Kako je maza srela svog likvidatora

Volim dane kad otresem prašinu s kaputa i kažem: Živote evo me. Ne izgleda li tad kao da pluća poprime neviđen kapacitet? Jer odjednom imaš osjećaj da možeš udahnuti dovoljno zraka za ne znam koliko godina provedenih u hibernaciji.

Sezona je gotova. Drugim riječima rečeno, pritisak na poslu popustio. Ostavila sam dušu u tom uredu ovog ljeta, ali iskreno, isplatilo se, jer kada se okrenem iza sebe vidim da sam nešto napravila. I to više nego uspješno.

I bliži se godišnji odmor, više nego zaslužen. Da ga provedem s ljudima koje volim i koji me paze. Ništa mi sad više ne treba. Ostavljam prijelomna razdoblja za leđima (nekako mi se čini da za svako razdoblje to kažem J).

Ova godina će proći sa velikom poukom. I ako ništa samo zbog toga se isplatila. Makar do onog sata u ponoć ima još vremena, bitno mi je samo što znam s kim ću ga dočekat. Greške sam utvrdila, i zapečatila, za ne ponovilo se. I dobro sam, jebeno dobro. Još nešto sitno dana pa ću bit savršeno.

Smijem se blesavosti trenutka koji čovjeka obuzme pa ga drži puno duže no što taj trenutak zaslužuje. Sve dok se trenutak ne pretvori u agoniju. Ima zatvora u koji se sami zatvorimo jer se na njih naviknemo, i mislimo da znajući u čemu se nalazimo, možemo puno lakše se boriti protiv stranog. Zabluda. Fino iznijansirana urota protiv sveg onog što znamo da u nama valja. Dopusti si čovjek kojekakve nerazboritosti i sve to valjda ide negdje u rok službe.

Borim se danas s ovim zapisom, inače tekst piše sam sebe, danas ga ja nekako krotim, jer ne znam ni sama da li sam spremna još pustit da sve izađe. Ili jednostavno možda za to nemam potrebe. Obično pišem o stvarima koje su mi nejasne... kada se same poredaju u rečenice, mi se razbistre. A danas, danas mi je nekako sve jasno. Danas mi je nekako sve dorečeno. Ona grbava kružnica šestara koji je bio preduboko zaboden u dlan, i koji kada bi ga išao upotrijebiti je samo još više trgao meso, je danas savršena. I spojila je sve crte dlana u jednu priču koja ne treba biti ispričana, dovoljno je što je ostvarljiva, dovoljno je što je stvarna.

Kad se pomiješaju šećer i sol, nakon nekog vremena prestaneš pridavat važnost začinima. A kad ti puno toga nedostaje, u posljednjem trenutku shvatiš da najviše nedostaješ sam sebi. I tad se vraćaš stopama da se pronađeš negdje u već izblijedjelim sjećanjima.

Daš vremenu vremena da te više ne trga na more komadića. Prenosiš od nekog uličnog svirača ulovljena proročanstva. Jednom kad uđeš u Jeruzalem, neki će ti lutalica htjeti ispričati pravu istinu o postanku. A ti ćeš ga lakonski optužiti za plagijat svih tvojih spoznaja. Prošlost nema puno mana, osim jedne prepreke. Kada jednom uđeš u nju imaš paničnu potrebu da ju mijenjaš. I kad ta uzaludna borba spriječi budućnost da zavlada, ostaneš u sadašnjosti koja ti nije prijateljski naklonjena. Previše umora, previše želja, previše malo prostora. I jedno previše viška.

Nacrtat ciklame na napukle šalice. U njih posadit pšenicu za neke predstojeće blagdane. Ulovit s nekakvim starim aparatom privid blagodati, i slabo fokusirat nedostatke.

Šapnut će ti jednom Kineski zid kako je teško zidove rušit. I kada patina godina ugrize temelje, uvijek će naići neki stručnjak za restauracije koji će znati ožbukati procjepe. Pripazi tad da ne nanese samo jednu ruku na ožiljke, I neka koristi po mogućnosti zlatne slitine razumijevanja, za sve napukle korake.

Otkrit će jednom Mjesec Suncu tajnu kada se sretnu u nekoj pomrčini. O svim noćima kada te pratio. I znaš da će tad Sunce puno teže paliti sve tvoje predaje. Ljubit će ih blago da postanu pobjede.

Kad se nađeš kao brodolomac na nekom atolu bespuća, koralji će splesti štitove za oprez koji ponekad skrivaš, pa te reakcije iznenade. A imao si ih sve zapisane u bilježnicama požutjelih rubova koje služe za neke druge živote.

Nekim iskustvima ne treba dopuštati da se prenose. Neka iskustva služe samo zato da te udalje, pa da ih preokreneš i nikad više ne spomeneš.

Ponekad...ponekad u biti samo imaš potrebu znati koliko će sve to potrajati...

Negdje pod lampionima, nekog sajma na rubu poznatog, boriš se sa sjenama, kupuješ obmanute tradicije, ponavljaš ih kao mantre.

Poneka obredna tetovaža potražit će možda sklonište na tvojim nadlanicama, svježom kanom utisnuta. A kad ju spere sol iz zalutale suze koju ćeš pokloniti nezbrinutim katarzama, znat ćeš da svaki lik poprimi drugačije naličje kada se svjetina raziđe. Malo je slapova koji znaju pokrenuti vodotoke takvom silom da bujica probije brane sve do oceana. A na obalama baci komadić kruha izgladnjelim galebovima kada zima zamrzne površinu. Onu istu površinu koja glatkom postane samo jednim izdisajem srca koje je čarobno ogledalo zle kraljice nekim komadićem, sitnom ivericom dotaklo.

Obuzdat će se čuđenja, obuzdat će se konji, kočija koja svako jutro vuče sunce na nebo, to sunce koje mi ionako ne treba. Zbog jedne rijeke koja me zarobila, zbog nekog vremena kojeg nisam zaslužila. Prokleti pokajnik kojeg toliko željeno pomilovanje možda nikad neće stići. Uništit ću jednom sve dane kada sam nerazumljiva, neprihvatljiva, nepromjenjiva i ako ništa barem ponekad nezamjenjiva.

Lupat ću o sve prozore na kojima svjetlo možda ocrta tvoju siluetu, čekat te na obalama koje mi stvarno ništa ne znače bez tvoga dlana, posadit tužnu vrbu negdje u predvorju pakla pa ju čekat da naraste kako bi u njenoj kori urezala molitve koje glasno odzvanjaju u tišini koju dobih u nasljedstvo. Istoj onoj tišini koja je sve govorila, i istoj onoj tišini koja ima još mnogo toga za reći, ako ju se posluša.

