili ispunjeni njome do svih granica za koje smo znali.
Mislim da je ovo što se događalo s nama bilo veće od svega što smo do tada iskusili i da je ovo bio nekakav nastavak života.
Jednom smo gledali izložbu slika.
Držali smo se za mali i domali prst. Onda je zavukla ruku pod moju košulju i na dno leđa utisnula dlan. Protrnuo sam i privukao je bliže svojem ramenu. I dalje smo gledali sliku renesansne vizure sa crvenim makovima.
Od tog dana nosim pečat na mojoj koži.
Kada vodim ljubav s drugom ženom ne dopuštam da ga dotakne.
Ne želim da mi itko dira njezin trag.
Znam da zvuči djetinjasto ali tako mi je dragocjeno to.
Ne znam ime tome što nosim u sebi.
Ne znam ni kako bih ju drugačije zvao osim «ljubavnica».
Znam da je to kao sva četiri vjetra, kao sloboda, kao šalica toplog mlijeka, kao ono «dobro» transilvanijsko vino i «Kraljevstvo mačaka».
Svaka njezina kretnja je pokret u meni i uzgon što tjera i čeličnije ptice da dosegnu vlastita sunca.
Ne bojim se da će prestati i nestati.
Mislim da je odsustvo sumnje i straha najvrjednije u nama.
Ja sam njezin ljubavnik.
Uz nju, ja sam,
jednostavno,
sretan čovjek.

Znaš, sretao sam je.
Nekada u danu toliko puta da sam ju na kraju dana  izbjegavao.
Čuo bih njezine korake kako odzvanjaju stepeništem i ulicom  i onda bih se pritajio.
Bila je previše.
Njezin nemirni hod, nemirne ruke i nemirne misli.
I u prisustvu drugih ljudi osjećao sam kako mi dosegne obraze.
Ona me obgrli mislima u jednom otkucaju.
Ona zagleda duboko u moje oči i onda se uplašim.
Nije lijepa. Sva je nekako neskladna. Samo se smiješi.
Mislim da je svjesna koliko je nježnosti  u aureoli oko njezina tijela. Možda i nije. Vrag bi ga znao.
Muškarci se zalijepe za nju privučeni nekom toplinom kao psi.
Ja odavno ne gledam druge žene, ne dopuštam si nekakve aluzije.
Ona pita tako blesava pitanja a ni ne poznajemo se.
Jednom me pitala: «Zašto si tako taman danas?» kao da ona zna da li sam ja nekada i sunčan ili kao da ona vidi dalje ili kojeg vraga ona razumije o meni, o mojoj tami ili ne znam čemu. Svašta!
Zato ju izbjegavam , uglavnom. Hodam iza nje i gledam njezin hod.
Preiskrena je.
Presmiješna. Ima nešto od one felinijevske ljepote i sirovosti. I romantičnosti.
Iščašena potpuno iz ovog grada, ovog društva. Valjda i iz ovog svijeta.
Da ju sretnem samu u ovom gradu, znaš, onako potpuno osamljenom gradu, samo ona i samo ja...mislim da bi negdje uz more smišljali imena oblacima.
Mislim da ona može svakog vratiti natrag u djetinjstvo.
Žena sa srcem djeteta.
Uglavnom ju izbjegavam.
Teško je biti uz nekoga tko govori šutnjom.
Šutnja previše kaže.
Ona ulazi preduboko da bih mogao ostati odjenut u površnost.
Skida me kao košulju.
Mislim da ću promijeniti put kretanja i zaobići ulicu  u kojoj ju srećem.
Tako će biti najbolje.
Nisam ti rekao da ju sanjam ponekad. Zapravo sam ju sanjao jedamput.
Zagnjurim glavu u njezino krilo, u snu,  njezini prsti prolaze kroz moju kosu.
Ljubi me tako polagano da mogu odbrojati do deset od trena kada dotakne moje usne pa dok razmakne svoje. Toplina njezina poljubca me probudila.
Oznojenog. S ogromim bolom u grudima.
Ujutro me žena pitala što ustajem noću.
Odmahnuo sam rukom i rekao : «Imao sam blesav san, ne sjećam se.»
Ne volim kada lažem.
Volim kada se nasmiješi.
Ima snagu taj njezin dodir.
Da.
Sutra više neću prolaziti tom ulicom.
Molim te, ako ju sretneš, reci joj....reci joj da sam ju pozdravio, reci joj da sam otišao, izmisli bilo što....
Ili ne ne, ne, nemoj. Ne reci ništa.
Ona zna.
Ona previše zna.

Ležala je napola.

Imala je  svugdje  svoje ruke

grudi, stopala...

Pokušao sam sve to obuhvatiti  dlanom, da ju zadržim dok migolji kroz ovu noć.

Nisam mogao.

Zarobljen mirisom naranče i vanilije na njezinoj koži, udisao sam

nju, srebrnu svjetlost ulične rasvjete i sebe.

Želio sam.

Uopće mi nije smetalo odgađanje i protjecanje istegnutih noćih minuta, rasprostranjene tišine što se hvataju po kutevima mojeg života kao paučina ili to što sam je sakrivao cijele noći a ona se pojavljivala kao trag na svakom mjestu gdje sam ispružio ruku. Pritisnuo bih grudi jače i gotovo ju ugušio pod sobom. Stiješnjena između dva tijela opirala se i ljutila.

Onda se umirila. Ustala je i stala  iza zavjese.

Ispravila je svoje tijelo.

Iza siluete i kroz blagi raskorak bedara ulazila je svjetlost u moju sobu.

Promatrala  je, mirna, moju ogoljenu stvarnost i moje ogoljene grudi kako se hrvaju, kako mi ramena propadaju u nekakav bezdan noćnog plavetnila i posrebrnjene obrise tijela dok se izmiještam i tražim savršeni položaj sa kojeg se vide njezine oči.

Rabijatno sam zamahnuo rukom.

Protresao fini čipkasti rub odraza ulice na prozoru. I gledao je.

Želio sam noćas.

Razmaknula je zavjesu i legla pokraj mene.

Njezini okrugli bokovi obgrlili su me.

Široko rastvorenih zjena osluškivao sam njezinu kosu.

Ležala je cijela u mojem snu.

Ili sam ja ležao ispružen preko njezinih ramena?

Ne znam.

***

Postoje neke raskidive stvarnosti koje nas vezuju kao

jeza  niz moja leđa dok o njoj razmišljam.

Ne želim je za sebe.

Želim drhtaj, miris,

crvenu i zlatnu boju popucalog ljeta preko njezinih usana,

prve kapi jeseni kako kližu niz oluke prema zapadu,

i otklizati s njima.

U san.

EFFATHA

noćas

moja glava  zabačena između

Velikog Medvjeda i Rijeke Eridana

EFFATHA

Moru

bacam sidro vjetru

i  PREBIREM PO VALOVima

NA MOJIM BOKOVIMA-

LJULJAJ ME

EFFATHA

Crnoj zemlji , bijeloj koži i plavom tragu

OLOVNIm  prstima

 trzaju ramena dok

kidam pero po pero letova

i padova

tvoja me riječ ubija

EFFATHA

tišino

kroz kožu

masline na

leđima niču

jutra maglena

prekrivam lice dlanovima

EFFATHA

dušO moja

na silu, na početku, na smrt,

na kraju, na dlanu,

na moru , na koljenima

efFatHa !

ARAMEJSKA RIJEČ efFatHa- otvori se (ev. po Marku 7.34)

ODRAZ TVOJE SJENE PREKRIO JE SUNCE I OTEO GA VODI.
VODA NE KAŽE NIŠTA.
UMORNA OD  LJETNOG KOMEŠANJA ODMARA SVOJE BOKOVE
I TIHO SE NJIŠE OD VELIH DO MALIH VRATA .
TEK U PREDVEČERJE,
DIŠUĆI UZ TRAMONTANU,
SPUSTI TVOJU MISAO
NA MOJE USNE
SLATKE I
LJEPLJIVE OD DOZRELE JESENI.

  Riječi koje nisi izrekao

pristižu zalijepljene poštanskom markom tvojih usana.

I čitam te:

                  "Draga T., ovdje kiši danima i uopće mi ne smeta pokisnuti.

                  Šuma je omotana memlom i nekom tihom sjetom koja podsjeća

                  na amfiteatar. Glumim da šećem a zapravo drvoredi i padine

                  prolaze kroz moje oči. Ponekad se izvijaš u kori nekog drveta,

                 osunčana i nasmijana."

