Kako je maza srela svog likvidatora

1. Imam malu tetovažu (srce) u dnu leđa koju sam napravila sa 17 godina. Par godina nakon mog tetoviranja na TV-u je bila neka emisija o tetovažama i komentira moja mama kako su blesavi ljudi koje se tetoviraju. Ja ju onak pogledam i kažem „ti si zaboravila da ti i kćer ima“. A ona se počne iščuđavat da otkad to. 3 puta sam joj tu tetovažu pokazivala prije toga, a ona meni da kako je mislila da je to samo naljepnica. Da, mama, blesava i nemaštovita kad bi 3 puta istu stvar lijepila. Planiram još jednu stavit, samo kad se odlučim za mjesto.

2. Ne volim okus nikakvog alkohola. Sva žestoka su mi ko rakija. Kad uzmem vino znači da se te večeri idem napit, ako se napijem onda se skidam. Pijana sve iznosim, tad za mene ne postoje tajne i priličnost.

3. Bojim se igle preko svake mjere. Kad idem vadit krv mora obavezno ići neko sa mnom jer padam u nesvjest. A ko zavraga mi se žile uopće ne vide pa su procedure oko vađenja jako dugotrajne.

4. cijeli 4. razred srednje škole sam slala curama koje su sjedile u prvoj klupi (a ja sam u trećoj sjedila) prijeteće poruke napisane lijevom rukom. Nisu nikad skužile tko im te poruke šalje, ali su se uspješno posvađale sa pola razreda :D. Ova jedna mi je poslije bila cimerica na prvoj godini faxa pa sam joj priznala da sam to bila ja.

5. Moj prvi izbor studiranja je bilo Pravo. No mlade godine, pogrešne odluke, razoračanost faxom su učinili da odustanem, tako da sam poslije završila Turizam na Ekonomskom fakultetu. Negdje u ladici želja stoji plan da to Pravo jednom završim čisto radi nekakvog privatnog zadovoljstva.

6. Obožavam životinje. Otkad znam za sebe sam okružena njima. Kad sam imala 3 godine dala mi mama kutiju plazma keksa, i priča mi kako sam se nakon 15 min vratila i tražila još. Mama da drugu kutiju, ali ode za mnom da vidi kako mi uspjeva toliko pojest. Kad ono kokerica, koju smo tad imali, i ja lijepo bratski dijelimo kekse, griz ona, griz ja. Kada budem imala kuću obavezno moram imat mačku psa i zeca, a ako mi se baš posreći i rakuna.

7. Japan mi je opsesija. Jednog dana mi ne gine put tamo.

8. Impulzivna sam, reagiram u trenutku. A kad si nešto zacrtam nema te sile koja me može zaustavit, valjda je to onaj škorpionski duh. Velika sposobnost samouništenja i dizanja iz pepela. I lajava sam, ne ostajem dužna kad je jezik u pitanju. Kako bi moja mama rekla „1 glava, 100 jezika“.

9. Nisam nikad mislila da ću zbog susreta sa nekim kog ne poznajem otić dalje od svog kvarta eventualno. A eto sam u osmom mjesecu zacrtala Beograd, i tamo se i pojavila. Bilo je kud puklo, da puklo. I puklo je dobro :) jer još lijepo odzvanja.

10. Roditelji su mi se rastali kad sam se rodila. S tatom nemam u principu nikakav odnos. Niti se čujemo, niti vidimo. Račune svega toga sam dugo plaćala, a i danas ponekad pokoju ratu otplatim. Ali zato imam najbolju mamu na svijetu :).

Eto se raspisah ja, 5 mi točaka bilo premalo, a dalo bi se tu još pisat, ali nema smisla da davim. Za pikanterije me pitajte kad popijem haha :).

Dalje nominirat neću nikoga, jer obično se predviđaju neke katastrofe prekidanjem lanaca,  a obzirom da sam ja naopaka, meni će se za promjenu desit nešto lijepo. :)

Pravit ćemo se da sam popila pa evo i dodatak:

Kažu da je strah dobar, onome kome ga je Bog dao. A kod mene ponekad stvarno nije štedio. Nikad neću naglas, pogotovo ne pred ljudima priznat da se bojim, ne dolazi u obzir. Moje strahove čuvam u posebnim kutijama, sa već istrošenim poklopcima, jer koliko god ja te poklopce čvrsto zatvarala, strahovi nađu načina da ih otvore. I opet me zarobe. Na sat, na dan, na mjesec...Onaj borac u meni drži uvijek pri ruci oružje protiv tih protuha, zdravi razum s kojim se uvjerim da sjene ne moraju uvijek biti tamne. A onaj slabić u meni pusti da ga rijeka nosi. Gdje god, besmisleno postane tad uopće dočekivati novi dan. Svakodnevno na rubu nečega. Sve sam ožiljke natjerala da zarastu, i nasilnost, i hladne instrumente, i pretučenost. Gledam danas na njih kao na prolaznike o koje sam se oćešala u prolazu. Ali strah od napuštanja grlim, njega koji mi najmanje treba. Bojim se, čak to sad potpuno glasno i razgovjetno izgovaram, premda sam si to priznala u bezbroj navrata. Ne trebam suborca, nitko ne može ubijati tuđe strahove. Poželim sam ponekad da me se shvati. Ili barem pretvara da me se shvaća, dok mi ne bude bolje, dok ne prođe taj krizni trenutak. A kada me se vidi opet uspravnu, onda slobodno nek mi se sve saspe u lice. I bezrazložnost, i ludost, i glupost... Svih tih epiteta sam i sama svjesna...Samo si ih neću nikad navalit na leđa u situacijama kada sam najslabija. Svim tim stanjima se smijem kada raširim krila i kada opet prikupim dovoljno zraka. Mogla bi sad iznalazit razne uzročnike, mogla bi sad krivnju prebacivat na sve postojeće i nepostojeće. Čemu to? Meni ionako ostane borba...Pa onda krivnju zgodno sebi pripišem, za apsolutno sve...Ne znam jesam li ikad u životu ikog drugog okrivila sem sebe same. Za svaku tuđu glupost nađem načina da sebi stavim još jedan uteg. Ili kako ja to uglavnom volim reći, još jedan kofer. Haha, a onda opet krivim samu sebe što sam svu tu krivnju uspjela sebi na račun stavit. Ne znam zašto mi je oduvijek bilo lakše mislit da sam ja ta s greškom...