Ima dana kad je sjeta baš po mjeri rađena. Pa ju ne tjeraš. I uživaš u tom pomalo gorkom okusu duhana, i pomalo reskom mirisu parfema. Nasloniš usta na retrovizor i ljubiš sve ono što ti je za leđima, jer proslošt poznaješ najbolje. Gledaš u spomenike na koje ne želiš uklesati datume. I fali ti onaj sparni dan, i onaj topli dlan.

A kad se pojave suvišna pitanja, njihova nepotrebnost postane imperativ. Uzalud. I vrtiš ih poput krunice pod prstima. Čase klizi, čas zapinje. Čas se labavi, čas se zateže. Kutija s bojicama za crno-bijele tonove. A sve dobije odsjaj trake negdje sa početka prošlog stoljeća. Bez zvuka, samo nijemi pokreti usnama, na koje štimaš tekst koji ti prijanja. Pokoji list kestena zalijepim na stranice pored melankoličnih stihova. I cvijet maslačka otpušem na sve strane svijeta. Da se možda zalijepi za jedan obraz. Ne boli pokušaj, boli propušteno djelovanje. Imam upitnike za sve prilike, i zaključavam trezore samo kada uskličnici naprave zlatne kaveze i pohrane sve kamenčiće šutnute raznim koracima. Ili posrtanjima.

Da li bih sad uzela jabuku s toga drveta? Da spoznam sve...ne bih se kladila. Jer bi možda otkrića bila potpuno neukalupljiva u okvire koje hranim krvlju iz aorte, čvrsto spojene sa klijetkom koja čuva trag jagodica. Danas nije dan za smislenost, danas u glavi žive svi bubnjevi Afrike, danas divljina vrišti tako opojno, na onim slapovima koji će ocrtati duge.

Pripadam ponekad tom ruksaku (ono ponekad koje se protegne unedogled), pripadam ponekad onom suncokretu (ono ponekad koje se protegne na sve sunčane dane, bilo gdje), i pripadam ponekad toj kočiji (ono ponekad koje prestane u ponoć, pa mu bježi iz vremenske zone u vremensku zonu)...i pripadam ponekad tom plodu trešnje (ono ponekad koje znaš da ti pripada)...

Tjedno izdanje križaljki gdje se isprepliću samo dodiri, pa me stavi okomito ili horizontalno, uklopimo se u svaku kućicu. Na rebusu ćemo se zaustaviti samo kada se ne uspijemo dogovoriti oko boje posteljine. Trivijalnost jednostavnog rješenja. Pronađi razliku? Tu već slijedi tonski zapis, od nježnih uzdaha da grlenih jecaja. Spajam točkice prateći tvoje madeže. Špil karata, za svakog kralja tvoja slika. Uzmeš samo kraljicu s mojim likom.

Na dalekim plažama igramo igre gusara. Pa si mislim kako ti dobro stoji ta marama preko očiju dok pogađaš gdje ću spustiti usne. Skloniš me od svega da me zaštitiš poput blaga. Rum još jače opija kada ga skupljam sa tvog jezika. U prozirnoplavim lagunama pijesak nam sada ne služi da bi si ga bacali u oči.

Nikad ti ne bi zaborav nudila, od ničega, a ono zaborava što sam utkala u sebe ću ostaviti među stranicama neke knjigu koju zasigurno neću nikada otvorit. Jer ako zaboravimo sve ono loše što smo imali nećemo nikad moći pojmiti koliko je nezamjenjivo, potrebno i neponovljivo ono što sada stvaramo. Pa mi daj sad da ako treba hodam cestama bez imena, da dijelim svijet za koji možda nisam bila učena, daj mi vjetar mirisa uz kojeg nisam odrasla...sada kada ti pripadam.

Znaš onu legendu o vampiru koji samo jednim preciznim ugrizom u vrat, iz tebe izvuče sva sjećanja i ubrizga ti dozu predskazanja koja se neće ostvariti. A ti ih brkaš sa intuicijom i sa svim onim sjećanjima na koja se ne možeš pozvat da iz njih pokupiš pouku za neki budući otisak.
Znano je da se otisci nekako najrađe ostavljaju u prašini,  u pijesku, u prahu. Pa ćeš tu lako sada doći do jedine konstante, posve prostog analitičkog paradoksa. Svi smo mi ta ista prašnjava materija, niz zgusnutih čestica, od praha nastali, na prah osuđeni. E pa kako da onda ta ista promjenjiva materija, koju vjetar razbaca, koju kiša poremeti, koju sunce pretvori u još sitnije čestice, može ispuniti te podražaje koji bi trebali bit fiksni. Kako se od varijabilnog može napraviti nepromjenjivo? Kako od kvarnog stvoriti vječnost?
Igra mislima, onim istim proročanstvima koja se dijele sa snovima. I zamjeranje na nepomicanju figura na nekim mnogo većim šahovskim pločama, sa već unaprijed isfingiranim svim situacijama. Iznenadi te uvijek neka druga shema otvaranja, omjer uloga koji se vežu stalno za neki drugi tečaj. Finta sakrivanja kraljice. Drugačiji zbroj pločica za domino, koje slože točkice kad se okreneš. Testiranje svih uvjetovanih refleksa, i očekivanih reakcija, naučenih obrata, modulatorskih preobražaja.
Puštanje da se pokaže koliko je čvrsta odluka, da bi se opet u onaj prvotni prah pretvorila. Sve je to samo prizma koja se različito prelama. Bitno je da se nađemo u isto vrijeme u istom položaju kristalića. Otud su samo 2 varijante mimoilaženja. Ako u isto vrijeme krenemo jedno naprijed, drugo nazad, i obrnuto.
Ili...ako se ne dočekamo na istoj strani iluzije, svatko sa svojom vizijom (drugačiji parametri, ista tenzija, dva grafa, jedna ishodišna točka).

U tim piramidama ne mislim da bi otkrića mogla biti pohranjena. U tom nekom prelaznom tunelu sa ovog u ono, nedefinirano. Pa to nedefinirano zalijevam svakodnevno. I kakav bi to prijelaz bio iz istog u isto, nekakav deterministički fatalizam preokrenutih dimenzija.