Prilijepim uho na papir i slušam kako šušti šuma.

blago spuštanje tvojih trepavica dok u njih ulazi zraka svjetlosti i

micanje prstiju dok pišeš po danu koji klizi niz moj vrat

kao biserje riječi koje nisi izrekao.

One noći kada si se vratio zaspala sam kao dijete.

Proplanak tvojih grudi je mjesto sa kojeg se vide najljepše zvijezde

i  čuje šaputanje krošnji maslina i

poludjelo zrikanje noćnih orkestara.

 Uronjenu u tvoja rebra

presavio si moje misli i tijelo kao origami i

tisuću ždralova mojeg sna odletjelo je na istok.

Otada ne spavam.

Čuvam,

budna,

 da me ne proguta

pustinja  u mojim rukama  žedna tvojeg osmjeha.

U ubranom jutarnjem poljubcu što ulazi kroz prozore i

nesanici koja te iščekuje kako kakva oslobodioca,

pojavi se;

u kolumbijskoj šalici sa ružičastim vezom

kada su buđenja tako prokleto osvijetljena pa te vidim  i iza spuštenih kapaka.

Pojavi se,

molim te,

u ovom putovanju u kojem si zalutao kao kovčeg.

Čekam te neprekidno na svim odlaznim peronima

i lijepim svoj osmjeh zrakoplovima i vlakovima koje dostignem mislima.

Namotavam tvoje koračaje na špulu niti

 (jednom ću ti sve vratiti, da se odmoriš od odlaženja)

 pa se prepiremo pučina i ja

o tom koliko ima beskraja u plavo- zelenu horizontu tvojih zjena i

koliko daljina stane u zagrljaj.

Priđi dok te mrzim i čuvam kao

divlji cvijet,

samodovoljan

i opasan i neuhvatljiv u ovoj pojavnosti

ograđenoj kao semiramidini vrtovi.

Uzmi me,

u riječima koje nas imitiraju

kao predstava mjesnog teatra

prenapućena gestama i

šminkom glavnih glumaca.

Zagrabi me pod površinom uzdaha

naslaganih između dva svitanja

kad predaješ sebe

svjestan neponovljivosti koju napuštamo

kao brodolomci.

Pojavi se,

Prije plime istina,

jer more umije oteti obale

i morske zvijezde nasukati na oblake.

Aleksandar Tomulić "Konop"

  Ako presahne riječ, misliš li da može isušiti more ljubavi?

Kada  ti se kao san noćas ušuljam

s palim anđelima po

prosjedim tvojim kosama

i  riječima

uvezenim u Knjizi Postanka,

pročitaj me

ispočetka,

od početaka do beskraja.

I

ako me zaista

i  ove noći

Ljubiš,

 neka to bude

rukopisom

osmjeha

dok ovako

obnevidjeli od istina

jesmo jednina.

I neka je tvojih

 grudiju zagubljenih po  mojim leđima

dok

iznad provalije

 visi

kukuljica naših

života.

Roditi ću ti leptira.

Čuvaj ga

Kada me nema.

U danima zagubljenim između svitanja i sumraka

približim ti se na udaljenost disanja.

U očima ti  vidim  galebove iz mog sna

i onu

zoru zasađenu prije milion godina.

Iz dimnjaka uklještenih želja

 tada sukljaju  oblaci  šutnji

slutnji,

sumnji

koje držim zubima kao

viseće mostove

nad provalijom od ja do ti

dok pod nama  leže

spoznaje i

predaje

kojima bi mogli razvaliti svaku

nuklearnu centralu ovog  svijeta,

i osloboditi kišu.

U prelamanju  vatrometa tišine

i

rađanja svjetlosti,

na dlanu mi iznikne akvarel

 morske pjene,

Sunca, 

i bijelo jedro razapetih kretanja.

Oslikavam

prstima

okoštale zjene svijeta.

Volim kada dan ima tvoje boje.

Beta me voljela  do prekjučer.

Ja nju volim još.

Danas među  žalbama i telefonskim  pozivima, odlasku frizeru  i francuskoj manikuri ,trudnoći moje drage prijateljice i druge koja će postati baka , razgovoru o mojem pisanju,političkom sranju u državi,  mojem ciklusu, kosi, hrani, dijeti, stopalu....nizala sam nekontrolirano suze...onda sam zbunjena svime i ponajviše nemogućnošću da podnesem bol, bijes, Betin glas : «Volim te mnogo» i osmjeh i priču o tome kako ja nemam bore , o Zoranu, Beogradu, ...oko podneva odjurila sam u crkvu...zapalila svijeću na donjoj polici  i osjetila kako svijet oko mene biva veći a ja se smanjujem.

Kažu mi :«Ne brini se, dobro joj je...tamo je....»

Ja odgovaram : « Meni nije....»

Ljubav je definitivno egoistična i ja sam egoist.

More  priča  malim kamenim oblutcima.

Šušti, mrmori i šapuće nabirući priču kao svilenu maramu oko nas.

Slušamo i ležimo.

Stisnuta kao šaka na tvojim golim grudima mirujem.

Pitaš me: «Što da radimo?»

«Volimo.» -kažem.

...kad ribe vuku sunce dolje, obrise plavih padina  i otoke u daljini, galebove iznad naših glava i priljepke na stijeni, tvoju šutnju, način na koji vezuješ cipele,moju narukvicu,  i kada se subotom šišaš, tamjan, duge šetnje i našu djecu, filmove i slikare i vuka u tebi i tišinu u meni, ovaj život, Boga, pokušaje da te zamijenim s drugima i onaj korak da  krenem i onaj korak koji zaustavim... pa sve dane što kao  rijeke uplivaju u more naših godina zapisane na našoj koži,  sijede vlasi, tvoje usporene korake, moju ruku dok tvoju drži kada kraj bude bliži....

«Da»-izgovoriš i ja se nasmiješim..

 autor fotografije Moščenička Draga MHiller

                                                                        Pismo 2

Ponekad presavijem dan kao što ću presaviti ovo pismo napola  i napraviti  papirnati avion i poslati ti.

Tada znam da sam izbjegao pola od svega što trebam.

Pola sna, pola smijeha, pola glazbe i pola koraka.

Pola tebe.

Od točke A do točke B udaljenost je  ista. Ne mičem se s mjesta. Sve počinje i sve završava u točci u  kojoj udaljenosti postaju malene  pjegice  od sunca  koje si zaradila kada si pobjegla sa onih otoka.

Kao kakva jedrilica rabijatna i vjetrovita. Odjedrila.

Nošena daljinom kao nekakvim vjetrom opakim u tvojim leđima razapetim.

U tim presavinutim danima uzimam pola  od buđenja, pola od kave i pola kišobrana.

Ostalo ti ostavljam u tom vremenu ispražnjenom do pola.Pola tvoje usne  ostaje na pola moje. I pola tvojeg dlana u mojem danu. I pola tvoje rečenice još odzvanja kao zvono svjetionika.

Budi me  napola. U  tom polu snu još ti čujem smijeh i ljutnju.

Ovo neće nikada prestati , zar ne?  Njezina bedra, njegove ruke, tvoje grudi, moje rame utisnuto u onaj jastuk.  Prokleto sveta da bih te izdao.  Previše nestvarna da bih bio potpun.

Vozim se na onom biciklu s jednim jedinim kotačem i  u jednoj ruci donosim ti ljiljane. Bijele.Vjetar im raznosi latice.

Polu pijan i polu trijezan.

Potpuno sam.

Potpuno tvoj.

Jutrom

Umiveni

Zagrljeni

Dahom života

Sljubljeni

Svježe ubrani

Poljubci

Dozrijeli

Nasmiješeni

Široki

Kao otvoreni prozori

Kao bijeli brodovi

Ljuljamo se

Postojani

Jedno u drugome

Koracima

i

Mislima

Zamiješani

Rekoh ti

Neodjeljeni

Naši

Snovi

Rađaju predivna jutra.

Probudi

Se.

Me.

Nas.

                                           ugasiti glazbu na kraju bloga, prije čitanja i gledanja

Razapela sam riječi.

Sada znam da iz mrtvih slova  nikada ne izrasta život.

Razapela sam misli.

