
Znala sam da će se dogoditi kao što znam kada ćeš se ti pojaviti čudnom sjetom prizvan i pozvan. Osjetim negdje na jagodicama prstiju tvoje tek začete rečenice i sve ono što te obuzme i natjera i prisili da mi ne odoliš pa onda pokušaš sve opravdati.
Znam i kada bi me zgnječio u mojem postojanju kao malinu i onda napišeš rečenice bez interpunkcije i suzdržavaš se u slovima, u ustima, u ušima ..volim tu hrabrost na granici bola. Prikupi sve otkucaje mojih misli u jednoj točci na dnu mojih leđa, na dnu tvojih. Tu ih vrti, vrti i prostire ih po mišićima, zateže i škripi. Otvara nove i nove konačnosti. Ja više nisam granica. Ti više nisi omeđen. Sada razumijem što si mislio o dušama. Zovem to pripadanje.
Osjećala sam i nju tako na nekim zaboravljenim kostima stopala, strujanju po grudima, na obrazima. Blagi osjećaj rješenosti nemira svemira i moje svijesti koju poslijednjih dana upakiram i uredno odložim za neki drugi dan. Događalo se u nekom meni neznanom ritmu kojega ja nisam uspjevala poremetiti. Godilo mi je to odlaganje mene u mariginu vlastita vremena ili sam ja odložila vrijeme? Ne znam. Ne razmišljam. Samo se okrenem na leđa i raširim ruke i noge i gurnem glavu dublje, da prekrije uši ,u vodu. Nisam ili jesam ili opet nisam svjedno je. Zovem to svjesnost uranjanja. Samo voda , sol i samo sunce na mojoj goloj koži. Zovem to i odmaranje od sebstva.
Noseći tu drhtavu svijest o događanju, u predvečerje ja sam namještala vrat i izvijala se na fotelji ne bih li uhvatila što veći dio neba. Isprva su me izluđivali zrikavci i čvrčci i skakavci i psi. Kada ih umirih u svojem nemiru postali su nedjeljivi mojoj noći. Mojim noćima.
Bile su noći kada sam samo brbljala sa zvijezdama, gledala kako se Mjesec puni, osluškivala noćne leptire i napinjala zjene u mraku. Mogla sam bez imalo grižnje savjesti tako ostati dugo, zaista dugo vremena. Noć i ja jednako tamne i jednako svoje. Iščekivanje me umirivalo. Davalo mi je da predahnem i predam se svemiru.
Priznajem da sam se plašila neću umijeti reći prave riječi i da ću sve propustiti zbog prirođene nespretnosti govora.
I noćas podigoh lice prema svjetlosti njegovoj.
Ugledah nju.
Padala je.
Moja zvijezda.
Mahnuh joj osmjehom a moje usne izgovoriše nepogrešivo....