Znam da je moja ličnost skup elemenata, svojevrsnih kontrolnih točaka, komadića besmrtnosti. I tvoja je takva, te 2 besmrtnosti koje nosimo samo se sudaraju u borbi da dosegnemo vječnosti. Jer besmrtnost i vječnost nisu sinonimi. I jedan i drugi pojam mogu se pretvoriti u agoniju. Vječnost je relativna stavka jer koja je garancija da je vječnost zauvijek. Nju je ipak lakše prevariti no besmrtnost. S njom se možemo samo igrati. Pa me mumificiraj, ako se poželim vratiti iz tog lutanja paralelnim svjetovima. Omotaj me plahtama koje su disale tvojim mislima, palminim uljem za borbu protiv zabluda, solju da me zapeče pokoja loša uspomena, ako prenaglo napravim skok iz onog u ovo pospi me aromama i zarobi labirintima. Ispreskakat ću sve zamke uzanih grobnica. I ostavi mi pokoju sliku, ako se probudim, kad se probudim da se izazove bilo kakva emocija. Da shvatim da sam opet postala smrtna za još nekih pregršt godina.

Sfingu na ulazu prevarit ću pitanjima na koja ni ja nemam odgovor: Koliko je čvrst zaborav? Kolika je razdaljina između onog što nemamo i onog što imamo? Koliko je bilo potrebno odsustva da izblijedi sve ono što nismo tražili, a pronašli? Ili u biti htjeli, i uspjeli?

Pažljivo neka robovi želja postave kamene blokove, kao onomad, davno na obalama Nila…Neka se označe strane svijeta, neka meridijani dijele zemlju na iste dijelove, neka sunce se igra sa sjenama…trebat će mi možda takva navigacijska mapa, kada ostanem bez unutarnjeg kompasa.

Imam li želju biti simbol božanstva u tvojim očima, proleti misao…Da budem stamena vladarica, suvereni vlasnik prijestolja. Pa se poigram sa oblacima kada žezlom sa oznakama orla zavrtim kao sa čarobnim štapićem. Već sam jedinstvena, već sam neprocjenjiva, ali ti za svaki slučaj me još ukrasi slonovačom i zlatnim listićima, dragim kamenjem i reljefima. Ma ne, ne govorim o materijalnim dobrima, već o onome što znam da je tvoje, a meni pripada,…tvojim usnama. Tu je negdje ona Nika, kraljica pobjeda, ne može biti daleko od Olimpa, ona će ti reći koliko je neizbježno poći mojim stopama. A onda me pitaj koliko sam zadovoljna, pazit ću kada pošaljem gromove da dopru do svih tvojih pora.

Zavidjela bi Aleksandrija, i sve lađe Orijenta u potrazi za lukama. Da neskromna sam, ali svjetlo koje čini put od mojih do tvojih zjenica je neusporediva kategorija. I ne treba ti hram muza, sama sebi ću opet bit laskava, kao paket sve u jednom sam ti dostavljena. Sklonište za život koji pripada neispisanim stranicama. Jer ono najvrjednije nije moguće zabilježiti na papirusima. I uzalud svi kipovi i ukrasi, stavi ih na stranu ovaj put, pogotovo onog koji viče, jer znaš da nijedan alarm te ne može dovoljno dobro i dovoljno pravovremeno upozoriti kada ti tog istog ne želiš ćuti. Neka ostali svijet miruje, neka ostali svijet vjeruje u ono što vidi. Kada se jedna dimenzija ruši, nema potrebe za domino efektima.

Ako kojim slučajem svjesno poremetimo tonove, i uklonimo zrcala da izbjegnemo refleksije, pripisat ćemo to uvjetovanom refleksu samoobrane. A ja ću tada tankim, zlatnim perom napisati samo tebi razumljive riječi negdje u zidove ruševina. I znam da ćeš jednog dana pokušati to prekriti, i znam da ćeš jednog dana to ponovno otkriti.

Sa hramovima nema nesporazuma. Uvijek je bilo lako graditi oltare i prinositi žrtve, makar u ljubavi ništa ne bi smjelo biti kvantificirano kao takvo. U tom nekom hramu mogu podignuti i spomenik bilo čemu što štujem i ne, u što vjerujem i u što ne, što me ushićuje i što ne. Obijat koljena da tvrdim klečalištima, tražiti istok ili zapad kako bi se klanjala. A onda mogu sve to razrušiti i stavit tvoj lik kako bi te ovjekovječila. Radi opet onog prelaska iz ovog u ono, ili obrnuto, kako se poklopi. I tad će možda stići zabrana, da sva slova moga imena počivaju u abecedama.

I znat će se vrlo dobro po nalazima puno stručnijih da od loših slitina nema neuništivih tvorevina.

Neminovno je vrtjeti se oko grobnica, ili ajde uzmimo neki malo veličanstveniji izraz pa neka to bude mauzolej. Oko smrti se sve ionako na kraju svede. Baš kao protuteža onom priželjkivanom vječnom segmentu. A u grobnice, mauzoleje, sarkofage, urne, obične kartonske kutije, teglice…uvijek možemo ponešto zakopati. Dragi moj, ja ne tražim da me u smrti opjevaš, da me grandiozno zakopaš, da opustošiš sve kako bi me imao u prahu negdje zametnutu. Kad me ne bude ne treba mi glorifikacija, hoću da me svetkuješ dok sam ti opipljiva.

Nemoj se bojat prejakog mlaza nježnosti, neka se slijeva niz listove skrivenih vrtova na krovu svijeta kojeg gradim kako bi bila sigurna. Imam krvi smrtnika makar mi ponekad u kosi zaigra duh nimfi gorskih vijenaca i sakrivenih izvora. Othranit će me neka pitoma zvijer kad joj dođem ranjena. Sve te vrtove ću rastvorit pred tvojim očima, a ti mi udovolji, daj mi da rastem zaklonjena, ispod tvojih krila, da budem potpuna. Cvijet hibiskusa u zjenicama, sjeme raskošnog glicinija na jagodicama, ispod tvojih koraka meka paprat da bude postelja. Za moje kovrče sa zrnom jasmina, za jedno nebo boje jorgovana, za svijet zaštićen laticama tulipana. Za vrijeme uštapa mjesec će možda varati plime i oseke, a negdje daleko još uvijek u grmu malina sniva ona samo za tebe skrojena.

Kome drago kome ne,

Ali ponekad tjeram sve

(u 3 one lijepe ...)

Ponekad čekaš da emocije dođu do određenog vrhunca, pa da se prelome. Da se ponište, nadesno ili nalijevo, bilo gdje, samo da te ne progutaju, pa bile one pozitivne ili negativne.