Gledam kako  ih  vjetar raznosi lake kao latice, kamo  poželi.I ne pita me, i ne sluša .

Sada znam da je moja visina  doseg  krila ne razdaljina od mojih stopala do čela.

Jučer sam bacila novčiće uličnom sviraču koji kreće na put oko svijeta.

Sada znam da ću otputovati svijet. 

 «Bisogna che un uomo torni a nascere. Chi non comincerà dal principio non potrà conoscere la verità. L'amore spira dove vuole. Ne percepisci la presenza (…) Non sai da dove venga né dove vada; ma chi rinasce nella verità crede in ogni cosa che il suo occhio vede».(Gv 3.8)

 "Teba se ponovno roditi . Tko ne bude krenuo od početaka neće moći spoznati istinu. Ljubav je poput vjetra. Leti kamo  poželi  bez cilja a mi osjećamo njezinu svuprisutnost. (...) ne znamo odakle dolazi ni kamo ide.. ali onaj tko se ponovno rodi  iz istine, vjeruje u sve što njegovo oko vidi.(Iv.3.8.) 

STOTINU POSTOVA......STOTINU ČAVALA

Grad spava.

Vjetar ljulja  kolijevku  valova,

noć se šulja uz zaspale  brodice Molo longa

a umorne lampe prate rijetke prolaznike

niz osamljene drvorede i trgove.

 Uronjen u zvijezdama lebdiš iznad mojih usana

poput  svitanja

što zabljesne i prene

usnule oblake i potjera ih dalje,

dolje,

sve do one uvale

gdje je kišilo,

ti si ronio

i u dlanovima mi donosio najneviniji pijesak na svijetu.

Za doručak smo

jeli sunce

i morske trave

iz tvojih dlanova i mojeg pupka.

Tako  nezasitni nas.

Zbog toga sam  noćas morala do neba i mora

pitati ptice i morske konjiće

da mi otkriju jastuk gdje odmaraš dah

i  grad gdje me tvoje ime čeka da ga

prelomim jezikom

kao prvi puta.

Poput kruha.

Grad spava.

Noć me okreće kao zvečku.

A ti?

rijeka by night  V -Rusty 2210

Molo longo -  Lukobran i šetnica u Rijeci

Gledala sam  predvečerje kako se  prišiva za morsko dno

 i nebo  razmješta  krijesnice po gipku tijelu valova.

Gledala sam kako  nestaje vid vremena,

Glasove kako otima plima,  i duge brodove

Kako kradu horizonti.

Gledala sam Mjesec dok izranja poput tvojeg dlana na mojem licu.

Prekrije mi oči.

Prekriješ me tisućama sebe i milionima onih

koji su se sretali na najneobičnijim mjestima ovog života.

Zagrcnut morskim travama, nježnošću i pijeskom

stežeš misli da se ne rasprsnu .

Zrcaleći  se u obrisima tvojeg glasa što su opisivali krajeve horizonta

slušala sam  more kako se uvlači u moj uzavreo mozak

kao u krater iz kojeg će preplaviti svijet moje ruke

i sve što šutim i sve što nisam.

Gledala sam kako se pojavljuješ iz oblaka,

iz zalazaka sunca i okamenjenih školjki kako se rađa biser.

Sakrij ga pod jezikom. Da ne izgubiš sebe nikada.

Jer ako se ikada sretnemo morati ćeš me

upoznati sa svojim jutrom, 

svojim ušima i prstima kao da se nikada nismo prije sreli.

Mislim da će  razumjeti govor mojih zakržljalih krila i  moje kože.

Ostalo nikada nije ni bilo važno.

Polutke su iskonski  bile krug.

Prije no ih sasjekoše na dva jednaka dijela.

autor fotografije " Gledala sam" Aleksandar Tomulić *

Ne znam , ( a zapravo znam otkud ) i danas čujem škripanje  kola , zvono oko volovskog vrata i njegov glas: «Tanka moja, Tanka.!»

Spustio bi svoj šešir i prvi buket ljubičica prosuo u moje dlanove. Ja bi ga poljubila i  zatim bi plesali s mojim stopalima na njegovim cipelama. Bez glazbe. Samo njegov ispucani glas i pjesme zaglavljene u prošlosti kada bi težinom  neimaštine, djece, moje none i njezine čelične hrabrosti, bio slomljen. Lutao  bi vinogradima razgovarajući sa pticama i oblacima i bijelim bedrima nepoznatih žena.

Lutao bi danima. Mislim i godinama.

Tako gladan i slab pretvorio je sve u ljubav.

Volio me samo zato što postojim ovako savršeno nezgrapna u svim kutevima moje duše i nemarnih kikica koje su  redovno gubile svilene vrpce.

Nevještom rukom neposlušna đaka zapisivao je  svoje nježnosti.

Od njega mi to zrno poezije umjesto srca .

Vodio me po gostionama i prenašminkanim gazdaricama uvlačio ruke u grudi. Postavio bi me  navrh stola da pjevam. Činio me kraljicom svojih poroka.

Razgovarao je s voćkama i one bi u njegovim suhim dlanovima rodile obiljem. Moje su nožice gnječile  preslatke bobe. Sjedio bi satima u konobi i slušao kako diše njegov trud pretvarajući se iz sunca i zemlje u vino.

Zvao me «Lipe moje črne voči....!» umjesto mojeg imena.

U zimske dane ,zaogrnut nekom sjetom u svojim očima gledao bi satima u orah i pratio poslijednje listove što su se još otimali od zime. Onda bi spustio samo glavu prema prsima i drijemao. Šešir na glavi. Tišina u njegovom srcu proširila bi se  kuhinjom. Sjedila bih na «bančiću» do njegovih nogu i samo naslonila glavu u njegovo krilo.  Mirisao je na bosiljak.

Umro je  negdje poslijepodneva jednog tako davnog i  kišnog proljetnog dana. Još je ujutro zvao našu poštaricu da sjedne na njegovu smrtnu postelju i da ga nasmije svojim raskalašenim smjehom.

Zakopali smo ga kako je i želio. Olovku, malo papira i bosiljak u džepu.

Sada ga sadim u nekoliko tegli na mojoj terasi.

Da mi miriše život na njega. Da mi miriše na ljubav.

Sa ovog mjesta nagriženog slanim cjelovima

lansirati ću srce  umjesto torpeda .

Meni više ne treba.

Uhvaćena u mreži vremena,

odrezala sam kosu i

korijenje zlatoveza neba i mora.

Oslobodila sam beskraje.

Sada

vidim  i tvojim očima.

lansirna rampa za torpeda, rijeka, sinoć ( zbog loše slike kriva je Nokia :-)

Ugasila  sam zvijezde želja.

Sada nebo stanuje u meni.

Dobro mi došla Tišino!

Vrijeme je.

Vrijeme je

da te

zavolim!

 U subotu me  pronašla ta ulica.

Dotakla  srce dlanom od opeka i

čeličnim zagrljajem mreža usnulih divova.

Prašinom finih kovina

rumenih provincijskih obraza

posula  me  pokislu

i pustila kišu

da me skrije u danima od prije.

Na leđa utisnula

osamljenosti

i zaključala riječi

 portama prolaznosti.

Koračam zvukom brodskih turbina

u njenim  grudima,

nadglasana ljepotom postojanosti i

iskrenošću jalovosti  mojih pokušaja

da prestanem pisati.

Ti prolaziš kroz moj mozak kao  brazda

samosvijesti u

u srebrnom tragu šina

tvojih zjena što me

mame ka ovoj dekadentnoj tišini.

Širiš se prema moru kao izgovor

 zarđalih vala i karnevala

u mimohodu poljubaca , kišobrana i ovog dana što me zatiče

zbunjenu od ljubavi.

Zahuči iz ugaslih dimnjaka

magleni trag mojeg oka

i nasmiješim se

 ispaljenim torpedima.

Podigni pogled da nazdravimo  

ja, ti,

zaboravljeni oluci

osamljeni mačori i

dva osmjeha u sedamnaest  prozora od

početnog broja 22 do kraja

ovog  sna.

Ako se zaista dovoljno potrudim

(jednog od ovih dana)

i uspijem zavezati omču  tišine oko tvoje slobode,

možda ću prestati pisati po listovima i  pupovima

nerođenog rođendana tvojeg osmjeha

(kasnije ih sažvačem ).

