Kako je maza srela svog likvidatora

Kad mi strah od samoće izbije poput hladnog znoja, orošeno čelo brišem maramicom i spremim ju u džep. Hoće ona lako pronaći slab šav, pa mi se niz nogavicu spusti i u trenu preobrazi u sjenu gladne hijene, koja me vjerno prati. Toliko vjerno da ukoliko pokušam ubrzati korak svom silinom zarije zube u moj list. Čisto da me uspori. Onda se po noći zavučem u neku rupu, poput ranjene životinje tražim sklonište da opet sakupim snage.

U bunilu osjetim tada kako mi ližeš rane. Preciznim potezima savršeno od mojih strahova radiš papirnate brodove pa ih oslobađaš, brzacima ih pustaš da se poput kockice šećera rastope. Tada ona prikaza zluradog osmijeha se ne uspijeva više nahraniti mojim slabostima, a ja ju tako nemoćnu iskoristim pa od nje napravim pulover u duginim bojama. Svojevrsni podsjetnik da tvoji topli dlanovi uvijek liječe moje nedovršene stanice. Jednog dana kada netko uspije napisati dovoljno slikovite riječi, kada možda ja uspijem sažeti u jedoj riječi esencije koje mi mrse kosu i od kojih moje oči postanu zvjezdice jer u njima vidim tvoje sa samo mojim odrazom u njima, tada ću ti jednom jedinom sintagmom moći prenijeti sve. Zasada imam samo ovo nešto ustaljenih formulacija, koje ipak kad ih pomješaš sa mirisom na posteljini poprimaju opipljive impulse.

I svaki moj šapat bi sada pretvorila u gromoglasnu jeku, pa da ti te sočne riječi prate disanje. A onda se sjetim kako ti je dosta da slušaš otkucaje u njedrima, koji ti vjerno i u ritmu mojih usana govore više no što ijedan govor to može. Praznovjerno se ponekad bojim uroka, nekih prethodnih propalih uloga, sve bezrazložno. Jer zašto uopće dovesti u vezu svijetove koji sa tobom ni ne graniče? Strpljivo mi podastireš dokaze koje osjetim kada mi je najteže. Mjenjaš moj isprazni nemir, pretvaraš ga u opijajući mir. Možda je najbolje da utihnem, tišina će ti ovaj put sve reći.