A ja imam jednu koju vučem oduvijek i samo ju obrćem, prevrćem, sklanjam pa izvlačim. I to tako može lijepo smiješno izgledat nekome sa strane, i tako se glatko mogu dijelit savjeti, ali ajde da malo ponudim svoju kožu, na par minuta, a poslije mogu za sve vijeke vijekova dobit epitet mazohiste, ili samo nepopravljivog sanjara. Neke je ljude nemoguće promijeniti. Jer je njihov stav jednostavno preisključiv. 27 godina imam na leđima simbol svevišnjeg egoizma, u obliku oca. I netko mi je nedavno rekao da trebamo roditelje poštovat i da je to Božja zapovjed, ali iskreno, mislim da mogu slobodno na to reći: zajebi ti to. U mom životu ne moram poštovat nikoga tko to nije na neki način zaslužio. A posve realno gledano, moj otac to nije zaslužio, nimalo. Isto kao ni mnoge druge osobe u mom životu, samo što te neke druge osobe iz svog života uvijek mogu maknut, a drugog oca ne mogu pribavit.

A kako da poštujem nekoga tko smatra da svatko u odnosu sa njim mora prakticirati bezuvjetnu ljubav? I voljet ga samo zato što postoji? Možda je moje stajalište krivo, ali mislim da bezuvjetna ljubav može postojati samo u odnosu između majke/oca prema djetetu. Sve druge ljubavi su uvjetne, na ovaj ili onaj način. I ta uvjetovanost se ne mora pojaviti na početku, ali kad-tad će doći do one točke kada će biti zatraženo, ili očekivano nešto zauzvrat. I uopće me ne zanimaju nikakvi primjeri koji bi ovaj moj stav pobijali, jer ih nema. U najboljem slučaju, će možda postojati bezuvjetna ljubav kod neke osobe koja jednostavno ima potrebu voljet, pa bilo to čovjeka, životinju, biljku ili bilošta drugo, makar opet sumnjam, da i ta osoba prije ili kasnije neće očekivat da se ta uložena ljubav vrati...u obliku ploda, mahanja repom, savršeno čistog rublja, ili pak nečeg puno konkretnijeg kao što su to poštovanje, sigurnost da će nam ta ista osoba u koju smo „bezuvjetno“ ulagali ipak možda jednom u životu nešto pružiti, jednostavno se javi potreba da se svi ti osjećaji na određeni način konkretiziraju. Makar pravim osmijehom u pravom trenutku.

Na njegova vrata sam kucala jako puno puta, i nikad se nisu otvorila.

Mene sad čisto u svemu tome kopka jedna činjenica. Da li ja postajem monstrum ako ne prakticiram tu bezuvjetnu ljubav prema njemu? Da li me to čini manje čovjekom ako tražim nešto zauzvrat? Da li me čini manje čovjekom ako mislim da bi ipak on kao jedna centralna figura u mom životu, na tu moju nebezuvjetnu ljubav trebao odgovoriti pa barem nekom nebezuvjetnom ljubavi?

Cijeli problem u biti leži u činjenici, da ne mogu potisnut to da smo nekako valjda tako genetski skrojeni da nosimo ljubav prema roditeljima, pa ju ponekad prema njemu osjetim. I to me uguši. Sad bi se tu moglo reći: pa pokaži mu, rješi se te ljubavi, ispolji je. Da, da. Ta se ljubav uvijek vrati pošiljatelju u glavu. Jer mi tu ipak govorimo o čovjeku koji ima samo potrebu bezuvjetno bit voljen. I bezuvjetno možda voljet, samo me nemoj ništa tražit. Postojim, ali ne postojim. Mi se volimo, ali samo neka smo daleko. Nevjerovatni su mi ti oblici iskonske sebičnosti, očekivanja da će nas netko voljet samo tako, jer mi baš mi kao nešto posebni. Nema toga, to ne postoji.

Bezuvjetna ljubav je praktički pojam kao nepristajanje na kompromise. Oba se pojma lako izgovore, a jako teško sažive. Svaka ljubav (napominjem opet osim roditeljske) je samo jedan veliki kompromis...e pa sad se tu samo mjeri koliko je tko spreman daleko ići sa kompromisima, i koliko kompromisa na svoju štetu može progutati. I opet ćemo i kod svakog tog kompromisa procjenjivat koliko mi dobijamo ili gubimo, i da li će nam taj kompromis jednog dana možda ipak se pojaviti na pozitivnoj strani bilance. Proračunato? Ne bih rekla, sasvim realno.

A ljubav, ljubav mora trpit kompromise, iz čistog razloga što se kroz sve te kompromise njena veličina i iskazuje. I sad je možda malo teško koristit pojam žrtve kad je ljubav u pitanju, jer ne mislim da je to ispravan pojam, obzirom da nam za ljubav ništa ne bi smjelo biti teško, ali ruku na srce...u kojoj ljubavi nema žrtvovanja? U bilo kakvom obliku? Druga je stvar da li ćemo mi to sebi kao žrtvu predočiti, ali sve ono što znači otkidanje od nečeg našeg, da bi se drugom dalo je svojevrsno žrtvovanje (ili  nesebičnost, ali ni nesebičnost ne znači nužno da se ne otkida na našu štetu).

I mogu bezgranično voljet, i mogu opraštat, ali ne bezgranično. Jednostavno ne bezgranično. I svakome ću uvijek dat do znanja gdje je granica. Nisam se na cesti pronašla da se barem kada mogu ne pokušam štedjet. A kad se nakupi dovoljno ožiljaka, mogu čak i počet prezirat (ništa ljudsko mi nije strano), prezirat iz čiste činjenice što me netko tjera da budem ranjiva. Prezirat iz čiste činjenice što taj netko ima moć da me povrijedi kada god to zasanja.

A od puno toga sam možda u mogućnosti u životu pobjeći, ali od takvog nekog nikada, jer mi je previše u žilama. Tako da, i cijeli ovaj moj konfuzni elaborat pada u vodu, možda za još nekih par ožiljaka. Po žrtvi koja je sigurna je lako udarati, bilo kakvim sredstvima. I možda ipak na kraju kad se sve to postavi, dolazim do zaključka da ljubav može bit bezuvjetna, jer pored svih promašenih očekivanja, još uvijek egzistira. Manjim ili većim intenzitetom, ali nikako da se spere. Zato po ne znam koji put u životu ću morat odgodit to zbogom, koje mi pripada, a za kojeg nemam toliko malo ljubavi da bi ga izrekla.