Neprilagođena mogućnošću postojanja,

odustajanja i koketiranja,

nižem pješčana zrna i

kvrgave oblake  kroz utrobu morsku

(ako se zagledaš u rijeku vidjeti ćeš u dnu i  odraze mojih obraza).

U zvuku mjesečine

(Valovi plime vodene duše guše drskost, svjesno, nesvjesno, slobodu, nužnost i aroganciju.  Apsolut.)

ja vidim Tebe i molim se

(Zašto mi ulaziš u pogled svakog trena kao moja sjena?..  Ispružim ruku i uhvatim zgusnut miris tvoje košulje, mimike, mjesečine ...I..

:  «Tu sam...»;

...«tu tu tu..» kroz utihnuli svemir..;

...«tu, tu..» kroz začet dan.

Tu, u mojim očima,

nametnuta nepodnošljiva jednostavnost potreba,

nadilaženje stihova, nedostajanje riječi  i trnci tvojeg imena...

Kako se ono zoveš?....Trajanje?..Kajanje?.....).

u hramu  okrenutom ka moru,

nasukane  želje prinosim umjesto svijeće.

(Ne, ne brini, želje ne mogu izgorjeti. )

Padajući sa mojih kapaka, na kraju dana,malo pepela zagušiti će žar u mojim očima.

Snivaj najdraži.

To samo tišina tišinu traži.

Poslijepodne sam te dvaput ljubila.

Onda sam zaspala.

Sanjala sam omamljena .

Zvao si me «malena moja» i pričao

o moru koje ulazi u tvoj stan bez pitanja,

 o stijeni na kojoj  vidiš moje grudi i o magli što se omotala oko nas.

Kretao si se mojim moždanim vijugama kao požar.

"Razmakni suvišne riječi koljenima.

Otvori se.

Uči ću u tebe prije zore kao more."

-rekao si.

Yellow Drum među  prstima odmotavao je  zapetljani dim  mojih misli.

Tišina se  nasukala na ovu noć.

More  je teško disalo.

Udahnuh duboko.

Duboko.

Sve do tebe.

Aleksandar Tomulić

MAGLA

Ljubila sam mrtva čovjeka.

Voljela sam njegove beskrajne plave oči kada je nebo plavo

i zelene  kada ja uđem u njih.

Dok je govorio ja bih ogladnjela i zagrizla mu čelo ili ramena.

Prastare svoje kosti polagala sam u njegove ruke.

Osjećala sam kako toplim usnama grije moje kukove i moju dušu otvara kao praskozorje i  nisam više marila jesu li dani  sivi i tamni ili se na mojim zanokticama zgrušavala krv požude.

Odlazio bi  nekada tako daleko da bih pomislila da nakon tih putovanja

postoji samo bezdan u koji će se strovaliti sve;

Mi,

filmovi, Bog, glazba

knjige i vjerovanja

i njegova idiotska pisma kojima

bi podvlačio kako sam nevjernica,

kurva i lažljivica

koja bi se podala tek tako, za

recimo njegovu noć i njegov dan.

Onda me nosio u hotelske sobe pa se kleo da je to, tako, iz navike i da ne zna šta radim  u Italiji, Engleskoj ili recimo Rumuniji.

Ljubila sam njegove tanke prste i

način na koji se zapetlja u vlastite istine

dijametralno suprotne.

I njegove slomljene, polagane korake sam ljubila,

grube riječi

i način na koji  me pretvarao u

prašinu

pa u grumen zlata.

Nisam ga prestala ljubiti  ni kada je strah od mene same bio tolik da sam čitav život prodala za avionsku kartu u nepovrat.

Kasnije sam kartu bacila u more.

Možda ribe otputuju do njegove duše mislila sam.

Nekada je i on mene ljubio.

Zatim je lagao da je mrtav.

Ne zna da živi.

U meni.

Oljuštili smo vrijeme.

Zagledana u svjetionik tvojih zjena kažem:

 «Sada ću sjeme usaditi duboko u tijelu zemlje.

Jednom će možda izrasti oblak ispreden tišinom.  

Ploviti će poljem lavande u ljetna povečerja

raznoseći  nedozrjele poljubce nerođenih želja u nepovratnost .»

 «Posadi u sebe nas i gledaj kako na mojim usnama miruje tvoj strah .

U rukama držim tvoju vjeru i znam;

trajanje uz tebe je sjeme odgovora.»

-govoriš  dok na mojem trbuhu utiskuješ svoj dlan..

«Moja žudnja niče kao jutro na tvojim grudima,

i budim se  s rukama punim tvojeg smijeha i tvoje kose.

Zar možeš reći da smo samo zgusnuta  prašina mora?»

«Osjetih one večeri kako ljuštim boju tvojih očiju, kako stružem tvoj osmjeh sa freske u mojem mozgu. U onoj tami, ticala sam oblike tvojih rečenica, tvoju riješenost da  zaboraviš snagu srca i snagu sunca. Tamo, duboko , položila sam uho i čula sam kako živiš. Zatim je prisustvo tvoje misli  postajalo  sve što sam od vremena htjela. Nije bilo trenutaka, nije bilo protjecanje. Odjekivalo  je toliko snažno. Boljele su me uši, zjene i usne.

Voljeti tebe je bilo prelako. Ne voljeti je  mjera moje snage.»

«Zar nije dovoljna misao?  Ti  znaš dubinu ovog plavetnila i kako probuditi sunce u noći, zar ćeš to znanje pokopati duboko u tu zemlju kojom se kuneš? Kamo ćeš položiti nož kojim smo dubli zvijezde sa neba, kamo sakriti moj ugriz na tvojim dlanovima, miris mojih putovanja i prevara?»

«Oljuštili smo vrijeme.» kažem,

«Možda iz sjemena izraste drvo života.»

Nekada,

u  jutrima  kišnim i sivim

umačem  srce

u široki  plavi  osmjeh ,

u čelične moreplovce,

šarene zastave gore na  nebu,

sivog pero galeba daleko,

 (daleko)

u tvojem pogledu prema zapadu.

Nekada

miriše kiša u mojim nosnicama kao

toplina zagrljaja isparava

u prolazima zbijenih ulica

gdje stiješnjeni potrebom,

vjetrom i tvojom rukom u mojim grudima

dišemo.

Nekada se zaogrnem tobom kao

Čežnjom.

Naslanjajući lice nad gradske ulice

ljubim

te

(polako )

u odrazu kiše na pločniku,

otrovanoj istini na vrhu mojeg jezika,

tvojem dlanu  što me pokriva;

Il' otkriva?...

Nekada.

Uvijek.

Sada.

                                jutro u ulici decumanus autor :ARBIANO

  link  :šarene zastave

link : čelični moreplovci

  Ruka života

upisuje inverzije

kao intarzije u zvjezdama.

Razmakni usne.

Porekni me.

Možda bude jednostavnije.

Znaš,

beskraj je  sloboda okovana obalama

krajnosti.

Da ostarimo od sunca, vjetra i soli

tu ću ljubav nasukati.

Idi.

Kasno je.

Prekasno

da me zavoliš.

autor fotografije "zarobljeno more"  Aleksandar Tomulić

jutros te nisam mislio.

Skidao sam zvijezde sa grana stabala na mojem prozoru i vraćao ih na njihova mjesta.

Spustio sam pogled naniže i mirisao tvoju kožu umotanu u toplinu paperja.

Poslije sam spavao na tvojem uzglavlju.

Sanjao sam.

Posolica morskih divljina zašila  mi kapke.

Šunjao sam se po mraku nazubljenim škojima* na punti* mojeg srca.

Razmotavao sam riječi, namotavao ih u morske trave, u šaš i onda pustio da  sve struja odnese u deltu krvotoka. Tamo gdje se miješamo..

Kada je sunce podiglo glavu razvio sam jedra, učvrstio kormilo u svojim rukama i krenuo.

Zamisli, dan se još rađao na tvojim ramenima i zora se poigravala ružičastom sjenom inja i snova i  prašine sjevernih aurora  miješajući se kao topao  napitak  tvojim mislima. Jedrio sam beskrajnim obroncima tvojega glasa.

Kada bih mogao sustići svoje misli i biti mrmljanje tvojeg buđenja!

Tako sam htio popločiti daljine koracima prema tebi i prikratiti vrijeme. Odrezati sve one minute i sate u koje sam se zaglavio,  zagledavao ih   i osluškivao  kako tumaraju mojim životom kao nekakvim slijepim hodnicima.

Osloboditi vrijeme. Osloboditi prolaznost i zataknuti tvoje ruke oko mojeg vrata kao sidro.

Samo sam to htio.

Jutro te nije mislilo.

Neki jaz u mojoj duši gutao je onaj krvavi trag buđenja, gutao dah i udah , gutao i korake i štipanje mraza za moje ruke i gutao u virovima  moju snagu,  osmjeh i ogolio sve misli do bola. Primicao sam te usnama kao molitvu. 

Probudi se sada.

Probudi se ovdje. U ovom krevetu od tišine i moje duše osamljene kao svjetionik.U ovom gradu koji  je tuđ i ledeniji  od ove zime. U ovom gradu kojeg su poharali stranci kao skakavci,  obukli mu kićeno svatovsko odijelo a bazde na neuglavljene i raštimane njihove koračaje mojim ulicama i bulevarima. Ovaj grad kojeg toliko volim. Ovaj grad kojeg toliko voliš.  Uselio se u mene kao kakva ruševina, kao pohaban kaput  i raskalašena seljanka okruglih bokova  što se gega po ulici gdje smo pili čaj i kroz zatvorene  plafone čitali plavo ljetno nebo bez ijednog oblačka.

Tvoji uvojci, malo mjesečine, moje trepavice zaljepljene za tvoje usne kao u nekim  fatalnim filmovima. ...Ti.

 Ja.

Ovaj grad od praznina.

 Ja. Ti.

Tako bespotrebno moja i tako bezuvjetno nasmiješena.

Jutro te ne misli.

Samo ovo jutro.

Sve ostalo znaš.

                                    xxx

*škoj- hrid

*punta – vrh, rt, kraj zaljeva..

                                                                                             autor fotografije: Saša Tomulić " Kao san"

Pisati da bi se razigralo.

Zavrtjeti vrtešku crvenog i crnog i staviti sve na ništa.

Pisati da bi se dogodilo.

Privući sve konce i  predati ih  i dopusti biti lutak drvenih zglobova i očiju boje kestena.

Pisati da bi se pronašla savršena riječ.

Hrabošću svjesnosti zakoračiti na stranu privida.

Pisati da bi se prešutjelo.

Ušutkati tišinu da ne remeti žamor.

Pisati da bi manje boljelo.

Razbiti da ne bi bilo jedno cijelo.

Pisati da bi se dušu otvaralo.

Ispljunuti stih kao zloćudnu bolest ljubavi i mrziti svoje stihove

Kao jedina neprijatelja koji gleda, zna i razumije.

Pisati da bi se uglazbilo u svijet  ritam svoje duše.

Odreći se sebe da bi se sebe imalo.

Pisati da se ne bi umiralo.

Pisati da bi se živjelo.

Ovaj život

Pisati?

DABOGDA TI USNE UTRNULE

OD LJUBLJENJA

NA MOJIM

USNAMA !

                   homage a Auguste Rodin "L'Eternelle Idole" by Ina Mar:

Imam  putovanja, tišine i povratke,

ravnice žute i raskvašene kao

suze.

Puni mi džepovi dozrijelih  poljubaca i molitvi.

I kad zazvone zvona crkvi  ja

zaronim,

krstim se vodom pod mostovima Dunava,

gdje plava tuga u srcu riba

guta vrijeme koje nas ne ima.

Imam i gomile nezavršenih rečenica

i nesavršenih misli.

Gledaju me od Istoka u ružičastim jesenjim buđenjima,

zalijepljene na mojim usnama kao

«slatka vuna»  seoskog sajmišta.

Vidim ih u oku galeba na mojim prozorima i

kriku bijelog brodovlja kada ga odvezuju od

ovih obala

mrešakjući nabore  slana plavetnila.

Skrivaju se  u obliku tvojih usana,

i trncima kada se približe na dohvat mojima.

Imam zaboravljenu dušu i nepotrebne nježnosti

nakupljene na obrazima ,

u malo ispucalim glasnicama

i  koracima.

Usitnjene kao prašina sipe se niz oblik tvojih ramena

u mojim dlanovima.

Skupljam ih u uzdasima, pa

 utrljam u dane da gore kao

mirišljavo ulje.

Žižak te lampe nosim tajno,

u ušima,

i svjetlost slušam.

Odzvanja.

Kao ti i ja.

Pratili su me dok ih ne stavim u usta i progutam .

Odvozili  su me  mjesecima kolima hitne pomoći iz škole. Gušila sam se i povraćala. Ugurali  bi mi u injekciju i problem bi bio riješen. Nekada nisam mogla hodati potpuno izdrogirana i tupa. Sušila su mi se usta toliko da sam imala kraste koje su bile gnojne i krvave. Mjesecima su se svakog tjedna  vozili samnom onom smrdljivom autobusu do psihijatra koji je bilo izdrogiran više nego ja. Mislim da je umro nakon nekoliko godina.

Ja još uvijek živim. Nekada drhtim kao prut. Nekada suspregnem mučninu. Ali kunem se mogu osjetiti njegove ruke kako se penju po mojim bijelim čarapama, skidaju mi gaćice i diraju me tamo gdje nitko nije. Valjda  sam svaki put dobro upamtila. Tada povratim. Bude nakon toga dobro, prazno i tupo.

Mogu i voljeti ponekad. Ne volim kada netko viče,  ne volim ni agresivne filmove. Bojim se bliskosti. Tek sam s 18 godina imala prvo iskustvo. Gorak okus. Plakala sam. On nije shvaćao zbog čega. Malo krvi između mojih nogu blago je obrisao. Meni se gadilo. Željela sam mu darovati svoje tijelo. To je sve što sam imala. Nije išlo. Nisam imala snage priznati mu. Kasnije me ostavio. Rekao je :  «Ne mogu protiv tog mraka u tebi. Ponekad mi se čini da si mrtva.»  Bio je dobar dečko. Umorio se. Mislim da je oženjen i ima djecu.

Ja se nisam udala.

Nekada  poželim onaj starački vrat zadaviti rukama. Sada je bolestan. Kažu da umire od raka.

Ja sam umrla tako davno.

Valjda je na njemu red.

Otkrili smo okus ljubavi

one noći dok su se rađali naši poljubci

i ispadali iz  tvojih ruku i

mojih  kosa kao prvi snijeg.

Prekriveni njima gledali smo mrak.

Te noći Mjesec je zapeo svjetlosti sjenu

 da  obasja  vrhove mojih grudi

i  tvoje usne isprepletene s mojim

kostima.

Mrtvi bludni padali su  sati

u raku prošlosti.

«Vrijeme ne postoji dok ti postojiš.»

-rekla sam.

Ljubeći dan u usta

jutro

se uspavalo

i prosulo

sva naša

Pitanja

po mojim uškama

Nijemi kao drhtaji

stezali smo jezikom ispucane

riječi

kao zagrljaje;

da ti ne odem, da mi ne odeš.

Rekao si:

«Volimo se  još jednom prije svitanja, možda dan bude jasniji.»

Nedostajanje Tebe nagriza jutra poput rđe;
prožima umjesto mirisa prve kave
prozor, stepenište i hol
i moje lice obješeno o naličje jastuka.
Krećem se u čarapama
da prigušim postojanja,
dok dolijevam snove
u gutljajima 

……..o kako se ne bih još budila….

i , eto…nastaje pjesma.
Zapletena
u disanju
zastora na prozoru,
razmaku bora na tvom čelu,
u jutrima Atlantika što donose kišu,
u noći ispucalog Juga
i podivljala bosiljka,

u kružnicama Mjeseca  u mojim očima,

na bijelom jahaču oblaka

u raskrvavljenom oknu svitanja.

  …sanjam te …

 …tvoja glava na mojim grudima..
 ..na čelu ti ispisujem stihove tišine,

..prokleto  dobre.... tišine...

Moja.

priđi,

dohvati,

obuhvati,

zahvati,

utihni,

utisni,

usnu

na

usni,

razvali

pa sagradi

na mojim

grudima

tvoje

ruke,

otopi

vatre ,

vode

kao krijesnice

neka te vode

u vode,

udahni,

zaroni,

duboko,

na dnu,

mrtvi tragači,

osmjesi

papirnati ,

tragovi,

krvavi cvjetovi  

života

smrti

ljubavi

sasušeni

na mojim koljenima,

klečim na

spoznajama,

drhtavim

plamenom

svijeća

topim

otopim

dane

i noći,

još samo

Kiše

mirišu

na kadiš,

ispod tvojeg jezika

okus postanka

i prestanka,

otvori  dlanove,

oči

moći,

dopusti

da uđem u tebe.