Neprimjetno, a tako upečatljivo naziranje ruba haltera ispod lagane ljetne haljine, i pravilno zategnuta crta još uvijek čitavih čarapa. Zvuk peta koji te prati još odnekud iz predgrađa. Večeras bi se mogla omotati svilena marama oko tvojih uzdaha, čvrsto zategnuti zapešća o metalne prečke nekog dotrajalog kreveta. Da se malo obuzda pohota. Nagon će te odvesti do pristaništa. U neku tamnu ulicu koja nema oznaku, a znat ćeš da je jednosmjerna. Iz jednostavnog razloga što nećeš ugledati niti jednog prozora. Pokucaj na vrata skladišta, puna su raznih mirodija. I pokojeg razbarušenog preziranja. Pazi da ne ostavi na tebi trag crvenih usana. Na tu pomno uštirkanu kragnu. I svakako pripazi da ne zaglumi strast, lakim potezom noktiju preko ramena. I ne ljubi ju, bit će ti zahvalna. Nemoj se približiti niti nijansu više no što je potrebno da ona tobom zavlada. I ovaj put ćeš imat oderana koljena. I ovaj put nećeš pobjeći od njenog nektara.

Igrat ćeš opet na kartu koja ima 52 različite mogućnosti da se okrene, i znaš da si tog jockera sakrio da ti se slučajno ne posreći. Bacaš klikere po prašini, a oni i dalje prelamaju spektre, i pustiš ju da se glasno zakašlje, da se kako-tako malo odmakne. I ne izlazi ti iz glave potreba da te laže dovijeka (neka, neka bude još više daleka). Svjesnost neće ovaj put biti otežavajuća okolnost, ako se jednom donese presuda. A ima li tog suda, s knjigom presedana, s tom sudačkom perikom i ponekim neusuglasivim glasom porote, koji bi mogao potpisati rješenje od emocija? I neće ti dati da joj uništiš frizuru, za nju je noć tek počela.

Dijeliš ju sa zalutalim poslovnim odijelima, sa uniformama u prolazu, sa prljavim, lučkim kombinezonima, i znojnim košuljama. Dolaziš kako bi prvi dotakao svježinu koju još uvijek odaje brižljivo zategnuta kosa. I pokušaš ulovit trag dima kojeg ostavlja njena cigareta, kada te kao znak nezauzetosti zamoli da joj negdje iza ugla ju pripališ. Zna sve o tebi, a to je puno više od inicijala na maramici koju si joj pružio kada je onaj put, samo jednom pred tobom zaplakala. Tad ti je pripala, ili bolje rečeno, tad te prisvojila. Makar znaš da ćeš opet ujutro grlit jastuk kraj drugog uzdaha, makar znaš da ona ima puno više za dati nekim drugim dušama. Ova noć će na par dana podmiriti troškove odgoja jednog djeteta, samo... kolika je cijena?

Oduvijek su me zvali Art. Makar mi je pravo ime bilo potpuno drugačije. Majka mi je pričala kako sam nadimak dobio po svojim umjetničkim talentima. Ja ih nisam nikad primjećivao. Znao sam doduše napraviti najbolje napitke u kraljevstvu, ali u tome nisam vidio neku veliku filozofiju. Pa sve je bilo već zapisano u knjigama, a ja sam samo iz epruvete u epruvetu pretakao raznorazne supstance. Bio sam voljen na dvoru, pogotovo od dvorskih sluškinja koje su vjerovale da ću jednog dana napraviti nekakvu čaroliju za mjenjanje staleža.

Tvoja kočija je bila jedina koja na sebi nije imala inicijale, tvrdila si da ne želiš da itko zna čija je. A mi smo svi znali da je tvoja baš po tome što je bila neoznačena. Ne čudim se što si se htjela izgubiti u masi. Imala si kosu boje krvi i nije ti to baš pomagalo u životu. Ja sam bio čarobnjak zbog svojih vještih ruku, a ti si zbog tog istog dara prozvana vješticom. Nagledao sam se muke s tobom. Kralj se čudio kako uvijek kada krene u lov nestane lisica, a ja sam znao da ih ti kod sebe skrivaš. Nisam te odao, ali je bogme trebala sva moja oratorska vještina da se nekako spasim od kraljeva naloga da nešto poduzmem. Rekao sam mu da bih mogao napraviti posebnu frulu, ali da tog drva nema nigdje u krugu 45 dana jahanja. A kada je odlučio poslati jednog dvorjanina po to drvo, morao sam mu potanko objašnjavati kako će to drvo u 45 dana jahanja nazad postati prah. Jedino me moj ugled spasio kraljeve nevjerice.

Nisam te htio izdati. A i znao sam da si ti jedina koja ima žablje bjeloočnice, supstancu koja mi je trebala za veliki dio mojih napitaka. Čudila si se kako ih ja nisam u stanju pribaviti sam, a znam da znaš da ih namjerno nisam skupljao kako bih imao dobru izliku ponekad se iskrasti do tvoje kuće. Meni je ionako jedino bilo dopušeno ti se toliko približiti, jer je kraj zaključio da se znam štititi od uroka. Znaš, nisu ti još oprostili ono jutro pored potoka. U biti, nije im jasno kako se tvoja sjena tamo igrala sa vilama, i uzalud sam pokušavao objasniti da alkohol kojeg je mjesni krčmar točio, nije bio od isključivo benignih sastojaka. Kralju je bilo bitno da njegovi dvorjani budu sretni. Pa su ti zbog toga prikačili osudu za slijedećih 7 života. Kao da itko od njih zna da budući život ionako mjenja uloge.

Znam to, jer te imam u svim svojim bilješkama već stoljećima, i uvijek si bila na margini društvenih krugova. Ne zbog svoje ćudi, već zbog moje želje. Igrao sam se tvojim ugledom, da bi ti se samo ja približio. I nisi se bunila. Onog dana kada si se nabola na ono trnje, bio sam spreman uzeti pokoju kap tvoje krvi, pa da napravim najjači serum ikada. Serum koji bi napokon ono što smo stvarali svatko na svoj način ujedinio u jedno. Nisam mogao ni sanjati da će krv biti takve blage nijanse ružičaste, te sam odustao od tog nauma. Pa ti si bila u srži još plahija no što sam imao u svojim zapisima. Zato sam nakon toga poslao onog čuvara šumskih drumova da ti bude pratnja. Prije toga mu davši napitak koji mu je isključio sve osjećaje prema tebi.

I vidim da si mi bila zahvalna. Jer sam poslije 3 dana na svojim vratima pronašao zavezanu ljubičastu vrpcu. I da, nije to moglo biti ničije drugo djelo osim tvoje, jer je samo u tvojim očima ljubičasta boja živjela slobodna. Zato ti i nisam htio na vrat nakačiti ovakvog nesretnika, nisi rođena da budeš zarobljena...barem ne dok ne uspijem premostiti sve ovo u sebi, što ti ne bi donijelo ništa više osim suza.