                                 još ova noć, još jedan dan, još ovaj san, još jedan život, još jedna smrt, još jedamput, još stoput, još put, još hod, još glas, još znak, još ...

Marta je sjedila u čekaonici punoj žena. Ja sam stajala i skrivala se iza rečenica T-ovih priča. Umijem s lakoćom navući lice nedodirljivosti i nekim zidom  odijeliti svijet od sebe. Ljudi to razumiju i kažu : «Drska kučka.» Nepodnošljivom toplinom rumenih obraza smiješila se .«Malo je smiješno.» ponavljala je kao mantru. A meni su zvukovi njezinih riječi izazivali mučninu. Zatim je položila svoju nezgrapnu bijelu ručicu na koljeno žene koja  je sjedila do nje. «Ti si dobra. Malo je smiješno» rekla joj je. Gledala je u oči i nisam mogla spustiti pogled i trudila sam negdje iz mojeg mozga izvući u svoje zjene ono najbolje od mene. Ali Marta je znala ući kroz pukotinu mojih grudiju. Tamo gdje se uvuklo malo morske soli. Osjećala sam da me rastvara njezin pogled, da ona prolazi taj zid nepremostivosti  kao da lebdi. Marta zna. Malo se zavali u sjedištu i bezbrižno nasloni kao da će upravo taj tren utonuti u san. Onda se nasmiješi i ponovno promotri moje lice. Ima gotovo 100 kilograma i iskrivljene noge. Teško se diže .Pružam joj ruku da ustane. «Hvala , hvala .« kaže. Osjetila sam joj tople dlanove. Marta je tako nemoguće nježna i nasmijana da me boli. «Prestani me gledati!» –želim joj zapovjediti. Ona se privija oko struka svoje majke i grli ju. Mazi svoj obraz o majčine grudi. Sluša majku i gleda ju tim osmjehom kao štene. «Malo je smiješno. Marta mora čekati» Smiješno je Marta što ti zavidim na toj toplini i tom osmjehu kojeg sam zaboravila i na majčinim grudima i tvojoj spontanosti i tvojim iskrivljenim nogama i svih tvojih stotinukilograma. Marta neće nikada dočekati moje godine.  Ja ostavljam Satrea i Plutarha i Krležu za "stare dane" . Daruje osmjehom svakog  . Ja smatram da je moj osmjeh dragocjenost. Marta voli. Ja se trudim da prestanem voljeti. Marta me gleda u oči. Moje staklaste oči pokušavaju zadržati suze. Želim da me čuva. Želim njezinu ruku da me drži. Želim biti živa. Marta živi i kaže :«Malo je smiješno! Malo je smiješno!»

autor slike Stefano Lupino

Izmaglica se hvatala kao paučina po mojim očima.  Sunce se upiralo da isuši, ispari i zapali toga dana.

Do tada rijeka je živjela i otjecala i utjecala i oblizivala moje dane slatkastim snenim valima koje sam koračajuči  ravnomjeno snažno pratio u  popinjanju i napuštanju ove obale.Znao sam dokle će sezati i kamo se povući za plime. Volio  sam rijeku. Zato sam te odveo do nje.

Sjedila si na rubu stolice razmaknutih koljena.

Zatim si micala  usne i podizala dlanove i opisivala riječi i udubljen u tvoje pokrete  izgubio sam sluh. Vidom izoštrenim tišinom spuštao sam se niz tvoje usne, zube, tvoje grlo i probijao se do srca..... kada bi samo mogla prići malo bliže i pružiti mi grudi da na njih položim uho.

Želja za tvojim otkucajima srca  nakupljala mi je slinu u ustima . Nešto si govorila ramenima, zatim se smijala pa zatvorila usne. Zastajala bi da udahneš i u tom trenu ulazila si zjenama u moj mozak. Kao oštrica pribijala si se ravno u  iskru kojom pretvaram krvotok u riječ. Zanijemih. Poželih. Rukama obujmih čašu ili tvoje koljeno ili sam sve to sanjao.

Osjetih tvoj dah. Udahnuh ga.

Zadovoljno si skupila usne i  ustala. Imala si me. Disao sam te.

Spustila si se stepeništem do rijeke.

Na jagodicama prstiju prinijela si kapi rijeke na usta.

Obljubila si rijeku.

Stajao sam iza tebe. Samo pokret udaljen od tvojih leđa i tvojeg vrata. Da si se  pomakla. Da sam se prislonio bliže...

Ukočenih prstiju i bez treptaja kapaka  ponovno te poželih. Razderati sve što prekriva tvoju kožu. Prisloniti uho na tvoje srce.

Drhtala je rijeka. Čuo sam tvoje stope koje je gutao asfalt užaren kao moj mozak.

I sve je bilo gotovo.

Danas je bablje ljeto  izlilo fini bjeličasti preljev preko njezine površine.                Otječe teška i umorna i ne govori mi ništa. Sebi dovoljna. Ja sam sebi previše.

Sada prolazim kraj nje  mrtvim koracima.

Misli prepuštam bujici i šašu i ptici.

Čujem valove kako otkucavaju krvotok rijeke.

I želim.

Otkucaje tvojeg srca.

I  želim.

Obljubiti nju i tebe.

Znala sam da će se dogoditi kao što znam kada ćeš se ti pojaviti čudnom sjetom prizvan i pozvan. Osjetim  negdje na jagodicama prstiju tvoje tek začete rečenice i sve ono što te obuzme i natjera i prisili da mi ne odoliš pa onda  pokušaš sve opravdati.

Znam i kada bi me zgnječio u mojem postojanju kao malinu i onda napišeš rečenice bez interpunkcije i suzdržavaš se  u slovima, u ustima, u ušima ..volim tu hrabrost na granici bola. Prikupi sve otkucaje mojih misli u jednoj točci na dnu mojih leđa, na dnu tvojih. Tu ih vrti, vrti i prostire ih  po mišićima, zateže i škripi. Otvara nove i nove konačnosti. Ja više nisam granica. Ti više nisi omeđen. Sada razumijem što si mislio o dušama. Zovem to pripadanje.

Osjećala sam i nju tako na nekim zaboravljenim kostima stopala, strujanju po grudima,  na obrazima. Blagi osjećaj rješenosti nemira svemira i moje svijesti koju poslijednjih dana upakiram i uredno odložim za neki drugi dan. Događalo se u nekom meni neznanom ritmu kojega ja nisam uspjevala poremetiti. Godilo mi je to odlaganje mene u mariginu vlastita vremena ili sam ja odložila vrijeme? Ne znam. Ne razmišljam. Samo se okrenem na leđa i raširim ruke i noge i gurnem glavu dublje, da prekrije uši ,u vodu. Nisam ili jesam ili opet nisam svjedno je. Zovem to svjesnost uranjanja.  Samo voda , sol i samo sunce na mojoj goloj koži. Zovem to i  odmaranje od sebstva.

Noseći tu drhtavu svijest o događanju, u predvečerje ja sam namještala vrat i izvijala se na fotelji ne bih li uhvatila što veći dio neba. Isprva su me izluđivali zrikavci i čvrčci i skakavci i psi. Kada ih umirih u svojem nemiru postali su nedjeljivi  mojoj noći. Mojim noćima.

Bile su noći kada sam samo brbljala sa zvijezdama, gledala kako se Mjesec puni, osluškivala noćne leptire i napinjala zjene u mraku. Mogla sam bez imalo grižnje savjesti tako ostati dugo, zaista dugo vremena. Noć i ja jednako tamne i jednako svoje. Iščekivanje me umirivalo. Davalo mi  je da predahnem i predam se svemiru.

Priznajem da sam se plašila neću umijeti reći prave riječi i da ću sve propustiti zbog prirođene  nespretnosti  govora.

I noćas podigoh lice prema svjetlosti njegovoj.

Ugledah nju.

Padala je.

Moja zvijezda.

Mahnuh joj osmjehom a moje usne izgovoriše nepogrešivo....

 Zatvori oči. Sada ću ti priču nacrtati na koži.

Ako pokušam da te ne volim jedan jedini dan

ja postanem mrlja tinte na praznim listovima

koji jedu sve moje misli prije nego ih uspijem zapisati.