Bojim se.

Čega?

Pa nas dvoje zajedno.

Ha? Pa mi nismo zajedno.

E da, ko uvijek pametno.

Suvišno je ponekad crtati objašnjenja u raznim bojama kada kao sugovornika imaš daltonistu. Nagluhog daltonistu. Ima onih koji na savršeno postavljeni odgovor postave tako nemaštovito krivo pitanje.

„Nemoj me shvatiti pogrešno,

Nemam namjeru zvučat utješno,

Ja kraj tebe ne bi nikad bila žena,

Odlazim, ostaje ti moja sjena.“

Naginjanje samo sebi svojstvenom odmicanju od stvarnosti liječi. Pleši lošu salsu na zvukove tanga. Receptore ionako sami sebi kalibriramo. Pjevaj sa ciganima, na krijesovima, u toplim ljetnim noćima, pokoja kaplja znoja neka ostavi trag divljim zvjerima da te opet pronađu. U brlogu mrkog medvjeda zima će ti dati spokoja, kada te neki puni mjesec ne natjera u čopor vukovima, i tamo zavijaj satima, radi igre sa okolnim selima. Uzmi si predah da bi te neka grabežljiva sova naučila onim mudrim stvarima iz doba djetinjstva, i nemoj joj zaboraviti nacrtati naočale. Ne nisi skrenula, samo si se vratila u onaj scenarij koji si prekinula kada si odrasla.

Nema smisla da kuća lutaka, ne ona koja ti je kao velikoj kroz ruke prošla, već ona sa već postavljenim stolićem sa čajnikom i šalicama, zjapi prazna. Kupi si prevelike cipele, i predugačke lančiće, šešir kao u filmske zvijezde i predrečavi ruž za usne. A onda reci svijetu: evo me.

* ovo je post iz arhive, pisan davno, perom koje je služilo za loša raspoloženja, i osjenćan pastelnim bojama na kraju, kao najava onog što je trebalo doći. Nakon dugog vremena se osjećam kao prorok. Ako sam ikad sanjala (a zna se da jesam) nisam mogla ni sanjat da čuda postoje. Onako, u stvarnosti. I nekako mi se čini da bi mogla samo takav bučkuriš od riječi složit, a od njih sam umorna. Za jedno barem milijardu godina. Zato sve manje pričam, i sve više osjećam. Slušam ono što se ne govori. I dišem. Stvarno dišem. Stvarno dišem kraj tebe, tebe s kraja balade. Onaj koji naiđe kad se svjetla pogase, kad sjetni blues tjera na stiskavce. I stisnem se, ne bojim se čarolije. I znaš da ti vjerujem, nakon dugo vremena. Ne želim drugačije, za ono zajedničko buđenje, za ono zajedničko planiranje.

Draga Lasta mi je spremila par riječi, a ja sam zadaće uvijek pisala, pa nije bio red da ovu preskočim, molim samo da se uzme u obzir da sam ju pisala, a u biti mi nekako danas pasala šutnja, zbog nekih dojmova koji sjedaju na svoje mjesto :))

Znam da nam je u pronalaženju pomogla duga. Baš ona njena ZELENA nijansa koja je napravila najljepši luk. Poput raspona tvojeg zagrljaja. Poput pastelne boje travnjaka nekih novih, zajedničkih, svim srcem ostvarljivih snova. Boja mira kojeg osjećam kad ravnomjerno dišeš meni u vrat s glavama na istom jastuku.

I ne bojim se otkucaja kazaljki u PONOĆ. Može se cijeli svijet pretvorit u bundevu, a ti ćeš i dalje biti u mojim očima. Tako blizu čak i kad nam zakucaju na vrata ti kilometri koje djelimo sa starim autobusima, svakojakim suputnicima, čekanjima na granicama i prergštom sakupljenih emocija.

Nemam ti ja ništa protiv da me prisvoje tvoji OKOVI. U nijednima nisam bila sigurnija. Okovi u kojima nikad nisam bila slobodnija. Napravljeni po mjeri mojih zapešća, poput safirnih narukvica, poput svile i kadife tvojih dlanova. Čvrsti stisak samo po mojim parametrima rađenih dodira. Pa me drži tako zarobljenu i zaljubljenu, tako daleko od bola.

Igra se ŽUDNJA sa našim plahtama. Krevet kojeg spremim i ne gledam dok te nema. A smješkamo se poslije oboje preplašenom pogledu nakon sudara prepona. U trenutku shvatim količinu drhtaja. Zahvaljujem ti se na tim suzama oslobođenja, otkrivenja, povezivanja, jer nikad nijedne nisu tako pristajale mojim obrazima.

Na KLIN objesim sva oružja za borbu protiv ukorjenjenih strahova. Ispireš ih strpljenjem kojim mi pričaš o vjeri da bi bio grijeh odustati od budućnosti. I znam da ti nedostajem u svakodnevnim ritualima, pa skupljam snagu da što prije dođe dan kad ću naslonjena na tvoje rame čitati knjigu i jednim okom s tobom pratiti utakmicu, bez osjećaja da gubimo vrijeme, jer ćemo imati svo vrijeme ovoga svijeta.

Uzorak haljine sa posljednjeg susreta, ona aroma kave koju voliš samo sa njegovih usana, pogled koji zna da si zvijer ranjiva, riječi koje odzvanjaju pijano hodnicima.

Nedovršenost kao motiv sudržanosti.

Nedvojbenost kao čežnja ka mističnosti.

Nepotrebnost kao nadomjestak neprimjetnosti.

Nespojivost kao element preobražaja opipa.

Neupitnost kao predskazanje možebitnog kaosa.

A valcer ima šablone, da ne zaboraviš korake. Na podu otisci izlizanih parketa. Plesovi u kojima se vodi svaki put iznova nova pratnja. Na dvorskim balovima i po seoskim drumovima. Sa carskim svitama i ciganskim jecajima.

Nečastivost kao težnja bezvremenskom.

Neupotrebljivost kao posljedica nepovezanih kauzalnih nexusa.

Nepristupačnost kao istina o proglasima (na svoja 4 zida).

Nesalomljivost kao odraz u nemirnim brzacima zatvorenih bazena.

Neizliječivost kao uputnica za jedan nesablažnjivi povratak.