I već se neko vrijeme zapravo igram

hvatača papirnatih zmajeva

a oni izranjaju, uranjaju i pojavljuju se na najneobičnijim mjestima,

između naslaganog kruha i

čaju od brusnica,

uzdišu sa svakim zalaskom sunca

ili samo prođu tutnjajući kao neki mrki i sasvim razljućeni oblaci

koje ne smijem ni pitati kamo su naumili.

Ja zapravo nikada nisam dorasla ljubavi i

nikada neću naučiti kako obuhvatiti to što

me lomi u trenu kad u boji života ugledam tvoju zjenu

ili tvojeg srca sjenu.

I postiđena pred  pravim pjesnicima ljubavi

ja te  ipak u svakom novom stihu i rimi tražim

da uhvatim

i u pjesmi zaustavim.

Jesam li hrabra ako se utopim u jednoj suzi?

Nebom je prsnulo predvečerje.

Zlatno i ružičasto na kraju sivog dana.

Prislonila sam misli na oblak, to zgusnuto treperenje nemira ,i isprela ga nitima u bjeličastu pjenu valova .

Tamo negdje ,dolje, u Kvarneriću, bura ga veze po kamenju, usitni u prašinu kapi i odloži u novi val.

U nosnice uguram sjećanje na miris paperjaste tišine , pucketanje leda pod stopalima, šuškanje lista umočenog u mraz, bljesak reklama i rijetke prolaznike , zacrvenjelu studen mojih obraza ,promrzle  ruke i   tako topao dah zgužvan između prolaznika i naših usana.

Onih noći kada su me hirovito i silovito sa sjevernim vjetrom odnosili dalje od mene same. Da povjerujem da me nikada nije ni bilo.

Stvarnije od stvarnosti sada me sustižu te zimske vinjete .

U umiranju ovog dana, sata i mojih otopljenih misli sa kojih kaplje suza.

Jedna po jedna.

I utapaju se tamo dolje,  u Kvarneriću.

Nebo ih  predaje moru.

Šuma je obukla plavu tamu večeri.

More se više ne vidi.

Upalila sam svjetlo i zatvorila te u srce.

«Priđi » kažeš » da okusim suze na tvojim usnama.»

-uputa-klikni ovdje , prije čitanja a radi slušanja- fala lipo :-)

….a onda svi imaju tvoje usne i onaj okus vlažnog poljupca  koji se blago spušta niz moj vrat i prati liniju ramena i  zavojito slijedi rijeku tvojeg grada , tamo sve u praskozorje sna.

I  mirišem tvoju košulju natopljenu minulim proljećima.

Koliko je prošlo sreća od mene do tebe uopće se ne sjećam, mislim da nije ni bilo sreće bez tebe…nikada…

Mjesečina rastvara

Napukle misli

I ulazim

U tebe

Poput blage izmaglice,

Ušutkavam srce

U suglasja tišine

Da ne probudi duh tvoj.

Noć otkriva veo po veo tvojih snova,

I ogledam

se

U pješčanim dinama onih dana

Kad uhvatiš u letu

Vjetar i pospremiš ga u

Svoja krila.

I osjećam

blagi okus topline na mojim dlanovima dok se budiš a ja  te umivam

u mojoj kosi

I vidim

ti oči u ovoj tmini

kao nebeski svodovi natkrilile me.

Dotičem ih  nježnošću latice.

I znam,

Na tvoje sam usne spustila svoje srce.

 Toči se  aurora mojih snova u nebeski pehar.

I dok sam koljenima razmicala svjetlost od tmina

U tvoj dah

Sleti osmjeh.

Svanulo je.

Volim što postojiš

Umnožiš me iz sebe

Pa odvojiš

Promatraš me

I prešutiš

Samo zagrliš

Izgubiš se u daljini

Pa vratiš

Da me poljubiš

Zatakneš me za svoj osmjeh

I nosiš

Skriješ se u oblaku

Sunčevu kraku

 poželiš

Da si tu kraj mene

Onda zanijemiš od ljubavi

Stoljećima

Okameniš našu ljubav

Živiš u svim životima

Da se sjetiš

Da voliš

To što postojim

Jutros su vodili ljubav

Moja pidžama i tvoje bokserice,

Tamo ,na dnu kreveta zapetljani,

Zgužvano su disali

U mraku ispod perja i plahti.

A ti i ja smo

Zagrljeni  i goli

sanjali.

Ne okrećem se. Nikada .

Samo uguram  prste dublje u kaput.

Zatim živim.

Pospremim te  u ormaru, između  crnog ponča i svijetlo plave dolčevitke.

Izravnam da ne viriš.

Zatim živim.

Pomislim; što bih  da netko otkine ,na primjer, komad tvojeg hoda, oči zakovane kroz moje i onu stanku u kojoj bi objasnio kako smo toliko tuđi da nikada ne bismo smjeli biti više svoji.

Zatim živim.

Snažnija od želje i kretnjama kista umočenog u grimizno crvenu mojih misli, obojim poeziju , glazbu, strah od nepokretnosti mojih udova da krenu ponovno kroz život.

Na platnu se ponovno samo plavi to tvoje nebo.

I poletim.

Zatim živim.

Osjećam na  te leđima dok spuštaš svoju misao.

Naslonjen na dovratnik poželiš

Da si ti sam kruh koji mijesim,

I onda otkinem grumen da probam

je li dovoljno sladak….

I prisloniš se na moje rame bradom

I škakljaš me dahom

I onda se smijem

I onda staviš ruke na moj trbuh a  ja kažem:

«nek' se tijesto malo odmori!»….

Na vrhovima gladnog  krša

Vjetar je tkao tvoj glas.

Nadvio me njime

I oteo  misao

Kao trepušku  stisnutu između dva prsta u ime želje i otprhnutu dječjom vjerom i nevjerom svijeta da se ostvari.

Mreškanjem valova prišio si moje usne u morske tišine

                       gdje se horizonti zvuka gube

nepovratno

usitnjenim poljupcima vala o val o val o.....i

rastegne se od istoka do zapada mojih grudiju

taj nemir tebe u meni.

Sve ceste i stranputice  protječu pod mojim nogama

Kao krvotok svijeta i

Zavara mi glad neki novi grad,

prijeđeni kilometri od ja do ja,

Tvoj trag dok si se kretao ulicama i  trgovima svih gradova svijeta,

Dok me vodiš mirisom osmjeha i onog dragog koračanja tvojih stopa prema meni i

Ti zastaneš a ja se uvučem pod tvoju mišku

Zagrlim te i šutim

Sretna

Negdje,

tamo,

gdje te slutim.

Ovaj  vjetar opak

šuti

I uzalud krilima slušam.

Sve više tišina jesam

Sve manja bivam.

I već bih ti u dlan stala

Mala

kao

Zrno vjere

I kamen spoticanja

-«Molim te, vrati mi bar srce.»

-«Ne mogu, ne bih znao da si živa!».

Ne, nije to noć,

to miriše krv na mojim jagodicama

dok spuštam usne

među tvojim očima

raste oaza naših želja

sakriti će nas besplodnosti pustinja.

Otopiti ću zvijezde,

pretvoriti u ptice rajske

a riječi izgovorene želje

prhnuti će poput

latica cjelova

neponovljive vjetru i snu.

Ne ,nije to dan.

To otkrivaš svjetove

dlanom svojim na mojoj koži

niknuti će oceani

utopiti se vjetrovi i

na mojim bokovima

jedriti će snaga,

Prkosna.

Ne , to nije san,

Ovo je oluja  nasukana na tvojim ramenima,

plima želje i virovi prstiju

umreženi u praskozorja

koja  prsnu sebi dovoljna za novi san

o vremenu koje nikada ne protječe.

Ne, nismo to mi.

To je ruža vjetrova  ljubavi.

Dolje, u Kvarneriću, noćas su plivarice upalile sviće. Nosi ih more kao srebrna sunca na koži naboranoj od valova.

Varka od mjeseca napuniti će mreže ribara i mrtvim očima noćas će posljednji put gledati put zvijezda duša riba.

Plovi  kraju, zvjezdana, na dnu mreže uhvaćena i jedna školjka bez bisera.

Čvrsti oklop  strahova otvorila  je i propustila, prepustila.

Šutimo.