Zbog jedne kućice sa nijansama Toscane. Zbog kuhinjskih krpa iz bakinog miraza. Zbog rukom oslikanih keramičkih pločica. Zbog one ljuljačke na stablu trešanja. Zbog zagubljenog mačka u grmu borovnica. Zbog veselog psa koji čuje zvuk poznatih koraka, zbog trijema gdje zrak ima miris tvoga okusa.

 Zaboravom ću lizat rane od kopriva koje sam brala dok sam još mislila da na mojim dlanovima samo oporavak počiva. I ostavit ću svaki ožiljak kojeg nađem na putu, kada budem igrala u ogledalima, dok mi na leđima bude pogled koji skriva da sam bila jedina. Odrasla i možda i za mrvicu prerasla. Kada zaplešu sati nakon tempiranog broja obzora, koje si htio gledati, koje si imao priliku buditi odzvanjat ću na usnama poput riječi borovnica. Bit ću svežanj malina, spremljen da bude zimnica. Sve do nekog novog proljeća kada se glicinij prospe u slapovima.

Trnje nekoć davno prodano na licitaciji, tko više povrijedi njegovo je. Negdje na doku imam mornara. A jedrenjaci na svojim provama zrno soli i obranu od valova. I može se ponekad ako nema vjetra i puhati punim plućima u jedra. Dignuti zastave svih akvatorija. I opet ćemo se igrati gusara. Koliko daleko možemo tvrditi da sve ono što djelimo ima pravo na zastaru? Gatam sudbinu iz autobusnih karata. Jeftino i vrlo točno. I znam u sekundu predvidjet svaki drhtaj koji bi da ga pustim zagrlio svijet. A ja ga dijelim na centimetre, da duže potraje.

Prodajem jeftino parole na svim glavnim raskršćima, i svesrdno se nadam da će barem malo biti potpomognute istinom kada ih izgovore drugi. Naime, garantni list mogu samo sebi izdati. Popravljam kišobrane sunčanim danima, pored gradskih fontana. Podsjetnik da se od sunca treba više zaštiti nego od kiše. Ona te smoči, par mokrih čarapa brzo zamjeniš, a ono, ono te ipak sprži. A to sunce tako lijepo sija u nekim očima.

Mjenjam dotrajale sanjarice. Anagramiram sve riječi koje bi možda mogle imati prizvuk odlaznih koraka. Sviram samo bijelim tipkama. Ravne tonove da se zauzdaju emocije. I samo se još uvijek mučim sa mozaicima. Svi su složeni, a opet poneki dio nedostaje. Pa pretačem slagalice iz jedne u drugu. Kalemim voćke ako baš zatreba, po svim većim gospodarstvima, iz sebičnih pobuda. Jesen mora biti bogata plodovima. Da stvori ravnotežu sa ranim trešnjama. A ponekad, ponekad plačem po sprovodima. Tako puno lakše sakrijem od svijeta da ne znam živjet sa suzama.

Da sam markica, ne bi se od tvoga jezika odvajala. Stigla bi ti jednog dana na omotnici, adresa: tu sam da bi ostala.

Da sam koverta, ne bi me nikad zalijepio do kraja. Tako da ne bih nikad bila poslana. U nekoj ladici bi čuvala tvoje slike. Sa mora, sa zimovanja, sa svadbi i vjenčanja, i svim bi drugim ženama na tim portretima nacrtala brkove. I spojene obrve.

Da sam paket svaki dan bi ti bila dostavljana. Veseli poštar rumenih obraza bi živio samo od mojih poštarina. I uvijek bi te iznova iznenadila otvaranjem poklopca.

Da sam brzojav, imala bi važne vijesti za tebe svako jutro. Otipkana samo tebi razumljivom abecedom. Pričam ti u raznim kombinacijama, riječima od kojih se samo ljubav sastavlja. Pošiljatelj: ona koja zna da o njoj misliš satima.

Eh, a da sam razglednica? Slala bi ti sebe sa raznih destinacija. S okusom soli, s mirisom snijega, sa užarenom lavom, sa pokojim škakljivim gejzirom. Sa zalascima iza oceana, i sa koracima tanga. Pod maskom s karnevala. Da se unese štih izazova.

Da sam prigodna čestitka, slala bi se da ti kažem u svakom trenutku da je svetkovina to što me gledaš tim blagim očima. Sasvim doboljan razlog da zasviram kada me otvoriš. Ponekad popraćena sjetnim harfama, ponekad neustrašivim bubnjevima, ponekad samo a capella važnim riječima.

Da sam nekakva uplatnica, znaš da bi na meni pisalo: pretplata podmirena do daljnjega. I to velikim slovima, da to primjeti i susjeda kad ti zaviri preko ramena. A kad krenu pričanja, ti slobodno reci da varaš na porezu. Doći ću ti kao popunjena porezna prijava, rješen slučaj, samo povrat svih uloga, u obliku mekih trepavica pored tvojih obraza.

Para se u kapljicama igra sa tvojim pločicama nakon tuširanja. Klizi niz zidove. Tako sam ja znao ponekad skliznuti ti niz rame u kišnim danima. Nisi me nikad primjetila u onoj gomili koja se gurala ravno iz oblaka tebi do kože. Dovoljno mi je bilo da te gledam dok odmičeš. Sretnim slučajem ponekad sam znao vjetrom odnešen završiti na krilima pokojeg preplašenog vrapčića, začudo uvijek su imali tvoje oči. I taj isti bi mi ni ne znajući pomogao da te pratim olucima po gradskim ulicama.

Sve do tvoga haustora. Zastaneš uvijek pred njih. Znam da bi se sad tu u mraku ljubila. A na usnama ti samo tanki trag pokoje čaše ispijenog vina. Za onim šankom gdje znam ostati ti pod prstima, zbog ledene čaše koja je reagirala na tvoju toplinu. Ne bojim se tad uskočiti u unutrašnju stranu tvoga kišobrana, i penjati se s tobom po mračnom stubištu. Kad uđemo u stan znam da ću opet zaćuti: „Do I have to tell the story, Of a thousand rainy days since we first met…”. Da znaš da sam tu ne bi me tako nehajno odložila. Ako vidim da si umorna, noćas se neću igrat po tvojim cijevima. Ali ako vidim da si željna, znaš da ću biti onaj fluid kojeg tražim već godinama. Ona ljepljivost pod jagodicama. Ili ću se samo zabavljati spuštajući se niz listove tvojih sobnih biljaka. I spavat ću na mekim laticama one ciklame boje zrelih trešanja. Samo da otplatim sve korake koje sam napravio dok nisi našla nijansu koja te zadovoljila. Ako vidim da si drska prema svim pjesmama koje sam ti ostavio na koricama enciklopedija, prokapat ću dole susjedima. Nemoj da primjetim da ti je samoća pogubna, jer tad ću se morat popeti u tvoje zjenice. Nisam još dorastao skiskosti tvojih obraza. Makar bih mogao kao suza umrijeti negdje na tvojim zadihanim grudima.