Kao umorni ljubavnici

Isluženi ratnici

Prepuna soba nas.

Na stolici  za ljuljanje  tvoje misli

Od ljetos kada si gledao zalaske i

Slušao kako se noć propinje do mjeseca.

Hladnim rukama sada dodirujem tragove tvojeg glasa na naslonu za ruke.

 Riječi se motaju kao klupko oko mojih stopala.

Spotiču me.

One bi da ih razmrsim.

Ja bih da me ljubiš,

Da se vratiš

U tu zvjezdanu noć

Lagano ljuljanje mojih potkoljenica preko tvojega krila

Tvoja ruka na mojim bedrima….

«slušaj»….promrmljaš

«tišina je živa!»

I ljubav bi klizila niz usne od mojih do tvojih.

Sada je zima i gledam to isto nebo noćas.

Ove su tišine drugačije,

vrište nekim nerazumljivim jezikom nedostajanja

i kradu miris tamjana iz vrta Bogorodice.

Ove su samoće sada osamljenije od svih prije

 kradu snagu i radost i otimaju mi osmjeh.

U sobi prepunoj tuđih lica koje ne prepoznajem

Bez tebe nestajem.

U stolici za ljuljanje ljubavi

Više nema nikoga.

Samo okus zore koja samo što nije svanula.

                            «i u tišini ima nas; slušaj kako te volim!»

Odreži niti zapletene za oblake.

Tu vjetru čvorove nižem.

Slušam daljine kako drthe  topotom nedozrijelih noći. Nedosanjane, neispjevane, u ljušturi moje kože, misle nas.  

Zatvori  mi oči

Duša nek'  obzor traži.

Moja zjena miriše na lavandu. Zato snivaš plavičastim snima i pitaš se u njima  jesam li ja ta bol u tvojim rebrima kamo prste zarivaš. Rana  nadanja. Vidaj je mojim mislima.

Zakreni mi korak među svoje koračanje.

Kliznimo u noć kao  kapi vode.

Vodi me u praskozorje prvog uzdaha i

Prvog sna.

Drveće prastarih ulica

Ležaj će prostrijeti

Ovoj ljubavi.

Oslobodi sve stope

Buduće

Od nemogućeg.

Sačuvaj me od

svjetlosti

I vatre

I vode.

                                 Ako smo dio vječnosti , možemo li se ikada  odijeliti?

Pa što ako sam ti lagala?

Prevarila sam te sa tvojom sjenom i

Zavezala ju prstima.

Sada  šišti i škrguće među zubima

Okovana.

Pa što ako sam ti dušu usitnila

U šarene  listiće

Karnevalskih konfeta

Koje prosipam po grudima prolaznika

Uhvaćenih u mračnim ulazima i

Zamagljenim automobilskim

Šaputanjima

Kojima odmaraju svoja bestjelesna

Traženja u tjelesnostima?

Pa što ako sam krivotvorila

Tvoju želju i prodala ju u bescjenje

Vječnostima?

                   Golim mislima legni na proplanak mojih grudi.

                   Slušaj kako padam na tvoj um kao sloboda,

                   Jer  Ja sam samo ptica a ti plava zjena

                   Beskonačnosti.

                   Daj da me nosi mimika tvojih pokreta..

                   Raspori ovaj san zubima,

                   prelomi mi krila dodirima.

                   Bijele noći propupati će mjesečinom

                   I zvijezdama.

                   Roditi ćemo dan koji nas ima.

Ja znam.

Osmjeh na tvojem licu

Izbrisati  će netragom vremena u kojima nije bilo ljubavi.

Čekam te tamo.

Do vječnosti?

«Ostani , molim te» prošaptao je. Meni se činilo da šapuće dah vjetra u krošnji koja je gotovo ulazila u sobu.

«Želim da ti objasnim, želeo bi da shvatiš, da mi oprostiš. Ne umem da te pustim da odeš ovako. Ne smem .»

Još uvijek sam gledala krošnju i list. Njegove riječi su zvučale kao odriješenje suzama koje su slijedile jedna drugu. Više nisu ni slušale. Odzvanjale su kao ogromna bol koja je cijelo vrijeme pulsirala između mojih rebara. Čas se propinjući da izađe, čas da zarine svoj krvavi pohod dublje. Kao da se dvoumila kojim putem treba krenuti. Kojim će se otvoriti porta bola i propustiti neizrecivo, boljeti tupo.

Prolaznici, listovi, ja, lelujali su te jeseni na trepavicama mojih očiju. Koliko nisam znala i koliko sam trebala nabosti srce na trnovitu krunu ove ljubavi? Oduvijek.

«Razumeš li? Ne mogu da se podelim! Uništiti ću svet u tvoje ime i onda..? Misliš li da će pod našim stopama niknuti cveće, dani biti samo blagi, osunčani i povetarac će razmicati oblak? Ništa ti nisi shvatila o ljubavi. I taj tvoj tvrdoglavi bol kojeg nećeš ni da podeliš, samo umeš da me teraš, teraš i oteraš daleko.» prekinuo je povišene tonove koji su izlazili kroz zidove i gubili se u  blagom sivilu jutarnjeg disanja grada. Grad živi svojim migoljenje, tikatakanjem taksimetra, udarcima smetlara koji su stropoštali  kontejner na ulicu, zvuk otvaranja prozora, lupanja vrata, bljeskova žmigavaca, iščekivanja, opušaka, jutarnjih mrzovolja. Grad živi. Pokušavam se pokrenuti. Ne mogu. Presreće me još snažnije. Naslanjam se rukama na okna. Spuštam čelo na staklo. Slomilo me.

Naslanja se na moje tijelo. Podupire me zagrljajem.

«Ne mogu da ostanem….ne možeš da odeš..ništa ne može….» izgovarao je tiše nego tišina.

Znam da ga lomi kao i mene.

Ne mogu mu dati snagu koju više nemam.

Jesmo li željeli previše, voljeli premalo, jesmo li dovoljno ludi da se rastajemo kada se toliko volimo? Netko je trebao prekinuti izvjesno.

Postoje nemoguće ljubavi. Nose prokletstvo vjekova, neka sasvim svoja pamćenja koja nas u svakom našem životu pronađu. Nepogrešivo  uzdignu i ponovno odrežu krila. U najvećem zanosu leta. Smijemo li željeti? Smijemo li voljeti dok se taj okov srca steže sve snažnije ,kada se  giljotina bliješti da odreže suvišne, božanske emocije. Zašto nam nisu dostupne? Zar ih čuvaju za polubogove, polusvece i poluljude?

Pogledala sam na sat. Nisam uspjela razabrati vrijeme. Bešumno su se spuštale suze.

Mutile su pokušaj da umirim stvarnost, da ju nadjačam sa sobom.

Okrenula sam se prema njemu. Bol na njegovu licu, ruke koje su se umorno spustile uz njegovo tijelo kao da mu ne pripadaju, pogled zakovan za vršak mojih cipela i još milion sitnih udaraca u tkivo moje ljubavi koje sam osjećala.

Primila sam lice rukama. Suh poljubac uplakanih usana spustila sam na njegova usta,čelo, jedan po jedan kapak.

«Volim te ,više nego život, gotovo koliko i Boga. Tako će biti zauvijek. Sada idem. Ostani.» Stavila sam dlan preko njegova srca. Da ukradem bat njegovog života, ritam njegovih misli i slobodu disanja.

Ili je tvoja ljubav snaga želje?

                            Podigni me sa zemlje.

                            Ukleši tvoje ime na mojem dlanu

                            Šutnjom.

                            Rastvori svjetove

                            Neka uđe  mir daljina

                            I tišina čežnji

                            U naše danas.

                            Nazvati ćemo ocean našim imenom a

                            jutra će na čelu imati poljubac umjesto sunca.

                            Život će se smješiti zvjezdanom nebu.

                            Samo otvori dlanove

                            To su jedra

                            Udahni  ljubav  u njih i

                            uplovi u moje vode.

                            Moj glas u tvojim ustima

                           okreće molitvene žrvnjeve,

                           volim te, šapuće, volim te.......

Je li sloboda  voljeti

To što se vezujemo ljubavlju?

                            Pridrži mi srce dok te želim

                            Ljuljuškaj svoje misli na mojim leđima

                            kao da me oblikuješ rukama.

                           Prišij me za ramena kao krilo anđela.

                           Pod jezikom mi okus tvojeg dolaženja.