No, ne mogu se igrat sa svim sušnim godinama koje bi poslije zavladale u onih mojih par atoma, tek neznatnih, kisika i vodika.  A ako ipak igrom slučaja postanem para radi tvog radijatora, znam da ćeš me udahnuti kad se budeš snena okretala. I nema sile koja će me tada odvojiti od tvojeg jezika. Od tamo ću već lako naći put do tvojeg srca. Jer ću ti bit u porama. Zaškakljat ću ti u grlu kad možda osjetim da si sprema reći nešto što bi promjenilo sve one slike u albumima. Vrlo dobro znajući da se ne bi nikad predomislila. A sada napuni kadu vrelom vodom, da mogu lutat tvojim baršunom.

Napokon sam se danas odvažila pogledat film Carsko putovanje. Znala sam da će biti suza, ali vrijedilo je. Film koji ostavlja dubok pečat o svim onim odnosima koji bi obitelj trebali karakterizirat. Neizmjerno puno ljubavi ponajprije. Jedinstvo, briga o djeci, nesebično odvajanja da bi potomcima se osigurao život u uvjetima koji su sve samo ne blagi. Pingvini su izrazito monogamni. Imaju jednog partnera za cijeli život. I nevjerovatno je koliko nježnosti jedno prema drugome pokazuju kada se pronađu. Njihovo udvaranje je stvarno poput plesa. Ponese te. Na jesen se pronađu na jednom dijelu pola koji ih donekle klisurama štiti i gdje je led dovoljno debel da mogu provesti na njemu zimske mjesece. Po dolasku se pare. Makar mi kod njih stvarno paše izraz vode ljubav.

Nakon 3 mjeseca ženka donosi na svijet jaje te vidno oslabljena odlazi na dug put kako bi ulovila hranu da ojača i da ju donese piliću kada dođe na svijet. Tu na scenu stupa mužjak koji provodi mjesece na jajetu grijući ga. Imaju samo 10-ak sekundi da jaje predaju jedan drugome, a da ga hladnoća ne zaledi. Neki nažalost, pogotovo mlađi parovi, to ne uspiju, i točno im možeš tugu u očima vidjet dok gledaju to jaje iz kojeg neće izaći život. Mužjaci na jajima provedu najgore dane zime, udare vijavica i snijegova. Čekajući da se majke vrate iz lova. Poneka od njih se ne vrati. Postane plijen raznim grabežljivcima. I tu se ne gubi samo njen život, već i život pilića kojeg neće imati tko nahraniti. Dok se one vrate nazad pilići već polako počinju probjat ljuske. I odmah su gladni. Kada se majke vrate red je na očevima da onako onemoćali uspiju doći do mora i nahraniti se. Za to vrijem mladunci rastu. I još uvijek su stalno gladni. Doći će opet vrijeme kada će majke morati krenuti u nadi da će se očevi vratiti na vrijeme. Osjetit će koje je njihovo pile. Valjda bi tako bilo koji roditelj znao prepoznati svoje dijete.

S vremenom mladunčad jača, oni koju su uspjeli preživjet glad i hladnoću zahvaljujući brizi roditelja. 3 boje su te koje dominiraju: crna koja označava leđa roditelja koji odlaze u potragu za hranom, bijela koja označava pune trbuhe kada se roditelji vraćaju i siva. Siva boja malih pingvinića koji su stalno gladni. Na proljeće se led počne otapati i pingvini odlaze iz te sigurne udoline. Pozdravljaju se sa partnerima, onima istima koje će najesen opet ljubiti.

Film koji ostavlja bez daha, i koji daje potpuno drugačiju perspektivu na odnose među životinjama. I neka mi samo netko još jednom dođe sa pričom da životinje nemaju dušu :).

Kad su se iz polukristalne kugle rasule perlice po ostacima urođeničkih naselja, bilo je vrijeme za polazak. U tom trenutku su bez imalo sumnje svi zvonici otkucavali drugačije satove. Neki pomičući teške batove unaprijed, neki unazad, balansirajući neupitno odmicanje. Ublažavajući neprimjetno približavanje. Lori je imala dva obilježlja. Po svakojakim mjerila neobjašnjiva. Na desnom dlanu istetovirane kazaljke. Koje su uvijek točno pokazivale kolika joj je sjena. Čak se nije radilo o optičkim igrama. Ostalo joj je to iz vremena kada se kretala samo tamnom stranom, pa je vješto našla načina da se podsjeti ponekad da ima obrise.

Drugi detalj je bio kirurški precizan ugriz na vratu. Četiri zuba i rana koja se nikad nije zatvorila, ali nije nikad ni krvarila. Nije nikad nikog usmrtila, nije takvoj rasi pripadala. Obilazila je vratove i krala mirise. Upijala tragove, živjela tuđe pustolovine. Sebi je bila obična. Sebe nije nikad ni vidjela. Sve dok nije jednog dana propucala knjigu koja je sadržavala sve ono što je ikad imala. Zlatni metak napravljen s kalupom oblika bubamare. Nek se nađe za sreću. Kad se knjiga razletila na tisuće sitnih prašnjavih čestica po zelji je ostao trag opijuma. Opojnih staza još nepropupalih makova. Brižljivo ih je obojala u fine plave nijanse. Pazeći da sandalama ne raznese sjeme na neko neplodno tlo.

Ponegdje su još stajale ljuljačke, oni još stari modeli na kojima su snovi bili stvarniji. Na kojima su snovi bili ostvareni. A iza ponekog stabla, bez imalo sumnje, u noćima kada su u nizinama čerge pjevale neke tugaljive pjesme, su rasle gljive. Iz čista mira su svoje klobuke skidale i puštale da ih se ubere. Ostavljajući otrov u posebnim spremnicima za putnike namjernike koji se ne odluče vratiti. Jednom prilikom je, kažu, sova tako okrenula glavu od svega toga, da je još ni dana današnjeg nisu uspjeli vratiti na staro. Inatljivo je odlučila mudrost podjeliti sa onima koji dođu za kojih neirecivo veliki broj godina. Lari nije voljela gljive, nije voljela ni sove. Lari nije voljela mraz. A kada su je optužili da je svojim ukletim dlanom poremetila ravnotežu, samo se slatko nasmijala... nema toga što bi moglo mi diktirati tempo koraka, prigušeno odgovori...